U fokusu ovogodišnje 4. konvencije Hrvatskih izvoznika, koja se održava u ponedjeljak, bit će antirecesijske mjere i njihov utjecaj na izvozni sektor. Darinko Bago, predsjednik HIZ-a i predsjednik Uprave Končara-EI, ističe kako je predsjedništvo HIZ-a u više navrata analiziralo kako će se kriza odraziti na izvoznike, a kaže i kako se, nažalost, nimalo dobre prognoze ostvaruju.

Guverner Rohatinski upozorio je da realni sektor u Hrvatskoj tek očekuje kriza. Slažete li se?
Od početka krize nam je jasno da ona ima svoj tijek te da je financijski sektor, koji je bio prvi na udaru, prvi koji se treba i konsolidirati. Realni sektor ne može očekivati ozbiljnije poteze ako je bankarski sektor u krizi. Stoga je i logično da će se kriza u gospodarstvu, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, tek razviti. Uzroci krize vrlo su duboki i bojim se da mjere za izlazak iz krize koje se u svijetu predlažu nikako nisu dostatne.

Guverner procjenjuje da će na razini godine izvoz pasti oko 10 posto, što HIZ predviđa?
Prema službenim podacima u prva četiri mjeseca ostvaren je još i veći pad nego je guverner procijenio, oko 12 posto, a uvoz je pao za 23 posto. Znamo da je u svakom našem izvoznom proizvodu 25 do 30 posto uvozne komponente i prema tome pad izvoza ima za posljedicu i pad uvoza. Sve to povlači pad priljeva u proračun, pa dolazimo u situaciju koju je premijer Ivo Sanader najavio, a to je rebalans proračuna nakon ljeta. Ako se rebalansom iza ljeta izvoznicima znatno više ne pomogne, izvoz bi mogao pasti još i više. Nadam se da do toga neće doći. Hrvatska je zemlja koja oskudijeva vlastitim kapitalom. Bankarski sektor je ostao stabilan zahvaljujući intervenciji HNB-a i zaduženjima banaka u inozemstvu. Kako ćemo ove godine zbog objektivnih razloga imati smanjen priljev od stranih ulaganja te uz pretpostavku da nam prihod od turizma ostane na lanjskoj razini, pojavit će se višeslojna kriza zbog snažnog odljeva sredstava iz realnog sektora koji se izravno zaduživao u inozemstvu.

Kako procjenjujete daljnja kretanja što se tiče plasmana roba u inozemstvu? Iz podataka DZS-a vidljivo je da inozemne narudžbe industriji ozbiljno padaju.
Moram priznati da u tridesetak godina rada još nisam doživio ovakvu situaciju. Slušam puno prognoza, a od ljudi do čijeg mišljenja držim, svi su vrlo distancirani i nisu sigurni je li ovo kraj krize ili samo njezin labuđi pjev. Nema još pravog odgovora. Gospodarstvo je dosad bilo postavljeno tako da se vrijednost poduzeća temeljila na dobiti, a ono je prekomplicirano da bi se samo prema tom kriteriju vrednovalo. Ovo što se svijetu dogodilo posljedica je takvoga pojednostavljenog pristupa i opće pohlepe, i pojedinaca i cijelih grupa. Za izlazak iz krize morat će, prema mom mišljenju, doći do uspostave novih sustava vrijednosti i tek tada moći će se ozbiljnije krenuti iz krize, a sve to će se jasno odraziti i na nas.

S pozicije izvoznika, gdje vidite moguće izlaze iz sadašnje gospodarske situacije u Hrvatskoj?
Jedno od rješenja vidimo u afirmaciji pozicije izvoznika jer se pokazalo da je postojeći model razvoja Hrvatske baziran na potrošnji i zaduživanju potrošen. Želimo li daljnji rast, moguć je samo na bazi stvaranja novih vrijednosti, prije svega kroz realan rast izvoza. Jasno je da kriza, koja je prije svega svjetska, snažno blokira izvoznike u cijelom svijetu, ali ne vidimo za Hrvatsku drugi izlaz. Pritom je važno imati i jaku financijsku potporu, a tu očekujemo snažnu potporu HBOR-a. Nadam se da će se realizirati HBOR-ovi planovi o plasiranju oko 600 milijuna eura kredita gospodarstvu, što bi izvoznicima olakšalo poziciju u kojoj će se naći. S druge strane i pred Vladom i pred gospodarstvenicima je bitka protiv nelikvidnosti.

