Pisac Arthur Koestler u jednom je trenutku komunizam nazvao “Bogom koji je iznevjerio”. Najnovije palo božanstvo je među svojim neprijateljima ponekad poznato kao “fundamentalizam slobodnog tržišta”, ali to je pogrešan naziv. Većina slobodnih tržišta radi sasvim dobro iako uz ekstenzivno vodstvo regulatora i političara.

Intelektualna problemska zona je mnogo uža. Postojalo je uvjerenje da uglavnom slobodna financijska tržišta – u staromodnom bankarstvu, novo izmišljenim investicijama i međunarodnoj trgovini – mogu stvoriti ravnomjeran i brz rast. Prema tom uvjerenju vlade nisu smatrane sasvim vražjima, ali njihov odnos sa tržištima trebao je biti udaljen i pružati im podršku, a ne kontrolu. Pristup nedodirljivosti za bankare i trgovce stvorio je katastrofalne financijske inovacije poput negativno amortiziranih hipoteka i ostalih financijskih izvedenica. Također je ohrabrio regulatore da ignoriraju brzorastuću zaduženost, a bankare da s margina gledaju rast cijena imovine. Povjerenje u međudržavnu financijsku slobodu također je bilo jednako zavedeno. Sada je svijet u recesiji, banke vlade održavaju na životu i financijeri su u problemima. Idoliziranje slobodnog tržišta financija potpuno je diskreditirano. Stare vjernike – grupu koja uključuje Alana Greenspana i gotovo sve ostale ekonomiste koji proučavaju novac i kredite – pregazila je stvarnost. Ali neuspjeh je malo njih naveo da započnu potragu za potpuno novim idejama. Umjesto toga, samo su skinuli paučinu s nekih starih. Prema rastućem broju sljedbenika britanskog ekonomista iz ranog 20. stoljeća, Johna Maynarda Keynesa, odgovor na urušavanje privatnog dugovanja je naglo širenje javnog dugovanja. Nije bitno što su slične, ali manje ekstremne politike u 1960-im dovele do neprihvatljivo visoke inflacije. Niti što gotovo dva desetljeća keynesijanske terapije nisu baš donijela trajnu vitalnost japanskoj ekonomiji. Keynesijanizam je možda najbolji paket koji je sada na raspolaganju u intelektualnom inventaru, ali ekonomisti bi trebali donijeti zajedničku novogodišnju odluku za 2009.: pronaći zaista nove ideje. Evo tri prijedloga da se stvari pokrenu. Prvo, ekonomisti moraju staviti u ravnotežu barem jednaku vrijednost kao i na slobodu. Kada je riječ o dugovima, rastu, trgovini i cijenama imovine, trebala bi prevladavati umjerenost. Drugo, sloboda se u financijama vrlo lako pretvori u opasnu licenciju. Investitori koji žele pretvoriti svoje ušteđevine u bogatstva često zaborave na zdrav razum. I na kraju, financijska sloboda ne bi trebala biti iznimka. Nova filozofija novca i kredita utemeljena na nemogućnosti ljudskih bića da se ponašaju čestito mogla bi biti ključ prema zdravijoj financijskoj budućnosti.