U najvećem gospodarskom procesu, koji je počeo suđenjem na Županijskom sudu u Rijeci protiv šestero optuženika na čelu s prvooptuženim glavnim bančinim dealerom Eudardom Nodilom zbog gubitka 97 milijuna dolara Riječke banke, prvog je dana suđenja provučena važna procesna naznaka da će najizgledniji rat tužiteljstvo i obrana voditi oko anonimnih dojava. Imaju li anonimne dojave koje su stizale na račun Nodila i njegovih 17.000 transakcija kojima je u pet godina nestala desetina jamstvenoga kapitala banke potrebnu snagu krunskog dokaza da će moći, na temelju tog dokaza, ipak kazneno odgovarati zbog zloporabe polažaja i ovlasti one odgovorne osobe koje su u hijerarhijskoj strukturi pozicionirane iznad Nodila? Dok se javnost može zabavljati slobodnim procjenama, tek će u konačnici maratonskog procesa riječki sud ocijeniti koja je stvarna snaga anonimnih dojava protiv triji bivših bančinih direktora, tim više što su oni poduzimali niz kontrola po informacijama koje su im stizale iz središnje banke. Te anonimne prijave navodno slove kao jako uporište tužiteljstva u pogledu dokaza protiv tadašnjeg predsjednika Uprave Ivana Štokića, člana Uprave Borislava Perožića i direktora Direkcije deviznih sredstava Milojka Tankosića. To im se čini zbog upoznatosti tih optuženika s inkriminirajućim aktivnostima koje se Nodilu stavljaju na teret, koje su navodno tek formalno kontrolirali, a ostavili su na snazi organizacijska rješenja koja su onda i omogućila gomilanje gubitaka. U središtu pozornosti suda te su se anonimke našle činjenicom nakon što ih je sutkinja Ika Šarić pročitala na početku suđenja, pa je tako lansirana teza da će anonimna pisma biti jedan od temelja oko kojeg će se lomiti cijela rasprava.

Kockao na tržištu
Prvo je u ožujku 1999. godine stanoviti dojavljivač upozorio Hrvatsku narodnu banku da je dealer Riječke banke prokockao na tržištu oko 12 milijuna američkih dolara. U toj je dojavi stajalo objšnjenje kako je to činio “u nadi da će se proslaviti velikim dobitkom i pokušaju ispravljanja sve većih gubitaka dogurao do te sume”. Autor anonimke opisao je atmosferu u Riječkoj banci zbog toga poslovnog gubitka riječima: “Dealer Nodilo šuti, kolegice ne žele biti tužibabe, Štokić izgleda da ni danas nema pojma. U dnevnim izvještajima tu sumu prikazuje kao depozit”. Autor zaključuje, ili direktori ne znaju ili su doznali i zataškali jer čuvaju stolice. Gotovo istovjetno pismo poslano je HNB-u početkom 2002. U njemu stoji upozorenje da je o Nodilu i kolegici koja mu je pomogla da gubitak prikazuje u izvješćima kao depozite u stranim bankama zaobilazno pokušao reći pretpostavljenom direktoru te potom još dvojici direktora.
Iako je poznat kronološki slijed o tome kako su i što poduzimali odgovorni u HNB-u i u Riječkoj banci nakon što su stizale te prijave, činjenica je da kontrolne akcije nisu polučile rezultate. Iako se optuženi direktori brane baš takvim činjenicama već na početku procesa, još nije pravi trenutak za iščitavanje smjera u kojem će anonimke, moguće i uz svjedočenja njihovih autora, odrediti tijek procesa, pa i odluku suda. Čak i ako se uzme u obzir da je, kako je guverner Rohatinski isticao, HNB nakon prve anonimne prijave reagirao obavijestivši Upravu banke te državu, koja je tada bila vlasnik banke, a da Uprava zbog tehničkih nemogućnosti nije mogla utvrditi postojanje neregularnosti. Prevedeno, Nodilo je sam sebe kontrolirao. Kako akspekt kontrole unutar organizacijskog sustava banke opisuje sugovornik Poslovnog dnevnika koji je želio ostati anoniman, u izričitoj su nadležnosti Uprave svake banke i njezine interne kontrole te eksternog revizora detektiranje kriminalnih radnji koje mogu nastati i u deviznom odjelu transakcijama dealera.

Interna kontrola
No ako zakažu predviđeni mehanizmi interne kontrole i revizije, a u trenutku dok inkriminirajućim aktivnostima bančin dealer ne ostavlja evidenciju transakcija te se pritom podaci i falsificiraju, a nema ograničenja u trgovanju, onda Uprava i vanjski revizor nemaju načina saznati da se pred njihovim očima rade gubici. Kako u takvu slučaju nema tehničkih mogućnosti da se ostvari puna kontrolna uloga od Uprave, interne kontrole i revizije, u praksi se taj organizacijski problem rješava direktnom relacijom Uprave i glavnog dealera. Da se na dojave adekvatno reagiralo, pokazuju i 10 internih kontrola te dvije eksterne revizije koje je za 1998. i 1999. proveo revizor PriceWaterhouse & Coopers. Ne treba zanemariti da su dva izvješća KPMG-a, novog revizora banke napravljana za 2000., a da u njima ništa nije otkriveno. Ispravnost poslovanja banke dubinski je snimao i Bayerische Landesbank. I s drugim pokušajem da se 2002. anonimnom dojavom skrene pozornost na poslovne gubitke Riječke banke HNB je upoznao i Upravu banke i njemačkoga većinskog vlasnika. I tada su interna kontrola i KPMG utvrdili da nema nepravilnosti, da bi potom iz Londona stigla obavijest o neuobičnim transakcijama dealing rooma Riječke banke.