Djeca siromašnih u Hrvatskoj češće ispadaju iz obrazovnog sustava, što smanjuje njihove mogućnosti zapošljavanja i pojačava opasnost od trajnog siromaštva

Obrazovanje ima ključnu ulogu u omogućavanju znanja, stručnosti i sposobnosti potrebnih za uspješno sudjelovanje u društvu i gospodarstvu. Više istraživanja navodi da na konkurentnost gospodarstva i porast BDP-a izravno pozitivno utječe povećanje udjela osoba starijih od 25 godina koji su završili srednje, više i visoko obrazovanje, a ujedno znatno smanjuje socijalnu isključenost. Obrazovanje je neusporedivo najvažnija odrednica zapošljivosti – i u Hrvatskoj obrazovanije osobe lakše i brže nalaze posao, a ono nesumnjivo, ne samo siromašnima, donosi popratne netržišne učinke. Nesudjelovanje u obrazovanju posebno je opasno za djecu siromašnih. Djeca siromašnih u Hrvatskoj imaju znatno veću vjerojatnost ranijeg ispadanja iz obrazovnog sustava, čime su smanjene njihove mogućnosti zapošljavanja i pojačana opasnost od ostajanja u siromaštvu, tako da se siromaštvo sadašnjih naraštaja lako može prenijeti na njihove nasljednike, zatvarajući začarani ukleti krug siromaštva. Znatan broj mladih u Hrvatskoj ispadne iz srednjega i visokog obrazovanja. To je, među ostalim, uzrokovano opasnim nedostatkom škola druge prilike (šanse), namijenjenih mladima koji su ispali iz obrazovanja ili im neposredno prijeti ispadanje, odnosno koji su pogođeni strukturalnim promjenama u srednjem i višem obrazovanju. Visoka stopa ispadanja utječe na porast troškova po polazniku obrazovnog programa. Potrebno je stoga smanjiti stopu ispadanja iz obrazovnog procesa, te poboljšati sustav stručne izobrazbe. U većini tranzicijskih zemalja postojeći su sustavi obrazovanja skupi i neučinkoviti, učenici i studenti uče količinski više od mladih u razvijenim zemljama i dobivaju veći broj informacija, ali su znatno lošiji u njihovoj primjeni te u služenju znanjima i sposobnostima u nepredviđenim uvjetima.

Nedovoljni poticaji
Bez sumnje, mnogi dugotrajno nezaposleni pretežito su niske obrazovne razine i/ili imaju znanja i stručnosti koja nisu tražena na tržištu rada. Postoje mnogi pokazatelji i izvještaji kako su poticaji slabije plaćenih radnika za nalaženje zaposlenja i napuštanje sustava zapošljavanja ili socijalne skrbi nedovoljni. Poslodavci se žale na nemogućnost pronalaska radnika, čak i u područjima visoke nezaposlenosti. Dugotrajno nezaposleni su, pak, u nepovoljnom položaju zbog gubitka znanja i sposobnosti tijekom čekanja posla, kao i negativnog odnosa poslodavaca prema njihovu zapošljavanju. Stoga se moraju uložiti značajni napori u poboljšanje osnovnih znanja i stručnosti dugotrajno nezaposlenih. Obrazovni sustav treba biti dostupan i učinkovit, pri čemu nije potpuno utemeljeno mišljenje kako će se svi problemi riješiti besplatnim školovanjem. Netočno je mišljenje kako postoji besplatan ručak jer za svaku dobivenu uslugu netko mora platiti – studenti ili njihovi roditelji porezni obveznici.

Pitanje (ne)uvođenja studentskih školarina bilo gdje u svijetu izaziva velike rasprave, protivljenja, podnošenje ostavki ministara i/ili vlada i slično. Ne treba čuditi što su se velika pozornost javnosti usmjerila za nedavne studentske proteste vezane uz ukidanje školarina, koji ističu da se time ugrožava njihov ionako nezavidan standard. Porast školarina koji je u posljednje vrijeme uveden u Hrvatskoj uklapa se u tendencije kakve posljednjih dvadesetak godina postoje i u zemljama EU-a. Sve veći troškovi ustanova visokog obrazovanja nastali su uslijed povećanja broja studenata. Njih je sve teže financirati u uvjetima manjih mogućnosti izdvajanja iz javnih proračuna uslijed naraslih rashoda za mirovinske i zdravstvene potrebe. Ujedno, vjeruje se da bi povećanje školarina moglo pomoći u postizanju općeg blagostanja društva, prije svega pridonijeti kraćem prosječnom razdoblju studiranja, ali i većoj pravednosti. Razlog je što na taj način porezni obveznici, među kojima je mnogo osoba s nižim dohocima, ne snose troškove školovanje osoba čiji će dohoci u budućnosti biti viši od prosjeka. Drugim riječima, nema razloga da siromašniji plaćaju za visoko obrazovanje djece bogatih. Gotovo u cijelom svijetu potomci bogatih u mnogo višem postotku upisuju i završavaju fakultete zahtjevne fakultete kao što su medicina ili pravo na kojima se općenito kroz uvećanu zaradu ostvaruju veliki povrati. Visokoobrazovani općenito ostvaruju i do 50% veće dohotke od osoba srednjeg obrazovanja, pa je onda pošteno da polaznici programa i sami snose troškove tog obrazovanja. Konačno, ako se za neku uslugu neposredno plaća, velika je vjerojatnost da će korisnici (studenti) više tražiti odgovarajuću kvalitetu usluge od nastavnika koji će stoga biti više izloženi većim zahtjevima. Slijedom navedenog mnoge su zemlje u svijetu uvele (ili uvode) različite oblike školarina za visoko obrazovanje: Australija (1989. godine), Novi Zeland (1990.), Mađarska (1994.), Velika Britanija (1998.), Austrija (2001.) i Njemačka (2006.).

