Visoke cijene energenata posljednjih nekoliko godina osim što su usporile gospodarski rast potrošača i uvoznika nafte i plina doprinijele su velikom uzletu proizvođača diljem svijeta. I zato Bilski i Srednji istok danas izgledaju kao veliko gradilište financiranom novcem od prodane nafte i to ponajprije mali emirat Dubai. Istovremeno su se Venezuela i njezin predsjednik Hugo Chavez toliko osilili da su počeli i prkositi jedinoj svjetskoj sili, jasno Sjedinjenim Američkim Državama.
No najveće ekonomske i političke promjene dogodile su se u Ruskoj Federaciji koja se poslije “podržavljenja” naftne industrije gospodarski uzdigla da je više nitko ne smatra zaspalim starim medvjedom, već ključnim igračem svjetske politike. Čije se mišljenje ne zaobilazi oko najvažnijih svjetskih problema pitanja od Irana i Bliskog istoka pa sve do spašavanja kineske privrede kojoj nasušno nedostaje energenata.

Naftni lobi
Rusija je 15 godina od pada Berlinskog zida i komunizma, u vremenu kada više nema “željezne zavjese”, a većina postkomunističkih zemalja je sada u Europskoj uniji, uspjela zadržati “energetsku zavjesu” na državama srednje i istočne Europe. Nestao je ideološki utjecaj nekadašnjeg SSSR-a, ali Moskvi je ostao puno važniji – onaj gospodarski.
Praktički nema dana da ruska naftna industrija i njen utjecaj na ekonomski, društveni i politički život bivših satelita nije u žrištu svjetske javnosti. Koliko je jak utjecaj interesa ruskog naftnog lobija moglo se vidjeti i u našoj domaćoj javnosti na primjeru medijske bure koju je izazvao ipak odbačeni projekt Družbe Adria. Po tvrdnjama nekih analitičara to je i razlog što ruski predsjednik Vladimir Putin nije stigao u službeni posjet Hrvatskoj.
Iako je najveći skandal vezan uz Putina i naftaše u posljednjih nekoliko godina bio slučaj Jukos, način na koji sadašnje vlasti u Kremlju grade svoju moćnu poziciju velikog izvoznika energenata najbolje je bio vidljiv na slučaju Ukrajine. Poslije promjene vlasti i dolaska prozapadno orijentiranog predsjednika Viktora Juščenka ukinut je poseban status Kijeva u određivanju cijene plina i u siječnju ove godine Ukrajinci su morali plaćati energente kao i drugi Zapadnjaci. Afera je završila bez (pre)velike štete, ali je ukazala na to da su se Rusi počeli koristiti naftom i plinom kao sredstvom pritiska u međunarodnim odnosima. Jednako kao nekada Crvenom armijom i njezinim arsenalom.
Promjena Ukrajini počela je kada je dugogodišnja saveznica Jeljcinovih ruskih naftaša Julija Timošenko okrenula leđa svojim partnerima iz Gazproma, koji su je učinili bogatom čak i za svjetske prilike. Naime, iako ju je “izmislio” bivši ukrajinski predsjednik Leonid Kučma, posljednje dvije godine njegova vladanja ona je počela podupirati prodemokratske pokrete. Za vrijeme tzv. narančaste revolucije baš je Lijepa Julija, kako joj tepaju neki pisci u novinama, predstavljana u medijima kao glavni uteg na vagi koji je presudio izbore.

