Erste banka podnijela je Županijskom sudu u Rijeci odštetni zahtjev protiv šestero optuženika u aferi Riječka banka, veći od od milijardu kuna. Erste potražuje naknadu za nastale gubitke, izmaklu dobit te povrat stimulativnih dijelova plaća koje su primala dvojica članova uprave – bivši predsjednik Ivan Štokić i član uprave Borislav Perožić. Tvornica duhana Rovinj, odnosno Adris grupa, najavila je pak preko svog novog odvjetnika Čede Prodanovića tužbu za naknadu štete protiv radnika koji su zaposjeli Tvornicu duhana Zagreb.

Pravna zaštita
Regresni zahtjev iznosi 270 milijuna kuna, a slijedi i vlasnička tužba. Po prvim izračunima, pretrpljena šteta za TDR i Adris grupu iznosi oko 200 milijuna kuna, a potencijalna šteta u ovom trenutku računa se na još 70 milijuna kuna. Koliko god se razlikovalo činjenično stanje u tim medijski eksponiranim zahtjevima za naknadu šteta, poveznica im je to što i velika kompanija i banka traže od države i pravosudnog aparata da pruži učinkovitu pravnu zaštitu njihovim legitimnim poslovnim interesima, narušenima na nezakonit način. Pravni stručnjaci s kojima smo razgovorali komentirali su osnovanost podnošenja imovinsko-pravnih zahtjeva za naknadu štete Erste banke i Adris grupe, čiji slučajevi već imaju i sudski epilog. Prof. Jakša Barbić, znanstvenik zaslužan za moderno hrvatsko gospodarsko zakonodavstvo, objašnjava kako ima mjesta tužbi Erste banke za naknadu štete protiv članova uprave Riječke banke, jer na temelju Zakona o trgovačkim društvima vlasnici imaju pravo na novčane naknade zbog pretrpljene štete od svakog člana uprave.
“Naknadu štete od članova uprave tog društva regulira članak 252. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima, a zastarni rok za podnošenje tužbe iznosi pet godina. U tom se slučaju odgovara na temelju pretpostavljene krivnje direktora koji moraju dokazati da su postupali korektno”, objašnjava Barbić. S obzirom da je odštetni zahtjev Erste banka podnijela riječkom sudu koji sudi u kaznenom procesu, Barbić procjenjuje da se o naknadi štete neće odlučivati u tom procesu nego će kazneni sud uputiti oštećenika na građansku parnicu. Kako sam zakon traži pojačanu odgovornost direktora kada naknadu štete potražuje društvo od bivših članova uprave, a isto se tiče i članova nadzornog odbora, Barbić objašnjava da bi u velikoj mjeri bila dokazana pretpostavljena krivnja članova uprave, u slučaju kad bi došlo do osuđujuće presude. U odnosu na najavljeni odštetni zahtjev Adris grupe protiv radnika koji su okupirali Tvornicu duhana Zagreb, Barbić ističe kako Adris grupa može tužiti ne samo radnike nego i sindikat kao organizatora akcije.
“Posjedovna parnica koja se vodi jedan je od dokaza, a Adris grupa može podnijeti vlasničku tužbu te tražiti naknadu štete za uništenu imovinu i izmaklu dobit”, objašnjava Barbić. No izrazito visoki odštetni zahjevi, nesrazmjerni imovinskom stanju još uvijek neosuđenih tuženika, potencijalno otvaraju pitanje stupnja namirenja u ovrsi. Može se samo spekulirati hoće li tužitelji dobiti sudsku zaštitu za cjelokupan iznos koji traže.

Obiteljska imovina
Jasno je kako će biti i te kako teško nadoknaditi i običnu štetu i izmaklu dobit na koju računaju, pa bi sudski sporovi u konačnici prije mogli biti važni s aspekta moralnog nego materijalnog obeštećenja te kao prevencija sličnog ponašanja. Profesor građanskog procesnog prava s Pravnog fakulteta u Rijeci Eduard Kunštek, tome dodaje mogućnost da se tzv. paulijanskom tužbom traži poništaj pravnih radnji dužnika u slučaju da su direktori Riječke banke dužni platiti štetu Erste banci.
“Praksa je da direktori prepisuju svoju imovinu na članove obitelji pa kad ih se tuži oni su toliko ‘siromašni’ da se vjerovnik ne može naplatiti u ovrsi. Za paulijansku tužbu iz Zakona o obveznim odnosima zastarni rok je tri godine, a računa se od dana kad je imovina prenešena na novog stjecatelja”, kaže Kunštek. “Paulijanska tužba” temelji se na rimskom pravu, a njome vjerovnici pokušavaju doskočiti manevru tuženika koji je imovinu prenio na članove obitelji ili druge stjecatelje. Kunštek upozorava da kada je riječ o obiteljskoj paulijanskoj tužbi, tada se za prenošenje imovine temeljem darovnog ugovora pretpostavlja da su prenositelj i stjecatelj željeli oštetiti vjerovnika.