Godinama su vođama iz kontinentalne Europe Amerikanci, Britanci pa čak i ove novine govorili da su njihove ekonomije rigidne, pretjerano regulirane i da u njima previše dominira država, te da bi kako bi napredovali u pravom anglo-saksonskom stilu trebaju dozu reformi slobodnog tržišta. Ali globalna ekonomska kriza im je pružila zadovoljavajuću trostruki užitak otkrivanja rizika deregulacije, pružanja državi važnije uloge i ponižavanja les Anglo-Saxonsa.

Na travanjskom sastanku G20 u Londonu francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njemačka kancelarka Angela Merkel stajali su rame uz rame kako bi jasno dali do znanja da ovu recesiju nisu oni stvorili. Merkel nikada nije bila poseban obožavatelj Wall Streeta. Ali retoričko vodstvo je zgrabio Sarkozy. Čovjek koji je nekada želio učiniti Pariz sličnijim Londonu sada laissez-faire proglašava slomljenim sistemom. U Parizu ponovo vlada Jean-Baptiste Colbert. Umjesto da se suprotstave dirigentu, Britanci i Amerikanci ga slijede: Gordon Brown uvodi nova financijska pravila i više poreze, a Barack Obama predlaže da bi Amerika mogla neke stvari kopirati od Francuske, na neodobravanje svojih konzervativnijih sugrađana. I zaista u Europi se pojavio novi poredak s Francuskom na vrhu, korporativnom Njemačkom u sredini i jadnom starom liberalnom Velikom Britanijom na dnu. To je lako ignorirati kao politički oportunizam. Ali iza toga leži velika debata ne samo o smjeru Europske Unije, najveće ekonomske jedinice na svijetu, nego i o tome kakva vrsta ekonomije najbolje funkcionira u modernome svijetu. Trideset godina nakon što je tačerizam počeo širiti svoj okrutni utjecaj u Velikoj Britaniji, kontinentalna Europa je još uvijek sklonija većoj državi, višim porezima, čvršćoj regulaciji tržišta proizvoda i rada i velikodušnijoj društvenoj sigurnosnoj mreži nego što bi ih tolerirali pobornici slobodnijih tržišta poput Željezne Lady. I što je onda dokaz da je kontinentalan model bolji? Kontinentalne države zasigurno nisu izbjegle recesiju. Ipak Obama je u pravu kada priznaje da se u određenom smislu kontinentalna Europa dobro snašla. Oštri zakoni za zaštitu radnih mjesta usporili su porast nezaposlenosti. Velikodušne socjalne države su štitile one koji u krizi uvijek prvi pate od naglog trenutačnog pada prihoda i poslužile su kao dio “automatskih stabilizatora” koji proširuju deficite buđeta kada se potrošnja potrošača smanji. U Velikoj Britaniji, i čak i u većoj mjeri u Americi, ljudi su se osjećali ugroženijima. Kriza je uz to potvrdila da kontinentalni model ima neke prednosti. Francuska ima relativno efikasan javni sektor, po svim mogućim mjerilima francuski zdravstveni sistem pruža veću vrijednost za utrošena sredstva nego skuplji američki. Zbog planiranja, kao i sreće, velik dio kontinentalne Europe je izbjegao mjehure nekretnina.