Europska unija je imala pravo likovati dok je prošloga tjedna obilježavala deseti rođendan eura. Sjećate li se skeptika (osobito u Velikoj Britaniji i Americi) koji su čvrsto predviđali da se jedinstvena valuta nikada neće ostvariti ili da će se, ako se dogodi, brzo raspasti?

I trgovaca koji su euro, u njegovim slabim prvim mjesecima, nazivali “toaletnom valutom”? Danas je euro dobro utvrđen i snažan – toliko da se na njega naširoko gleda kao na utočište od svjetskih potresa. Ipak, bilo bi pogrešno iz rođendanskih proslava pretpostaviti da su problemi eura gotovi. U stvari, jedinstvena valuta je na putu prema najopasnijim trenucima svojeg kratkog života. Euroskeptici su bili u pravu kada su tvrdili da će pravi test jedinstvene valute doći kada ekonomije Europe padnu u duboku recesiju. Dok raste broj izgubljenih radnih mjesta i kompanije propadaju, može se očekivati da će kritike eura i Europske središnje banke porasti. A u mjestima koja su najviše pogođena – recimo Italiji i Grčkoj – sve više ljudi bi moglo početi propitkivati je li članstvo u eurozoni bilo tako pametna ideja. U praksi, onih koji su za izlazak ima vrlo malo, čak i u Italiji. Za većinu zemalja, troškovi i praktični problemi napuštanja eura, koji bi mogli uključivati neispunjenje ugovornih obveza kao i devalvaciju, jasno bi prevagnuli nad problemima ostajanja u eurozoni. Ipak, postojanost tih problema odražava možda najveće razočaranje prvih deset godina eura. Entuzijasti su se nadali da će disciplina života unutar zone jedinstvene valute pokrenuti val hrabrih reformi na strani ponude koje bi preobrazile produktivnost. U praksi, euro je, umjesto da promiče reforme, ponudio slabim vladama poput talijanske zaštitu od tržišta kapitala koja bi bez njega kaznile njihovu malodušnost.Jedan dokaz koji je davao podršku ovoj paradokslanoj ideji je to što su razlike između obveznica različitih vlada unutar područja eurozone donedavno bile tanke poput papira. Tržišta su bila sklona ponašati se kao da su rizici za neisplaćivanje bili u biti jednaki diljem valutne zone – otuda govor o “akcijama za približavanje” kod zemalja koje su blizu ulasku u eurozonu. To se čini čudnim, dobrim dijelom zbog toga što zemlje članice eurozone nisu odgovorne za – i eksplicitno im je zabranjeno preuzimati – dugove ostalih članica koje ih nisu u mogućnosti isplatiti. A izgleda da je nusprodukt kreditne krize predugo odgađano ponovno procjenjivanje tržišta. Jazovi između talijanskih i grčkih dugova prema njemačkim obveznicama naglo su se proširili. Uz malo sreće, to bi trebalo privući pažnju na vlade s najlošijom povijesti reformi, kontrole javnih financija i konkurentnosti.