Protivnici školarina
S druge strane, protivnici školarine ističu da je visoko obrazovanje javno dobro na koje bi trebali imati pravo svi članovi društva bez naknade. Uvođenje školarine vjerojatno će otežati i/ili posve onemogućiti upis i pohađanje visokog obrazovanje osobama slabijeg materijalnog stanja i podrijetla. Čini se da su u navedenim raspravama i protivljenju uvođenja školarine najviše otvoreno sudjeluju glasne studentske udruge koje prilično jasno znaju što gube (besplatno školovanje) a nije im poznato i/ili zanemaruju što dobivaju (veću odgovornost nastavnog osoblja, poticaje za veću vlastitu posvećenost studiranju tako da se ono brže i kvalitetnije završi). Tek se ponekad čuju stavovi nastavnog osoblja – koje se prema svojim navodima ponekad zalaže za uvođenje školarina (u cilju poboljšanja vlastitog materijalnog položaja) ali i često u ime društvene pravde protivi njihovom uvođenju, najčešće u strahu od potrebe pružanja bolje i kvalitetnije nastave koju će polaznici tražiti ako za nju plaćaju. Konačno, tu je i cijelo mnoštvo poreznih obveznika koji i nisu baš previše zainteresirani za pitanja školarina na ustanovama visokog obrazovanja. Ako porezni obveznici i pokazuju interes onda je to uglavnom samo ako imaju djecu u dobi za visoko obrazovanje pa je (opravdano) boje da će morati plaćati za njihovo školovanje.

Na sličan se način uvelike razlikuju i stavovi pojedinih autora i pristupa: ističe se kako bi izravnim pokrivanjem rashoda za visoko obrazovanje mogli isključiti na veću posvećenost učenju mogli potaknuti (ili prisiliti) dugotrajni i neuspješni studenti, koji čine značajan dio ukupne studentske populacije. Ujedno, u mnogim zemljama u kojima su uvedene školarine, pokazalo se da su siromašniji studenti stvarno upisivali kraće i jeftinije obrazovne programe kod kojih je povrat od obrazovanja manji, tako da je pojačana (ili barem zadržana) dualizacija društva na povlaštene skupine – djecu bogatih koji završavaju zahtjevnije i dugotrajnije visokoobrazovane programe koji nude bolje mogućnosti zapošljavanja i zarade i one koje to nisu – djecu manje bogatih i siromašnih koji pohađaju kraće programe čijim se završavanjem teže može naći posao i koji uglavnom ne omogućavaju veću zaradu. Bez odgovarajućeg sustava oslobađanja od školarine – ovisno o uspjehu i materijalnom stanju – vjerojatno će stvarno biti ograničene mogućnosti visokog obrazovanja za siromašnije studente. Ujedno, kako se školarina najčešće plaća na samome početku studija, nije sigurno da su najbolji studenti doista oslobođeni plaćanja školarine pa stoga niti školarine nemaju motivacijski element koji bi u njih mogao biti ugrađen. Također, materijalni se položaj studenta može uvelike promijeniti tijekom studija: netko tko nije dobio stipendiju jer je živio s roditeljima, može se zbog raznih razloga od njih odseliti, tako da udovoljava kriterijima za dobivanje stipendije, ali je vrijeme njihovog dodjeljivanja već prošlo. Kao poseban ograničavajući čimbenik moglo bi se istaknuti nepostojanje pozajmljivanja sredstava za potrebe ulaganja u obrazovanje zbog nerazvijenosti financijskih tržišta u mnogim zemljama. Školarine koje snose polaznici povezane s uspješnosti studiranja mogle bi pridonositi učinkovitosti cijelog sustava visokog obrazovanja, ali su protivljenja studenata često toliko jaka da predlagači odustanu od svojih prijedloga. Na sličan način, kreditiranje studenata iz javnih fondova moglo bi ublažiti materijalne teškoće za vrijeme studiranja, ali bankarski sustav i država koja bi trebala biti jamac da će korisnici vratiti dobivena sredstva često ne nalaže previše interesa za veću aktivnost. Naravno, ne smije se niti zamjeriti studentima koji se osjećaju oštećeni jer baš su njihovom naraštaju uvedene školarine, a krediti su nepovoljni i teško ih je dobiti.

