Tko kaže da nikad ništa dobroga nije ispalo iz osmogodišnje vladavine Georgea Busha? Na primjer Green Day, koji su kao komercijalno iznimno uspješan, ali već pomalo potrošen kalifornijski pop punk band, u naletu anti-bushevske inspiracije 2004. izdali’American Idiot’, album koji će ih obnoć prometnuti u glasnogovornike mlađih generacija osramoćene Amerike.

Do ‘Idiota’ su Green Day izdali već šest albuma, prodanih u milijunskim tiražama (‘Dookie’ u 15 milijuna), najzaslužniji su,uz Offspring, za ulazak punka na stadione, ali su na početku milenija bili u silaznoj putanji. Vrata prema izlazu koja su se već naslućivala zatvorio im je George Bush jr. čija ih je nova Amerika nadahnula za album karijere, svojevrsnu punk-rock operu, koncept album puno jači i ozbiljniji od svega što su dotad radili i koji ih je povratio u prvu ligu (12 milijuna), ali im i radikalno podigao letvicu. Pet godina kasnije, Bush je daleka prošlost, a Green Day su odavno odrasli i mogu sami, bez njega raditi velike stvari. Novi album ponovo ima ‘priču’, sastoji se od tri djela, čijih ukupno 18 pjesama labavo povezuje svođenje računa svega što se Americi dosad dogodilo u ovom stoljeću. Ponovo ambiciozno, možda i pretenciozno, ali Green Day imaju jakih melodija i rifova na bacanje, i dalje praše kao da im je 18 a ne 40 (ima i mirnijih momenata), pa su pretenzije debelo pokrivene u zlatnim polugama – novim pjesmama, među kojima se ističu sjajna naslovna i još bolja ‘Peacemaker’. Konačni sud će izreći vrijeme, ali na prvu loptu, zvuči izvrsno.