Ukrajinski slučaj
Razvoj situacije u Ukrajini i način na koji se ruski predsjednik Vladimir Putin postavio prema situaciji kod susjeda poprilično je zabrinuo zemlje srednje Europe. Potpora proruski orijentiranom Viktoru Janukoviču natjerala je mnoge javne osobe na angažman. No iza čitave izborne predstave radi se o puno većim interesima.
A u sjeni financijskog skandala s Jukosom i Mihailom Hodorkovskim koji je non-stop bio na naslovnicama novina, ostale ruske naftne i energetske kompanije preuzele su dio, ili većinu vlasništva, nad desetak energetskih tvrtki u osam postkomunističkih država koje su 1. svibnja 2004. godine ušle u Europsku uniju.
Velika nadanja koje su te država imale da će se ulaskom u Uniju lakše boriti s ruskim kompanijama koje se žele širiti, nisu se ostvarila. Pomoć od starih država članica EU-a nisu mogle dobiti jer Francuzi i Nijemci Ruse ne samo da smatraju dugoročnim saveznikom već je ruska energija ključ daljnjeg razvoja tih zemalja.
Treća velika europska država, Velika Britanija uložila je velik novac u rusku naftnu industriju, a rezultati toga ostvarili su ovih dana kada je prvi Gazpromov tanker s ukapljenim plinom stigao u britansku luku. Polaganom preuzimanju vlasništva nad naftnim kompanijama u Bugarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Poljskoj, baltičkom triju te Mađarskoj velika pomoć bila je i skoro stoljetna ovisnost tih zemalja o ruskoj nafti i plinu. Prema službenim podacima nove članice Unije ruskom naftom zadovoljavaju 80 posto svojih potreba, dok plina uzimaju “samo” 75 posto. Za razliku od njih, stare članice EU-a od Rusije uvoze 15, odnosno 20 posto nafte i plina. Time je sasvim jasno gdje leži ruski interes.
Širenju ruskih energetskih kompanija, prije svega Jukosa, Lukoila, Rosnefta i Gazproma, pogodovao je rat u Afganistanu i rat u Iraku koji su digli cijene crnog zlata u nebesa. Time je i narastao vanjskotrgovinski deficit zemalja srednje Europe prema Rusiji, a uz zahuktalu tranziciju, pripreme za ulazak u Uniju i ubrzani gospodarski rast zahtijevali su strane investicije.
Najzainteresiraniji za ulaganja u privredu srednje Europe dolazili su iz Ruske Federacije, no financijski osnažene Ruse zanimalo je ulaganje jedino u energetski sektor. Takvo ponašanje počelo je zabrinjavati čak i Europsku uniju, pogotovo kada je krajem 2004. godine Agencija za energetiku EU-a sastavila izvještaj koji je pokazao preveliku ovisnost Unije o ruskoj opskrbi zemnim plinom. Inače, samo Gazprom kontrolira više od četvrtine svjetskih zaliha plina i pritom opskrbljuje čitavu Europsku uniju i područje bivšeg SSSR-a. Time je ta tvrtka, čijih je 38 posto dionica u rukama ruske države, postala najsnažniji instrument projiciranja državne moći Kremlja.
U međunarodnim odnosima ima snagu otprilike kao i cjelokupna vojna sila. Tako su je u vrijeme Borisa Jeljcina u devedesetima i koristili. Primjerice, sve probleme sa susjednim zemljama Rusija je rješavala ili dizanjem cijene plina ili prekidom distribucije.

Udar na Jukos
Nakon turbulentnih devedesetih, u novom mileniju nafta i plin postali su zalog gospodarskog razvoja. Priča o širenju ruskih interesa i osvajanju postkomunističkog energetskog tržišta nedjeljiva je od slučaja Jukos. Naime, tvrtka Mihalia Hodorkovskog je, za razliku od drugih ruskih kompanija, drukčije nastupala na srednjoeuropskom tržištu.
Vjerojatno zato što je, za razliku od Rosnefta i Gazproma, bila privatna tvrtka i ponašala se zapadnjački. Naime, većina naftnih kompanija u Ruskoj Federaciji privatizirano je sredinom 90-ih, u Jeljcinovo doba. Dolaskom njegova nasljednika Vladimira Putina na vlast prije više od šest godina, situacija se prilično mijenja. Počinje veliki povratak bivših KGB-ovaca i drugih obavještajaca koji ulaze u upravne odbore brojnih privatiziranih kompanija. Tada počinje sve jača identifikacija ruske naftne industrije s ruskom državom.
Među svim kompanijama najduže se Putinovom čeličnom stisku odupirao baš Jukos, otvoreno vodeći rat s Kremljom. Krajnji rezultat sukoba s Putinom je taj da su dva najveća dioničara, Mihail Hodorkovski i Platon Lebedjov osuđeni na sibirski zatvor, a Jukos je doveden na rub bankrota. Time je Lukoil postao vodeća privatna kompanija iz Rusije. No njihov odnos prema Kremlju je bio sasvim drukčiji.
Slučaj Jukos je imao katastrofalan efekt na imidž ruskih tvrtki u srednjoj Europi. Zbog svog “zapadnog profila”, Jukos je bio dobrodošao u postkomunističkim zemljama i njegov novac je našao put, 2002., do Slovačke i Litve.