Političke kontroverze
Možemo zaključiti da u pristupu obrazovanju postoji nekoliko vrlo važnih pitanja i izazova. Prvo, iznose se mnoge političke i socijalne kontroverzije u više zemalja – ponajviše u SAD-u, Britaniji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Norveškoj – vezane uz školarine, stipendije i studenske kredite. Drugo, postoje mnoga neriješena obilježja i odrednice u socijalnoj politici u širem smislu, kao što su uloga obitelji, međuodnosi članova obitelji i obveze roditelja za školovanje svoje odrasle djece, ali i značenje države u cjelokupnom visokom obrazovanju. Treće, čini se da ne postoji idealan sustav podjele troškova (visokog) obrazovanja, posebice s obzir na određivanje kvalitete konačnog učinka obrazovanja. I u Hrvatskoj bolje obrazovani s tercijarnim školovanjem zarađuju približno 4-6% više za svaku godinu obrazovanja. Dugo prosječno razdoblje studiranja i često prekidanje studija rezultat su kombinacije različitih čimbenika pa se stoga i ne može jednostavno rješavati – samo uvođenjem ili ukidanjem školarina. Izbor dugoga studija umjesto tržišta rada povezan je i s rigidnim tržištem rada i teškoćama u pronalaženju posla za mlade radnike pa će tako započet proces fleksibilizacije zasigurno pridonijeti skraćenju njegova prosječnog razdoblja. Međutim, jasno je kako bi rast izravnih troškova školovanja mogao smanjiti poticaje za ulaganje u obrazovanje. To je time točnije što se školarine na javnim visokim učilištima i sveučilištima određuju bez uvida u materijalni položaj studenta i njegove obitelji, posve je jasno da troškovi više opterećuju kućanstva s nižim prihodima. Potrebno je napraviti analizu programa financijske potpore studentima, izraditi jedinstveni registar stipendija te sustavno analizirati učinak stipendija. Treba razviti model financijske potpore koja se treba temeljiti na analizi učinaka postojećih programa državne potpore, jasno definirati ulogu školarina u sustavu financiranja visokih učilišta te utvrditi kriterije za raspodjelu državnog proračuna za financiranje visokog obrazovanja.

*Autor je viši suradnik na Institutuza javne financije i član Redakcijskog savjeta Poslovnog dnevnika

PUNA STIPENDIJA

Kako privući kupce, postaviti cijenu i razviti posao? 32 poduzetnika to mogu naučiti besplatno

Najuspješnije trgovačko društvo

KTC je dobitnik Zlatne kune u kategoriji najuspješnijih velikih tvrtki Koprivničko-križevačke županije

efikasnost školskog sustava

Sudjelovanje u školovanju
U svim članicama EU i u razvijenim europskim zemljama u posljednjih 25 godina uglavnom je povećano sudjelovanje u obrazovanju, ali su razlike između pojedinih zemalja, područja zemlje i socijalno-ekonomskih i etničkih skupina velike.

Završavanje srednjoškolskog obrazovanja
Primjerice, iskustva pokazuju da u Norveškoj gotovo cijela populacija mladih završava srednje obrazovanje, od čega 60 posto pohađa strukovno obrazovanje i osposobljavanje, dok u Španjolskoj samo 68 posto mladih završava srednju školu, od čega približno 23 posto završava strukovno obrazovanje i osposobljavanje.

vrednovanje ljudi

Procjena sposobnosti
Obrazovanje je jedno postalo društveno prihvatljiv način vrednovanja ljudi. Često poslodavci kod zapošljavanja pojedinog kandidata nastoje iznaći način za utvrđivanje i procjenjivanje sposobnosti i osobnih obilježja kandidata, a ne traže neka posebna znanja i stručnost.

Uspjeh u školi
Čini se da su bolje obrazovani pametniji i odaniji radu, pa je lagan odabir za zapošljavanje na temelju završenog obrazovanja. Koliko osoba ima godina završenog školovanja u najvećoj je mjeri vezano uz njezin prethodni uspjeh u školi, a godine obrazovanja uvelike su određene inteligencijom pojedinca.