Ministar prometa Božidar Kalmeta jedini je član dioničke skupštine Hrvatskih željeznica. Formacijski je jedinstvena osoba koja predstavlja državu kao stopostotnog vlasnika u toj golemoj tvrtki. U tom smislu kad ministar “vedri” i “oblači”, to znači da ključni kadrovi i potezi ovise samo o njemu. Možemo samo nagađati što radi Nadzorni odbor te kompanije dok svjedočimo kako Skupština mijenja i postavlja šefove tvrtke bez pravog objašnjenja, i to usred navodno velike USKOK-ove istrage.

Iz načina kako je Kalmeta konzumirao svoje ovlasti i prije odluke da preko noći smjeni dotadašnjeg šefa HŽ-a Davorina Kobaka, a to je učinio uz ignoriranje USKOK-ove istrage u HŽ-u, možemo zaključiti da bi i njega trebalo smijeniti. Prividna nonšalancija s kojom se Kalmeta upustio u najnovije kadroviranje upravo je fascinantna kao iz Kunderine “Nepodnošljive lakoće postojanja”. Znamo da USKOK obrađuje HŽ, no zasad se spominju različite nezakonitosti i navodni dokazi koje MUP-u stižu iz susjedne države, a Kalmeta smjenjuje Kobaka uz argumentaciju da je riječ o “zamoru materijala”. Je li objašnjenje smjene svojeg prvog suradnika moglo biti prozaičnije i licemjernije? Ministar je dokazao usred najveće drame koja se zbiva u njegovu resoru kako je u stanju manekenski se prošetati kroz pola zemlje te u Zadru navedenim “biserom” o zamoru materijala izrečenim, vjerojatno između šetnje po lungo mare i dalmatinske spize, “oprati ruke” od Kobaka. Njega je prepustio glasu javnosti, istražiteljima i odvjetnicima, zapravo njemu samome da obrani čast i dokaže nevinost. Uz niz profesionalnih i osobnih razloga, zašto je Kalmeta trebao Kobaku osigurati dostojanstveniji pad iz fotelje, postoji i onaj ključni: svatko je nevin dok mu se ne dokaže suprotno. Kako je krenulo, USKOK bi, umjesto dioničara, mogao postati glavni kadrovik.