Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Teško do lijeka za slabe reformatore

Autor: Marija Crnjak
12. travanj 2006. u 06:30
Podijeli članak —

Logika linije manjeg otpora misao je vodilja ekipe koja u Hrvatskoj želi provesti reformu zdravstva, pa je prvo čitanje odgođeno već nakon prvih sindikalnih prijetnji

Sindikati ovih dana imaju razloga za zadovoljstvo. Dobrim dijelom zahvaljujući peticiji kojom traže pravednu zdravstvenu reformu odgođeno je donošenje paketa zakona koji se odnose na reformu zdravstva. Svi klubovi zastupnika osim HDZ-ovog odbili su uopće raspravljati o rješenjima koja im je predstavio ministar zdravstva Neven Ljubičić, pa je provedena tek takozvana prethodna rasprava, a reforma vraćena Vladi na doradu. Iako se ne smije zanemariti ni to da su u ponedjeljak od zdravstva svima bile mnogo zanimljivije postizborne igrice, sasvim je sigurno da je važnu ulogu u odbijanju reforme odigrala peticija koju je potpisalo više od 300 tisuća ljudi. Zapravo je vrlo znakovit kontekst u kojem je reforma uopće krenula u proceduru. Reforma za koju se tvrdi da je jedna od najvažnijih u zemlji došla je na dnevni red na početku Velikog tjedna u kojem svi najviše misle na šunku i pisanice, dan nakon vrlo zanimljivih lokalnih izbora, a uoči izglasavanja povjerenja Damiru Polančecu i rasprave o tajnim službama.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Bez dobre pripreme
Da je prvo čitanje provedeno, zastupnici bi doslovce trebali protrčati kroz čak sedam zakona (četiri koje predlaže Vlada, i tri izmjene zakona koje predlaže oporba) i jednu strategiju, što je nemoguće čak i da su se pomno pripremili, i pokazuje svu neozbiljnost predlagača paketa zakona.
Drugi apsurd odnosi se na famozni konsenzus koji je navodno potreban pri donošenju te reforme. I Hebrang i Ljubičić nebrojeno su se puta poslužili tim popularnim izrazom, potpuno ignorirajući hrpetinu papira u kabinetu predsjednika Sabora s potpisima gotovo desetine birača protiv reforme. Što uopće ne valja u svim tim prijedlozima zakona i čemu sva prašina ako ministar Ljubičić tvrdi da predložena rješenja ne diraju prava osiguranika? Zapravo je vrlo teško iščitati koje novosti reforma donosi, osim izdvajanja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, uvođenja novog osiguranja na radu i uvođenja nove liste lijekova. Upravo uvođenje dvije liste lijekova ono je za što su se sindikati u svojoj borbi protiv reforme čvrsto uhvatili, jer se predviđa da će pacijenti moći dobivati besplatno samo najjeftinije, i to uglavnom generičke lijekove. Činjenica je da su originalni lijekovi noviji i ponekad kvalitetniji od starih (generičkih), a da će nove lijekove moći trošiti samo oni koji će ih moći nadoplatiti. Dakle, evidentno je da svi građani više neće imati jednaka prava u dostupnosti zdravstvene zaštite, a sumnje dodatno raspiruje i činjenica da Vlada prije donošenja zakona ne želi objaviti koji će se lijekovi naći na osnovnoj, a koji na “listi želja”, kako je zove Ljubičić. Kad je riječ o predloženoj Strategiji 2006.-2011., kritikama nikad kraja, a najvažnije je da strategija koja predviđa tristotinjak milijuna kuna uštede godišnje ne može ni izbliza spasiti sustav u kojem se dugovi broje u milijardama. Sudeći po Vladinim prijedlozima, ali i po brojnim javnim istupima zdravstvenih vlasti, ispada da su najveći krivci za katastrofalno stanje u zdravstvu sami pacijenti – jer uzimaju lijekove koje drže u ladicama, bez potrebe idu na pretrage, ne podižu nalaze, stvaraju gužve po hodnicima…

