Pred Europskom unijom stoje dvije prepreke za njezin projekt nabave plina iz kaspijske regije preko južnoga koridora, čime bi se smanjila ovisnost Zapada o ruskoj ponudi: stav Turske i djelovanje ruskog državnog monopolista Gazproma na Balkanu.

Nakon što je od EU primila vrlo mlaku dobrodošlicu, administracija Recepa Tayyipa Erdogana i turska javnost nisu baš revni surađivati s Unijom glede južnoga plinskoga koridora. Cilj Ankare je pretvoriti Tursku u regionalni energetski centar. To znači da Turska ne bi bila tranzitna država, nego kupac kaspijskog plina i preprodavač za europske klijente. Erdogan to pokušava svim silama, no to je prijedlog koji EU mora odbiti. Nema nikakve dodatne vrijednosti u kupovanju turskog plina kada bi mogli kupovati azerski i turkmenski plin izravno od proizvođača. Sigurnost dostave energenata Europi je dijelom patila zbog problema koji postoje između zemalja proizvođača i potrošača. Najsvježiji primjer je rusko-ukrajinski “treći plinski rat”. Tursku se kao tranzitnu državu može zamijeniti. Kako bi došla do kaspijskog plina, Europa može ići preko Crnog mora i spojiti Gruziju i Rumunjsku. Veza između Azerbejdžana i Gruzije već postoji. Rumunjska se potiho počela nuditi kao alternativa Turskoj, ali gruzijska opcija ima svoje rizike. Ne možemo zaboraviti rusko-gruzijski rat iz kolovoza koji je doveo do stvaranja dvije nove poludržave – Abhazije i Južne Osetije. Abhazija, koja se nalazi pod kontrolom Moskve, mogla bi predstavljati problem za gradnju sigurne plinske veze preko Gruzije. Ali ako Turska nastavi raditi probleme o tranzitu azerbejdžanskog plina do Europe, problem Abhazije će se riješiti. Turska ponuda Azerisu iznosi oko 144 dolara za 1000 kubičnih metara plina, dok je tržišna cijena u Europi veća od 400 dolara. Za razliku u cijeni kaspijski proizvođači mogu platiti vlastima Abhazije da ne radi smetnje gruzijskim plinskim terminalima koji se nalaze blizu njihove granice. Poenta je jasna. Europa bi plin iz Azerbejdžana radije uvozila preko Turske, ali ne pod svaku cijenu. Vrijeme je da se ozbiljno pozabavimo južnim koridorom, prije nego Azerbejdžan svoj plin proda Rusiji i Iranu. Neovisno o tome Gazprom je upravo postigao sporazum sa Srbijom i kupio srpsku energetsku tvrtku NIS. S njom Gazprom sada ima pristup svim povezanim tržištima bivše Jugoslavije. Srbija je nekada bila plinsko središte i mreže plinovoda su na mjestu iako ponešto zahrđale. Ako ih ponovno napuni ruskim plinom jeftinijim od tržišne cijene, Gazprom u vrlo kratkom roku može ustanoviti kontrolu nad plinskim tržištem jugoistočne Europe. Time se nebi nužno zaustavilo stvaranje južnoga koridora, ali bi moglo dalje zakomplicirati cijelu situaciju.