Nakon 2008. propao je Lehman Brothers i postalo je jasno da svjetski financijski sustav ima problema daleko većih od propasti jedne investicijske banke i privremeno zamrznutoga kreditnog tržišta.

Nakon dva desetljeća ekspanzije i deregulacije mnoge svjetske banke bile su opasno nedovoljno kapitalizirane. Vlade su bile prisiljene pružati dodatan kapital, kredite i jamstvo bankama. U Americi, eurozoni i Britaniji iznosi za tu namjenu do sada su se popeli na oko jedne šestine BDP-a. I nakon godinu dana od propasti Lehmana i dalje se čini da je to bio pravi put za spas gospodarstva. Nakon američkog sloma 1929. gospodarstvo se smanjilo za četvrtinu i stopa nezaposlenosti je skočila na 25 posto. Ova je nevolja ipak bila puno manja, ali recesija je i dalje izuzetno bolna. To ne odražava samo grijehe prošlosti, već i shvaćanje da se ništa promijenilo. To nije u potpunosti točno jer su mnogi bankari izgubili posao. Poznate tvrtke, kao što je Merrill Lynch, progutala je kriza, dok je ugled drugih, kao što su UBS i Citigroup, opasno pao. Treba uzeti u obzir i da je u ovoj krizi bilo i relativnih pobjednika. Mnoge poslovne banke su poslovale dobro (osobito u Španjolskoj, Kanadi i Australiji), a JPMorgan Chase, Bank of America i Barclays proširili su svoje investicijsko bankarstvo. No izostale su dramatične promjene. Izuzev Lehmana, nijednom velikom poduzeću nije dopuštena propast (jer bi bez pomoći propala). Doista, financijske tvrtke se u ovom razdoblju nisu čak ni smanjile. Njihove kombinirane bilance danas su 40 posto veće nego sredinom 2005. godine, a financijske institucije koje primaju državnu pomoć i isplaćuju nerazumne milijunske bonuse svojim direktorima sve jače izazivaju bijes javnosti. Iako je bijes razumljiv, nije prava podloga za pokušaj uvođenja nove regulative u financijski sustav. Isplate bonusa unatoč neobičnim okolnostima su znak za izostanak bolesti u banci. Zdravim bankama je lakše ostvarivati profit kada je njihov rival bolestan. Kada rival ozdravi, sve će izgledati puno drukčije i neće biti u mogućnosti isplaćivati visoke nagrade. Nadalje, i regulatori su iznijeli neke ideje za dovođenje “u red” financijske industrije. Britanski “financijski policajac” predložio je uvođenje poreza na transakcije, što bi smanjilo veličinu industrije. Osim što je ideja utopijska, u sebi sadrži i zamku da regulatori znaju koja je primjerena veličina financijske industrije. Nitko se ne bi trebao pretvarati da je bankarstvo branša u kojoj će se prirodna selekcija sama dogoditi. No dok god primaju pomoć, banke si nameću samodisciplinu, što pruža nadu u oporavak. Postoje naznake da banke koje su bile sklonije riziku već sad plaćaju puno više da bi se same financirale. Tako će se postupno smanjivati bez dodatne regulative, ali i bez potpore poreznih obveznika.