Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Programi menadžera sudova nisu floskule

Autor: Suzana Varošanec
26. travanj 2009. u 22:00
Podijeli članak —

U Finskoj predsjednici sudova i ministar pravosuđa pregovaraju o budžetu za svaku godinu i zaključuju pisani sporazum o obvezama

Ministar pravosuđa Ivan Šimonović otvara Pandarinu kutiju iz koje će isplivati na površinu sav “sjaj i bijeda” materijalnog i kadrovskog stanja ne nekog apstraktnog sudstva, nego svakog suda. To se mora učiniti zbog, tvrde mnogi suci, dugih godina kompromisa između propisanih kriterija (za broj sudaca i službenika, norme i prostor u kojem rade) i financijskih mogućnosti.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Radi toga što menadžerski program postaje važan kriterij za odluku kome i čemu MP-a daje povjerenje, a svakog novog čelnika suda ministar kani kontrolirati već nakon pola godine mandata, jasna su pravila igre za sve kandidate. Suci kažu da u utakmicu svi oni ulaze vezanih ruku i to u pogledu elemanata na koje, za razliku od klasičnih menadžera, ne mogu utjecati. Primjerice, čelnik suda ne može raspisati natječaj i uzeti novog suca iako se količina posla povećala. No, pod uvijetom da se kandidati ne dodvoravaju ministru, nego realno prezentiraju stanje i ponude rješenja za “rak rane” poput zaostataka i starih predmeta – što Šimonovića najviše zanima – uz program rada mnogi će trebati isporučiti i listu svojih zahtjeva. Vezani su uz broj manjkajućih sudaca i službenika, te prostora koji nedostaje, a ti problemi su veliki kod mnogih važnih sudova. U zagrebačkom Općinskom građanskom sudu (gdje je također natječaj za predsjednika u tijeku i navodno postoje tri kandidata), primjerice, striktnom primjenom broja predmeta i sudačke norme, nedostaje oko 100 sudaca jer je njihov sadašnji broj kompromisno riješila veličina prostora. To se tiče i službenika jer je njihov broj određen na temelju broja sudaca, iako bi trebao vrijediti kriterij broja spisa u referadama. Ima svakako i sretnih primjera u vidu onih sudova gdje su unutarnje rezerve velike i nisu potrebna ulaganja. Kod svega toga bit će zanimljivo vidjeti je li ministar spreman suočiti se s posljedicama menadžerskih programa, koji nisu nova floskula za napredovanje u karijeri, nego izraz prilika svakog suda i ujedno plan rješenja, jer proračunu stvaraju obveze. Hoće li se od prakse imenovanja predsjednika sudova polako odustajati zbog troška? MP-a moralo bi ga preuzeti, te materijalnim i kadrovskim poboljšanjima omogućiti da se program novog predsjednika suda, iza kojeg je stalo, može provesti u djelo. U Finskoj je menadžerski model upravljanja sudova odavno praksa, a posljedica toga je da predsjednici sudova i ministar pravosuđa pregovaraju o budžetu, rezultatima rada i materijalnim potrebama suda za svaku narednu godinu, te zaključuju pisani sporazum o obvezama i, ako ih se jedna strana ne pridržava, jasno je tko je odgovoran.

Ministar pravosuđa Ivan Šimonović otvara Pandarinu kutiju iz koje će isplivati na površinu sav “sjaj i bijeda” materijalnog i kadrovskog stanja ne nekog apstraktnog sudstva, nego svakog suda. To se mora učiniti zbog, tvrde mnogi suci, dugih godina kompromisa između propisanih kriterija (za broj sudaca i službenika, norme i prostor u kojem rade) i financijskih mogućnosti.

Radi toga što menadžerski program postaje važan kriterij za odluku kome i čemu MP-a daje povjerenje, a svakog novog čelnika suda ministar kani kontrolirati već nakon pola godine mandata, jasna su pravila igre za sve kandidate. Suci kažu da u utakmicu svi oni ulaze vezanih ruku i to u pogledu elemanata na koje, za razliku od klasičnih menadžera, ne mogu utjecati. Primjerice, čelnik suda ne može raspisati natječaj i uzeti novog suca iako se količina posla povećala. No, pod uvijetom da se kandidati ne dodvoravaju ministru, nego realno prezentiraju stanje i ponude rješenja za “rak rane” poput zaostataka i starih predmeta – što Šimonovića najviše zanima – uz program rada mnogi će trebati isporučiti i listu svojih zahtjeva. Vezani su uz broj manjkajućih sudaca i službenika, te prostora koji nedostaje, a ti problemi su veliki kod mnogih važnih sudova. U zagrebačkom Općinskom građanskom sudu (gdje je također natječaj za predsjednika u tijeku i navodno postoje tri kandidata), primjerice, striktnom primjenom broja predmeta i sudačke norme, nedostaje oko 100 sudaca jer je njihov sadašnji broj kompromisno riješila veličina prostora. To se tiče i službenika jer je njihov broj određen na temelju broja sudaca, iako bi trebao vrijediti kriterij broja spisa u referadama. Ima svakako i sretnih primjera u vidu onih sudova gdje su unutarnje rezerve velike i nisu potrebna ulaganja. Kod svega toga bit će zanimljivo vidjeti je li ministar spreman suočiti se s posljedicama menadžerskih programa, koji nisu nova floskula za napredovanje u karijeri, nego izraz prilika svakog suda i ujedno plan rješenja, jer proračunu stvaraju obveze. Hoće li se od prakse imenovanja predsjednika sudova polako odustajati zbog troška? MP-a moralo bi ga preuzeti, te materijalnim i kadrovskim poboljšanjima omogućiti da se program novog predsjednika suda, iza kojeg je stalo, može provesti u djelo. U Finskoj je menadžerski model upravljanja sudova odavno praksa, a posljedica toga je da predsjednici sudova i ministar pravosuđa pregovaraju o budžetu, rezultatima rada i materijalnim potrebama suda za svaku narednu godinu, te zaključuju pisani sporazum o obvezama i, ako ih se jedna strana ne pridržava, jasno je tko je odgovoran.

Autor: Suzana Varošanec
26. travanj 2009. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close