Danas se vlade tih dviju zemalja tresu od straha dok čekaju što će se dogoditi s Jukosovim vlasništvom u njihovim zemljama. Nešto bogatiji Slovaci pokušavaju otkupiti 49 posto Jukosu prodanih dionica svog naftovoda Transpetrol, dok Litvanci nemaju novca za otkup velike naftne rafinerije Mazeikiu Nafta, prodane 2002. godine.
Sve priče i pričice o špijunima među naftašima, o mitu i korupciji i političkim intrigama, spojile su se u Poljskoj. Vjerojatno najveća afera u čitavom vremenu od proglašenja poljske neovisnosti rezultirala je time da se čitavim slučajem bavila i parlamentarna komisija koja je trebala utvrditi istinu. Pitanje na koje se tražio odgovor jest je li bivša socijalistička vlada koja ima 28 posto dionica u najvećoj poljskoj naftnoj kompaniji PKN Orlen s pravom smijenila predsjednika uprave ili se time ogriješila o zakon. No, u sve su upleteni i nekadašanji predsjednik države Aleksandar Kwasniewski te tajkun Jan Kulczy. Sve je počelo pričom u medijima još 2003. godine da je vodeći čovjek PKN Orlena navodno godinu prije primio pet milijuna dolara od Rusa koji su željeli pobijediti na natječaju za privatizaciju rafinerije u Gdanjsku. Osim toga, kako se pisalo, s njim je bio i jedan od ministara u vladi. Kada je vlada poništila natječaj, Rusi koji su računali da su osigurali pobjedu ostavljeni su na cjedilu. Priča tu ne staje.
Prilikom summita u Beču, jednom od najbogatijih Poljaka Janu Kulczyku koji ima, između ostalog, oko pet posto vlasništva u Orlenu, pristupio je ruski špijun pod imenom Vladimir Alganov. Tijekom 80-ih Alganov je bio časnik KGB-a u varšavskom uredu, a u tamošnjoj javnosti je najpoznatiji kao pokretač afere koja je 1996. godine srušila ondašnjeg premijera Josefa Oleksyja.

Špijunske igre
Pri tom, slučajnom susretu, Alganov je ispričao da radi kao predstavnik tvrtke UES za nuklearnu energiju te da ga zanima izvoz struje u Kalinjingrad i Njemačku. U razgovoru je, prema pisanju medija, spomenuo slučaj rafinerije u Gdanjsku i mito od pet milijuna dolara. Kulczyk je tada ponudio svoj utjecaj kod ‘Br. 1’, odnosno predsjednika Poljske Aleksandra Kwasniewskog. Jasno, obojica su kasnije odbacila te tvrdnje kao neistinite.
Neugodnost je u tome što su informacije u medije procurile iz poljske obavještajne zajednice koja ih je dobila od Alganova te su neki poljski mediji odmah ustvrdili kako je čitav skandal samo ruska provokacija. Ne treba ni reći da ruski novac nije dobrodošao u Poljskoj. Sam Kwasiewski više je puta u intervjuima govorio da mu Vladimir Putin često govori da je u Poljskoj loša klima za ruske investicije.
Što se tiče samog PKN Orlena, on je dio multinacionalne suradnje između Unipetrola iz Češke, mađarskog Mola i austrijskog OMV-a koji među sobom imaju raspodijeljene dionice. Od 2003. godine, privatizacijom je i hrvatska INA postala povezana sa svim tim kompanijama. Hoće li međusobno povezivanje svih tih kompanija biti dovoljno da se odupru ruskim pritiscima i kapitalu, teško je reći, ali je sigurno da će ulazak u Europsku uniju i njih dovoljno ojačati na unutarnjem gospodarskom planu do točke da se više neće morati bojati velikog susjeda. Ništa manje vrijedan učinak imat će sjedenje za istim stolom s ostalim državama članicama jer teško da će Njemačka ili Švedska mirno gledati dok Rusija Litvi, Estoniji ili Latviji zatvara dotok plina u bliskoj budućnosti.