Izvoznici su još lani prvi upozorili na nužnost antirecesijskih mjera i izašli pred Vladu s prijedlogom, od kojih je jedan dio apelirao na jaču ulogu HBOR-a i na problem likvidnosti. Što je od mjera potrebno još poduzeti?
Za izvoznike je posebno važna uloga HBOR-a. Da bi HBOR mogao servisirati potrebe izvoznika, sam mora naći kapital jer ga mi nemamo, a proteklih šest mjeseci banke u svijetu uglavnom su se bavile konsolidiranjem i nisu razmišljale o kreditiranju drugih. Sad je situacija povoljnija, no i dalje je daleko od one koju smo imali prije godinu i više. Rebalansom proračuna iza ljeta HBOR-u bi trebalo osim planiranih dodatno osigurati još 20 posto sredstava ciljano za dodatno jačanje izvoza. Vrijedno je obratiti pozornost i na mjere koje druge države poduzimaju za brži izlazak iz recesije. Neke od tih mjera možemo i mi primijeniti, kao na primjer subvencioniranje skraćenog radnog tjedna, a mnoge mjere koje donose druge zemlje nanose štetu hrvatskom gospodarstvu. Njih treba prepoznati i od njih se zaštititi. EU i SAD su, u vrijeme dok je kod njih vladalo blagostanje, inzistirali na ukidanju poticaja i subvencija, izuzev ciljanih za određena područja. Sad smo svjedoci da se baš u tim zemljama subvencije i poticaje legalizira i bez problema provodi. U tim uvjetima i mi u Hrvatskoj trebamo sagledati koje su to grane i proizvodi koje mogu prije svega supstituirati uvoz i snažno povećati izvoz jer iz krize je potrebno izaći sa što snažnijim poduzećima i maksimalnom zaposlenošću.

Koji bi to proizvodi ili djelatnosti u ovoj krizi mogli dobiti krila?
Perspektivu treba tražiti u proizvodima visokih tehnologija, u koje je visoko uključeno znanje. To ne mogu biti serijski proizvodi, nego proizvodi za poznatoga kupca i u malim količinama. Na to bi se trebalo oslanjati jer se pokazalo da ne možemo konkurirati u proizvodima široke potrošnje zemljama sa 100 milijuna ili milijardu stanovnika, posebice u trenucima krize kada velike zemlje aktiviraju zaštitne mehanizme za svoje gospodarstvo.

Što bi to izvoznicima od novih mjera bilo hitno potrebno?
Ne treba samo Vlada iznijeti teret krize. Njezin teret moramo rasporediti na sve sudionike društva, a posebice gospodarskih aktivnosti, dakle vlasnike, menadžmement, radnike, lokalnu zajednicu i Vladu. Na razini društva važno je zadržati socijalnu osjetljivost i uzajamnu solidarnost. Izvoznici su zainteresirani i za provođenje niza mjera za povećanje učinkovitosti javnog sektora i daljnjeg povećanja konkurentnosti gospodarstva. Preneseno u realni život to bi značilo sljedeće: od lokalne uprave očekujem efikasnost na svim razinama, brže rješavanje svih problema, da se ne gubi vrijeme, pogotovo kada je riječ o novim ulaganjima. Što se troškova tiče, očekujemo da svatko u svom dvorištu povede brigu da se oni smanje, a to znači i da lokalna uprava u svojoj domeni smanjuje komunalne doprinose sukladno činjenici da smo svi u problemima. Od vlasnika očekujemo da dobit ne bude jedini kriterij, nego žilavost i zdravlje poduzeća. Što se zaposlenih tiče, vjerujem da će svi članovi HIZ-a voditi socijalno odgovornu politiku, ali i da će, bude li ugrožena egzistencija poduzeća, u dogovoru sa sindikatom između ostalih mjera smanjivati plaće zaposlenima. Hrvatski izvoznici su već u listopadu naglašavali da nije dovoljno razgovarati samo o smanjenju plaća u državnom i javnom sektoru nego da treba smanjivati plaće u poduzećima koja su u teškoćama. Prije smanjenja plaća potrebno je poduzimati cijeli niz antirecesijskih mjera, ali prva mjera koju menadžment poduzima mora biti smanjenje vlastitih plaća. I država bi trebala smanjiti niz parafiskalnih nameta. Državna uprava mora poraditi na svojoj efikasnosti kao i lokalna uprava.

