Malo ekonomskih mjehura je eksplodiralo onako spektakularno kao reputacija same ekonomije. Prije nekoliko godina ekonomistima se vjerovalo daleko više nego političarima.

Danas je ta reputacija gotovo uništena. Iako su ekonomisti još u središtu rasprava o politici, na njihove prijedloge se gleda sa skepticizmom. I sama profesija je puna gorčine. Poznati ekonomisti smatraju da je kriza bacila sumnju na sve što smo mislili da znamo o ekonomiji i tvrde da su sva makroekonomska otkrića iz prošlih 30 godina beskorisna, ako ne i štetna. Kada je riječ o ekonomiji, tvrdnje da je diskreditirana idu predaleko. Većina ekonomskog znanja nema veze s financijskom krizom i još je jednako korisno kao i uvijek. Uz to, previše ljudi izjednačava pogreške koje su napravili ekonomisti s neuspjehom ekonomskog liberalizma. Logika je, čini se, da ako su ekonomisti bili u krivu, političari će biti uspješniji. Ništa od toga, međutim, ne bi smjelo odvući pažnju od činjenice da se dva središnja dijela ekonomske discipline – makroekonomija i financijska ekonomija – sada s punim pravom preispituju. Tri su glavne kritike: da su makroekonomisti i financijski ekonomisti pomogli uzrokovati krizu, da je nisu na vrijeme primijetili i da ne znaju kako je popraviti. Prva optužba je djelomično točna. Makroekonomisti su se previše bavili inflacijom i ignorirali napuhavanje imovine, dok su financijski ekonomisti formalizirali teorije o samokorektivnim tržištima, na kojima je Wall Street izgradio većinu svojih ezoteričnih instrumenata. Ekonomisti, međutim, nisu bili samo naivni vjernici efikasnih tržišta. Financijski akademici su u prošlih 30 godina upozorili na mnoge rupe u hipotezi o efikasnim tržištima, a Wall Street ih je ignorirao i dodao u mješavinu neke svoje apsurdne ideje. Za to nisu krivi profesori financija, osim možda zato što se nisu borili da ih se uvaži. Optužba da većina ekonomista nije primijetila dolazak krize također stoji. Dio razloga za to je profesionalna specijalizacija koja je ograničila ekonomiste. A što je s pokušajima popravljanja ekonomije? Ovdje je financijska kriza uništila sve slaganje keynesijanaca i purista o monetarnoj ekonomiji kao univerzalnom lijeku. Keynesijanci su postali glasne pristaše fiskalnih stimulacija, puristi su jednako glasni protiv. Sasvim je jasno da i makroekonomija i financijska ekonomija trebaju biti ponovno koncipirani i pokušaji su već započeli, kao i potpuno nova istraživanja. Ali i dalje su potrebne promjene u načinu razmišljanja. Ekonomisti se moraju maknuti od svojih specijalizacija, makroekonomisti moraju razumjeti financije, a profesori financija moraju više razmišljati o kontekstu u kojemu funkcioniraju tržišta.