U Kini se Nijemac John Rabe smatra nacionalnim herojem, u Njemačkoj je skoro nepoznat. Sve do ovoga tjedna, kada je u kina stigao film o tom čovjeku koji je za Drugog svjetskog rata spasio 250.000 Kineza.

U Nanjingu, nekadašnjem Nankingu, svatko poznaje njegovo ime. Ondje se nalazi i Istraživački centar Rabe za mirno rješavanje sukoba, i to u kući u kojoj je John Rabe živio, u čijem je vrtu pružio utočište stotinama Kineza i tako ih spasio od sigurne smrti. On je skoro 30 godina živio u Kini gdje je bio šef Siemensovih pogona, a heroj je postao posve slučajno. U prosincu 1937. Japanci su opkolili tadašnji kineski glavni grad Nanking i počeli ga bombardirati. Japanski vojnici su se doslovce iživljavali nad civilnim stanovništvom: oni su ubijali, silovali žene, nabijali novorođenčad na bajonete, spaljivali žive ljude. U “pokolju iz Nanjinga” u samo nekoliko tjedana ubijeno je 300.000 ljudi. U tom okruženju najbrutalnijeg nasilja Rabe je zajedno s drugim strancima iz Nanjinga uspostavio svojevrsnu sigurnosnu zonu površine četiri četvorna kilometra. Ondje je spas našlo 200.000 ljudi. Rabe je izabran za predsjednika međunarodnog odbora za tu sigurnosnu zonu u nadi da će on kao Nijemac i član Hitlerove nacionalsocijalističke stranke imati veći utjecaj na japanske okupatore. Očevici su kasnije ispričali da je s povezom s kukastim križem na nadlaktici i stranačkom knjižicom osobno otjerao brojne pripadnike carske japanske vojske. Zajedno sa svojim suradnicima Rabe je slao apele i izvješća stranim vladama, pa tako i japanskoj i njemačkoj.

Od svih je zatražio da se založe za obustavu nasilja. Kada je 23. veljače 1938. godine morao napustiti Nanking, spašeni Kinezi su mu poklonili maramu na kojoj je stajalo: “Ti si živi Buda za 100.000 ljudi”. Nakon povratka u Njemačku, držao je predavanja o ratnim zločinima u Nanjingu, te napisao više pisama Hitleru u nadi da će nacisti pozitivno utjecati na Japance, no zbog toga je završio u zatvoru. Njegova tvrtka Siemens je svog nekadašnjeg najvažnijeg predstavnika u Kini postavila na beznačajno radno mjesto. No, Kinezi nisu zaboravili svojeg dobročinitelja. Kada su čuli da živi u neimaštini, Kinezi su sakupili novac i poslali mu financijsku pomoć. Unatoč tome, on je umro 1950. u 67. godini u velikom siromaštvu. Njegova su djela postala poznata u javnosti tek 1998. godine, kada su objavljeni njegovi dnevnički zapisi.