Izniman talent za modu, ali i pravi “nos za biznis” objedinio se u modnoj dizajnerici, ali i uspješnoj poslovnoj ženi Kseniji Vrbanić, vlasnici modne kuće Xenia Design. Uz brojne nagrade za dizajnerska ostvarenja Ksenija Vrbanić je proglašena i poduzetnicom 2008. godine na 12. nacionalnom savjetovanju o gospodarstvu i poduzetništvu, u organizaciji Ministarstva rada, gospodarstva i poduzetništva. Xenia Design je brend poznatiji u inozemstvu nego na domaćem tržištu jer svoje kreacije Ksenija Vrbanić prodaje u Düsseldorfu, Münchenu, Moskvi, Berlinu, Parizu, Londonu, New Yorku i Kopenhagenu.

Bez pomoći
Njezin kreativni i nemirni duh ne dopušta joj odmor na lovorikama. Nakon različitih neuspjelih pokušaja stvaranja brenda hrvatskog dizajna i ujedinjavanja dizajnera i tekstilne proizvodnje, Ksenija Vrbanić ima svoj plan konkretnog poslovnog širenja u sljedeće četiri godine. Samoinicijativno pokreće dizajnerski centar pod imenom svog modnog brenda u Čakovcu, vrijednog 10 milijuna kuna. Zaposlit će desetak modnih dizajnera koje će pratiti konstruktori odjeće i najsuvremenija tehnologija. Centar se neće baviti tvorničkom, već dizajnerskom proizvodnjom.Da Vrbanić misli ozbiljno i da sve svoje zamisli uvijek i ostvari, izuzev njezine povijesti potvrđuje i činjenica da je prvu fazu ostvarenja tog projekta završila. Kupila je zemljište, na kojem se nalaze objekti s početka stoljeća, jer zbog važnosti estetike u obzir nije dolazilo bezlično zemljište s halama. U bajkovitim starinskim objektima bit će smješteni studiji, a dizajneri će tamo moći i živjeti. Često joj se javljaju mladi dizajneri diljem svijeta, koji bi došli na praksu, pa će se i oni naći u novom dizajnerskom centru. Dizajnerica polako završava i fazu financiranja jer kao u prošlosti može računati samo na sebe. “Ne pomaže mi ni to što sam poduzetnica godine, ne računam ni na potporu grada. Računala sam na potporu nadležnog ministarstva koje bi trebalo podržati izvoz, i prijavila sam se na natječaj, ali nisam prošla”, kaže Vrbanić. Dodaje da ministarstvo daje poticaje u iznosu od 100 mil. kuna, ali da ih daje svima tako da se sredstva rasprše pa od njih nitko ne ostvari konkretnu korist. Istodobno joj novac treba za izradu kolekcija, što je investicija od najmanje sto tisuća eura po sezoni. Zapošljava 19 ljudi i prodaja joj godišnje raste između 20 i 30 posto. Priča o uspjehu, koji je rijetko zabilježen na ovim prostorima, počinje 1984. godine kada modna dizajnerica završava Fakultet tekstilne tehnologije u Zagrebu. Nakon završetka fakulteta dogodio se prirodan slijed. “Pripadnica sam generacije osamdesetih, koja je bila ambiciozna i nadobudna pa sam došla na ideju da otvorim Studio za dizajn odjeće”, kazala je Vrbanić. Naime, u to vrijeme, 1986., Studio za dizajn odjeće bio je nepoznat pojam. Budući da je uvijek imala sklonost razmišljanju izvan okvira i da je moda globalan biznis, nije joj bilo važno nalazi li se studio u Zagrebu ili Parizu pa ga je otvorila u Čakovcu. Preuzevši na sebe poduzetničku inicijativu, Vrbanić se hrabro upušta u biznis jer je pojam dizajniranja odjeće bio nepoznanica, s tim da je zanimanje dizajner bilo egzotično i necijenjeno. Otvorila je prvi takav studio na prostorima bivše Jugoslavije. “Iako je netko mogao reći da je to bio šnajderaj, tvrdim da nije, jer smo sve radili najprije na skicama i klijent nije imao pravo intervenirati”, objašnjava dizajnerica.

Vizija i hrabrost
Za još jedan iskorak se odlučuje 1989. i počinje dizajnirati u kolekcijama. Ali kako kaže, osim znanja i talenta trebalo je imati i sreće. Njezina sreća bila je u tome da je u to vrijeme postojala jedna osoba koja je shvatila njezin rad i koja ju je gurnula naprijed. “U to sam vrijeme imala mecenu u pravom smislu te riječi. Jedna gospođa pružila mi je potporu tako što je financirala materijale, vodila me u Graz da ih biram, s tim da joj nije bilo važno koliko to sve košta, kao ni koje ću količine uzimati. Istodobno mi je dala odriješene ruke. To je strašno važno u životu svakog dizajnera”, prisjeća se Vrbanić. Razvoj njezina dizajnerskog talenta, ali ništa manje važne poslovne strane, ostao je na uzlaznoj putanji. Budući da je počela kreirati u kolekcijama, trebalo je početi raditi i autorske revije. Svoje viđenje mode predstavila je na ondašnjim zagrebačkim Obrtničkim revijama, koje su tada bile vrhunac za svakog dizajnera. Razvojni se slijed nastavio kada je njih deset dizajnera osnovalo grupu Zg moda kako bi svoj rad predstavili slovenskom tržištu. Još jedanput Ksenija Vrbanić sa svojim kolegama iz Zg mode uvodi novost na tržište jer su na Bledu otvorili tzv. Concept Store, što znači da u istom prostoru više dizajnera prodaje svoje stvari. Posao joj je išao odlično, sve do početka rata. Ratno stanje donijelo je krizu pa je i odjeća pala u drugi plan. To je Kseniju Vrbanić dovelo na prekretnicu. Nije dolazilo u obzir da se prestane baviti modom jer je ona njezin život, pa je razmišljala hoće li se uklopiti u tadašnju hrvatsku modnu scenu ili će se pokušati dokazati na svjetskom modnom tržištu. Još jedanput njezin talent za biznis, ali i hrabrost dolaze do izražaja i ona odabire sajam u Düsseldorfu kao mjesto predstavljanja svog rada. “Düsseldorf sam odabrala jer je moda tamo biznis i svatko tko je u modnom svijetu to zna, dok se u Parizu izlaže zbog imidža i referencija”, pojašnjava. Nakon što je uspjela zaokružiti financije i napraviti kolekciju, Vrbanić je sve spakirala u automobil i otisnula se u Njemačku, bez ikakvih veza i poznanstava, koji bi joj tamo bili od pomoći. No njoj to nije ni trebalo jer je na tom sajmu prvi put kao hrvatski izlagač prodala apsolutno sve. Prvotna euforija ipak je ubrzo splasnula jer je takva prodaja za sobom povukla i probleme. “Nije važno biti samo dobar i imati ‘super’ kolekciju, važnije je biti u mogućnosti ispuniti narudžbu”, kazala je Ksenija Vrbanić. Nakon financiranja sajma nije bilo novaca jer je sve bilo utrošeno na prezentaciju, a ondašnje vrijeme nije poznavalo kreditiranje kao što nije bilo nikog da je financijski prati. Ksenija Vrbanić opet donosi poslovnu odluku i izabire isporuku samo najvažnijim inozemnim kupcima, dok male u tom trenutku biva prisiljena odbiti. Svladala je i tu prepreku i nakon tri sezone, odnosno devet mjeseci, što je ciklus u tekstilnoj industriji, investicije su se vratile i stvari su se složile na najbolji mogući način.