Građevinska industrija

‘Povjerenje investitora gradi se poštivanjem obveza, kvalitetom izvedbe i dobrom komunikacijom’

promo

HEP – čuvar industrijske kulturne baštine Hrvatske

Na što se HIZ-u u posljednje vrijeme najviše žale izvoznici?
Na financijsku nedisciplinu, prije svega na nelikvidnost. Žele iste ili bolje uvjete kreditiranja u usporedbi sa 2008. od HBOR-a, stroži nadzor za uvoz roba u Hrvatsku. U odnosu na strana tržišta apsolutno je to protekcionizam na koji nailaze. Zapravo dolazimo u poziciju da, posebice velike zemlje, pomno promišljaju o svemu i uvoze samo ono što je nužno i za što nema vlastitih mogućnosti. Žale se i na preskup kapital u usporedbi s cijenom kapitala koja je dostupna izvoznicima iz EU, SAD-a Japana, Švicarske i nekih drugih zemalja. Primjerice, pri nuđenju opreme za investicijsku gradnju zbog cijene kapitala poduzeća iz EU kada prodaju opremu u EU za 8 posto su u povoljnijem položaju od hrvatskih poduzeća koja nude opremu u EU, a cijelo hrvatsko izvozno gospodarstvo radi s dobiti od 2,5 posto na prodaju. Stoga se nameće pitanje kako mi uopće možemo konkurirati, čak da smo u svemu ostalome i konkurentni? A u takvoj situaciji u EU još dolazi do legalizacije potpora i subvencija.

Što bi to izvoznicima od novih mjera bilo hitno potrebno?
Ne treba samo Vlada iznijeti teret krize. Njezin teret moramo rasporediti na sve sudionike društva, a posebice gospodarskih aktivnosti, dakle vlasnike, menadžmement, radnike, lokalnu zajednicu i Vladu. Na razini društva važno je zadržati socijalnu osjetljivost i uzajamnu solidarnost. Izvoznici su zainteresirani i za provođenje niza mjera za povećanje učinkovitosti javnog sektora i daljnjeg povećanja konkurentnosti gospodarstva. Preneseno u realni život to bi značilo sljedeće: od lokalne uprave očekujem efikasnost na svim razinama, brže rješavanje svih problema, da se ne gubi vrijeme, pogotovo kada je riječ o novim ulaganjima. Što se troškova tiče, očekujemo da svatko u svom dvorištu povede brigu da se oni smanje, a to znači i da lokalna uprava u svojoj domeni smanjuje komunalne doprinose sukladno činjenici da smo svi u problemima. Od vlasnika očekujemo da dobit ne bude jedini kriterij, nego žilavost i zdravlje poduzeća. Što se zaposlenih tiče, vjerujem da će svi članovi HIZ-a voditi socijalno odgovornu politiku, ali i da će, bude li ugrožena egzistencija poduzeća, u dogovoru sa sindikatom između ostalih mjera smanjivati plaće zaposlenima. Hrvatski izvoznici su već u listopadu naglašavali da nije dovoljno razgovarati samo o smanjenju plaća u državnom i javnom sektoru nego da treba smanjivati plaće u poduzećima koja su u teškoćama. Prije smanjenja plaća potrebno je poduzimati cijeli niz antirecesijskih mjera, ali prva mjera koju menadžment poduzima mora biti smanjenje vlastitih plaća. I država bi trebala smanjiti niz parafiskalnih nameta. Državna uprava mora poraditi na svojoj efikasnosti kao i lokalna uprava.

Na što se HIZ-u u posljednje vrijeme najviše žale izvoznici?
Na financijsku nedisciplinu, prije svega na nelikvidnost. Žele iste ili bolje uvjete kreditiranja u usporedbi sa 2008. od HBOR-a, stroži nadzor za uvoz roba u Hrvatsku. U odnosu na strana tržišta apsolutno je to protekcionizam na koji nailaze. Zapravo dolazimo u poziciju da, posebice velike zemlje, pomno promišljaju o svemu i uvoze samo ono što je nužno i za što nema vlastitih mogućnosti. Žale se i na preskup kapital u usporedbi s cijenom kapitala koja je dostupna izvoznicima iz EU, SAD-a Japana, Švicarske i nekih drugih zemalja. Primjerice, pri nuđenju opreme za investicijsku gradnju zbog cijene kapitala poduzeća iz EU kada prodaju opremu u EU za 8 posto su u povoljnijem položaju od hrvatskih poduzeća koja nude opremu u EU, a cijelo hrvatsko izvozno gospodarstvo radi s dobiti od 2,5 posto na prodaju. Stoga se nameće pitanje kako mi uopće možemo konkurirati, čak da smo u svemu ostalome i konkurentni? A u takvoj situaciji u EU još dolazi do legalizacije potpora i subvencija.