Bjelorusija ni političkom lojalnošću nije izbjegla povisiti cijene plina

Vrijeme slavlja treće pobjede na izborima za predsjednika Bjelorusije Aleksandra Lukašenka kratko je trajalo. Samo dan poslije polaganja prisege u Minsku, Lukašenku je nož u leđa zabila najvažnija saveznica Rusija tražeći da od 2007. godine cijena plina bude jednaka tržišnoj iako je situacija krajem prošle godine bila “ružičasta”. Tada su Moskva i Minsk dogovorili jednogodišnji ugovor po kojem će Bjelorusi za tisuću kubnih metara zemnog plina plaćati 46,68 američki dolara, što je uvelike ispod tržišne cijene. Za uzvrat Lukašenko je obećao završiti plinovod Jamal-Europa, inače ključ dostave plina Njemačkoj i Poljskoj, na vrijeme.
Također je pristao i na razriješenje problema vlasništva zemlje na kojoj su Rusi trebali graditi kompresijske stanice. Do tog dogovora je došlo u rezidenciji ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je pritom i podržao svojeg kolegu na tada predstojećim izborima za prvog čovjeka Bjelorusije.
No do promjene odnosa između dvije države došlo je 30. ožujka ove godine kada je glavni direktor Gazproma Aleksej Miller na sastanku sa bjeloruskim ministrom za energetiku Aleksandrom Agejevim i direktorom bjeloruske državne energetske kompanije Beltranshaz Dimitrijem Kazakovim kazao kako će Minsk od 1. siječnja 2007. godine morati plaćati europske cijene zemnog plina koj iznose 230 dolara za 1000 kubnih metara. Kao službeni razlog Bjelorusima je rečeno da to od Moskve traži Svjetska trgovinska organizacija i to kao jedan od važnijih uvjeta pristupanja WTO-u.
Bjeloruska reakcija na promjenu cijena bila je više nego blaga, a predsjednik Lukašenko je ruski dnevni list “Rossiiskaya gazeta” rekao kako “ne očekuje da im Rusija prodaje plin za pjesmu.” Što se tiče poznavatelja situacije, oni tvrde da se radi pritisku Gazproma radi dva plinovoda koji prolaze kroz Bjelorusiju. Prvi je izgrađen još za vremena SSSR-a, a drugi će biti gotov do kraja ove godine. Nadalje, zbog novih cijena zemnog plina analitičari očekuju da će Lukašenko prepustiti kontrolu nad državnom tvrtkom Beltranshaz, a da za uzvrat dobije plin po nižim cijenama. Doduše, u odnosima između dvije države postoji i pitanje duga Bjelorusije Gazpromu koji se kreće oko 120 milijuna američkih dolara, a datira još s početka 1990.-ih. Što se tiče drugih država bivšeg Sovjetskog saveza, poput baltičkih država na primjer, one sada plaćaju 120 dolara, i već su pristale kupovati plin po europskim tržišnim cijenama u roku od dvije godine. S druge strane, kavkaske države, koje plaćaju 110 dolara, kupuju plin iz središnje Azije, tako da su tranzitne pristojbe puno manje nego za Ukrajinu čiji plin dolazi iz sjevernog Sibira.

loše spavanje

Ako se budite umorni, možda je vrijeme da promijenite ono na čemu spavate

ubrzana digitalizacija

Jedna stvar odlučuje hoće li Europa imati sigurnu energiju i brži internet