Sindikati ovih dana imaju razloga za zadovoljstvo. Dobrim dijelom zahvaljujući peticiji kojom traže pravednu zdravstvenu reformu odgođeno je donošenje paketa zakona koji se odnose na reformu zdravstva. Svi klubovi zastupnika osim HDZ-ovog odbili su uopće raspravljati o rješenjima koja im je predstavio ministar zdravstva Neven Ljubičić, pa je provedena tek takozvana prethodna rasprava, a reforma vraćena Vladi na doradu. Iako se ne smije zanemariti ni to da su u ponedjeljak od zdravstva svima bile mnogo zanimljivije postizborne igrice, sasvim je sigurno da je važnu ulogu u odbijanju reforme odigrala peticija koju je potpisalo više od 300 tisuća ljudi. Zapravo je vrlo znakovit kontekst u kojem je reforma uopće krenula u proceduru. Reforma za koju se tvrdi da je jedna od najvažnijih u zemlji došla je na dnevni red na početku Velikog tjedna u kojem svi najviše misle na šunku i pisanice, dan nakon vrlo zanimljivih lokalnih izbora, a uoči izglasavanja povjerenja Damiru Polančecu i rasprave o tajnim službama.

Bez dobre pripreme
Da je prvo čitanje provedeno, zastupnici bi doslovce trebali protrčati kroz čak sedam zakona (četiri koje predlaže Vlada, i tri izmjene zakona koje predlaže oporba) i jednu strategiju, što je nemoguće čak i da su se pomno pripremili, i pokazuje svu neozbiljnost predlagača paketa zakona.
Drugi apsurd odnosi se na famozni konsenzus koji je navodno potreban pri donošenju te reforme. I Hebrang i Ljubičić nebrojeno su se puta poslužili tim popularnim izrazom, potpuno ignorirajući hrpetinu papira u kabinetu predsjednika Sabora s potpisima gotovo desetine birača protiv reforme. Što uopće ne valja u svim tim prijedlozima zakona i čemu sva prašina ako ministar Ljubičić tvrdi da predložena rješenja ne diraju prava osiguranika? Zapravo je vrlo teško iščitati koje novosti reforma donosi, osim izdvajanja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, uvođenja novog osiguranja na radu i uvođenja nove liste lijekova. Upravo uvođenje dvije liste lijekova ono je za što su se sindikati u svojoj borbi protiv reforme čvrsto uhvatili, jer se predviđa da će pacijenti moći dobivati besplatno samo najjeftinije, i to uglavnom generičke lijekove. Činjenica je da su originalni lijekovi noviji i ponekad kvalitetniji od starih (generičkih), a da će nove lijekove moći trošiti samo oni koji će ih moći nadoplatiti. Dakle, evidentno je da svi građani više neće imati jednaka prava u dostupnosti zdravstvene zaštite, a sumnje dodatno raspiruje i činjenica da Vlada prije donošenja zakona ne želi objaviti koji će se lijekovi naći na osnovnoj, a koji na “listi želja”, kako je zove Ljubičić. Kad je riječ o predloženoj Strategiji 2006.-2011., kritikama nikad kraja, a najvažnije je da strategija koja predviđa tristotinjak milijuna kuna uštede godišnje ne može ni izbliza spasiti sustav u kojem se dugovi broje u milijardama. Sudeći po Vladinim prijedlozima, ali i po brojnim javnim istupima zdravstvenih vlasti, ispada da su najveći krivci za katastrofalno stanje u zdravstvu sami pacijenti – jer uzimaju lijekove koje drže u ladicama, bez potrebe idu na pretrage, ne podižu nalaze, stvaraju gužve po hodnicima…

Tvrdi interesi
Logika linije manjeg otpora misao je vodilja prve ekipe koja se u Hrvatskoj odlučila na reformu – leđa pacijenta su najslabija i najlakše će se slomiti, mnogo lakše od interesa liječničkih moćnika, političara, lokalne uprave… Njima se sigurno ne bi svidjelo, recimo, ukidanje općih bolnica (koje se u Hrvatskoj mogu naći na svakih par kilometara) u kojima se duplira oprema i osoblje, te stvaraju vrlo opipljivi dugovi. Ne bi bili sretni ni da se liječnicima zabrani upravljanje ustanovama, a na ta mjesta postave profesionalni menadžeri kojima će dobra plaća osim zdravog razuma biti jedini poticaj na akciju, od kadroviranja do poslovanja. To su preveliki rezovi za koje treba imati hrabrost, a u Hrvatskoj se na takvog viteza očito još čeka.

Autor: Marija Crnjak
12. travanj 2006. u 06:30
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close