Kod nas se u tom smjeru još ne razmišlja?
Pa ne bih baš rekao. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) svoj posao obavlja korektno i sukladno zakonu i mi nemamo primjedbe na rad Agencije, nego na zakon, na kojem je utemeljena. Problem je što AZTN radi tek od trenutka kada roba dođe na hrvatsko tržište. Je li roba u zemlji u kojoj je proizvedena subvencionirana, time se institucionalno u Hrvatskoj nitko ne bavi. Roba koja se uvozi kod nas dolazi i sa po 10, 20 ili 30 posto poticaja i kao takva uništava našu proizvodnju. Na primjer, opće je poznato da su sirevi u EU subvencionirani i do 30 posto. Na takav sir bi se u Hrvatskoj trebala uvesti zaštitna carina ili nešto slično. Da bi se to uvelo, potrebno je dokazati navedenu subvenciju. Taj posao dokazivanja sada je zapravo stavljen na nas proizvođače, što mi nismo u stanju raditi, nemamo takve mogućnosti istraživati i dokazivati koliko je tko subvencija primio. Taj problem sada još više eskalira jer su i subvencije eskalirale. U slučaju opreme za vjetroelektrane svi su europski proizvođači subvencionirani, i to velikim sredstvima. Španjolska je za razvoj te industrije izdvojila više od tri milijarde eura subvencija, postoji i finski model financiranja te industrije. Pritom su i uvjeti financiranja takvi da bi se u nas takvu kamatnu stopu smatralo subvencioniranom jer se za kupnju opreme može dobiti kredit i do dva posto. Teško će se s tim izaći na kraj i zato mislim da bi Vlada trebala razmisliti da se ili zakonski prošire ovlasti AZTN-a ili stvori tijelo koje je po ovlastima iznad Agencije sa zadatkom zaštite domaćih proizvođača. Nismo protiv da se u Hrvatskoj prodaju subvencionirani proizvodi iz inozemstva, ali ako u Hrvatskoj nema odgovarajućeg proizvođača.

Kako u tom kontekstu gledate na zakon o zaštiti domaće proizvodnje koji pokušava donijeti BiH?
Način kako je zakonodavna i izvršna vlast BiH krenula rješavati problem uvoza iz Hrvatske smatramo pogrešnim. Problem se može riješiti na dva načina – protumjerama, što ne mislim da je pravo rješenje, ili da obje strane sjednu za stol, zakon se stavi izvan snage, ali i uvedu mjere koje odražavaju obostrane interese.

Končarove mjere za spas

Kako se Končar na čijem ste čelu nosi s krizom?
Končar je sustav koji redovito donosi godišnje, petogodišnje i desetgodišnje planove razvoja, koje kontinuirano kontroliramo radi utvrđivanja jesmo li na dobrom putu, a glavna su mu snaga radnici. Lani smo napravili širi program antirecesijskih mjera, a primjenu pojedinih elemenata prepustili smo upravama kćeri poduzeća uz tijesnu koordinaciju s upravom Končara. Između ostalih mjera su i sljedeće: jača financijska podrška Končarovim kćerima poduzećima, posebice za izvozne poslove i razvoj proizvoda za izvoz, štednja na svim segmentima izuzev na stipendijama i plaćama za mlade kadrove i pojačana financijska disciplina. Tu je i dizanje kvalitete proizvoda, intenziviranje nastupa na inozemnom tržištu, jačanje sinergijskih efekata sustava, uvođenje interne burze rada, potpisivanje sporazuma s Koordinacijom sindikata radi održavanja snage sustava Končar uz maksimalnu zaštitu radnih mjesta i slično. Ako se počinju primjenjivati mjere u nekom od poduzeća, menadžment kao prvu mjeru mora sebi smanjiti plaću, a smanjenje plaće je progresivno ovisno o intenzitetu mjera. Smanjenje može ići do 20%, s tim da se aktivira čim se krene s primjenom antirecesijskih mjera.