Uz skijanje i tulumarenje do duboko u noć, na okupljanju svjetske poslovne i političke elite u Davosu omiljen sport već dugo predstavlja kritiziranje Europe.

No ove godine može se primijetiti da su mnogi kritičari upadljivo tihi. Kada su se čelni dužnosnici, predsjednici vlada i široka lepeza stručnjaka u utorak okupili na Svjetskom ekonomskom forumu kako bi razgovarali o izazovima s kojima se suočava oštećena globalna ekonomija, to je pitanje koje su mnogi od njih postavljali: bi li često ogovaran europski sustav socijalne zaštite mogao postati model za 21. stoljeće? U Sjedinjenim Državama krah globalnih tržišta dionicama izbrisao je bilijune dolara iz mirovinskih štednji, a rastuća nezaposlenost ostavlja sve više ljudi bez zdravstvenog osiguranja. Kao odgovor dužnosnici administracije predsjednika Baracka Obame marljivo su proučavali spašavanje švedskih banaka iz devedesetih, te švicarske i nizozemske sustave zdravstvene skrbi. Što se pak tiče brige o okolišu, dužnosnici su potiho razmatrali jesu li europski visoki porezi na gorivo i sustav trgovanja ugljikovim dioksidom pravi način za ograničavanje izgaranja fosilnih goriva koje doprinosi globalnom zatopljenju. U Kini, gdje je raspad američkog tržišta pokazao opasnosti pretjerane domaće štednje, vlada nije samo nedavno predložila velik program stimulacija u keynesijanskom stilu, nego je usto najavila trogodišnji plan za pružanje zdravstvene skrbi za sve. Iako je u usporedbi skroman, kineski plan zdravstvene skrbi ide u pravcu onoga što se u Europi već dugo smatra osnovnim pravom. “Kada najveća svjetska ekonomija i najveća svjetska ekonomija u razvoju traže lekcije na istome mjestu u isto vrijeme, znate da se nešto događa”, izjavio je Kenneth Rogoff, profesor s Harvarda i bivši glavni ekonomist MMF-a, koji je ove godine jedan od 2500 sudionika u Davosu. “Promatramo promjenu stajališta prema više europskoj, više socijalnoj državi.” Takve promjene su rijetke. Velika depresija iz tridesetih na kraju je uvela keynesijansku politiku orijentiranu na potražnju i, nakon razornog svjetskog rata, čvrsto ustanovila potrebu za nekom vrstom socijalne sigurnosne mreže u svakoj velikoj industrijskoj demokraciji. Šokovi cijena nafte iz sedamdesetih i val inflacija pomogli su okrenuti pristup u suprotnom smjeru, dajući moć Ronaldu Reaganu, Margaret Thatcher i drugim pristašama nižih poreza, manjih vlada i deregulacije. U vrijeme otvaranja Svjetskog ekonomskog foruma 2008. članak na naslovnoj stranici IHT-a sugerirao je da je globalni kapitalizam ponovno zreo za takvu generacijsku transformaciju. Ta je transformacija sada u punom mahu.