Prirodna bogatstva trebala bi predstavljati dobrobit za svaku državu koja ima sreću da posjeduje nalazišta dijamanata, zlata, nafte ili plina. Kako za prirodnim resursima uvijek vlada veliko zanimanje u proračune država koje ih posjeduju trebali bi se, logično, slijevati milijuni dolara, koji bi im pomogli da ostvare snažan ekonomski rast i prosperitet za sve stanovnike. No, često to nije tako. Zemlje Afrike najbolji su primjer kako imati prirodna bogatstva nije uvijek dobro.

Zlato, nafta i dijamanti često su razlog izbijanja novih ili zaoštravanja već postojećih sukoba, a ta bi se neprijateljstva uskoro mogla u većoj mjeri voditi i oko vode. Sadašnji sukob u Demokratskoj Republici Kongo u posljednje vrijeme puni stupce mnogih novina. Iako se konflikt može opisati kao etnički, s obzirom na sukobljene Hutue i Tutsije, on se uvelike može zahvaliti i dijamantima, zlatu, drvnoj građi, a posebice dijamantima. Političari, vojska i lokalne milicije žele steći snažnu kontrolu nad prirodnim bogatstvima zemlje, a novac namjeravaju staviti isključivo u svoj džep. Lokalno stanovništvo tako unatoč vrijednim nalazištima dijamanata uvelike gladuje i stradava u sukobima zaraćenih strana. Slični sukobi se odigravaju, ili su se odigravali, u mnogim drugim afričkim zemljama poput Nigerije, Liberije, Sierra Leonea, Obale Bjelokosti ili Angole. Građanski ratovi devedesetih u Sierra Leoneu tako su rezultirali sa 50.000 žrtava, dok ih je u Angoli nastradalo čak 500.000. Unatoč velikim žrtvama, strane kompanije nisu prestajale kupovati minerale iz tih država iako su znale da time potpomažu sukobe, pa čak i genocid. Tako su militanti RUF-a iz Sierra Leonea i UNITA-e iz Angole u godinu dana pojedinačno zarađivali 200 milijuna dolara. Liberija je pak samo od drvne građe 2000. zaradila 187 milijuna dolara, od čega se za 100 milijuna pretpostavlja da je otišlo na naoružanje, a samo sedam milijuna u vladine kofere. Nigerijska vlada od nafte koju crpe strane kompanije također zarađuje solidno, no u regiju iz koje se crno zlato crpi odlaza samo mrvice, što je razultiralo napadima pobunjenika na strane naftne platforme. Mnogo je primjera da se sukobi zaoštravaju upravo zbog raznih sirovina. Međunarodni koncerni od korumpiranih vlada kupuju pravo na korištenje prirodnih bogatstava. Vlade kasnije od toga novca kupuju oružje kako bi pod nadzor dovele nemire u zemlji. To s druge strane potiče ilegalno korištenje rudnog blaga, nasilje i teror nad lokalnim stanovništvom, jer i pobunjenici trebaju novac za oružje. No od stranih multinacionalki ne može se očekivati da rješavaju sukobe, to se treba prepustiti međunarodnoj zajednici. No Ujedinjeni narodi su se toliko puta pokazali sramotno neučinkoviti tako da izgleda kako ni tu, barem prema postojećem ustroju, nema pomoći. Ipak, od koncerna se može očekivati da prekinu taj začarani krug, kaže Anke Galama međunarodni koordinator organizacije Fatal Transactions. “Koncerni moraju javno reći da u tim područjima žele sklapati poslove. Pri tome moraju otkriti svoju stvarnu ulogu, čak i ako je ona negativna. Oni moraju pokazati više transparentnosti, reći koliko plaćaju, tko im daje koncesiju, s kojim režimima surađuju. Mislim da bi to u najmanju ruku bio početak”, kaže Galama.

činjenice

Profit prije svega
Kompanije, koje se vode isključivo profitom, na transparentnost će biti spremne samo ako na njih bude napravljen pritisak: ili od strane vlada ili od međunarodnih nevladinih organizacija.
Siva situacija
Ipak, većina sukoba nije tako crno-bijela. “Ne radi se samo o zločestim poduzetnicima koji iskorištavaju resurse države”, kaže bivši predsjednik Bocvane Festus Gontebanye Mogae. “Mi Afrikanci smo zaslužili kritike”.
Grijeh vođa
Afrikanci su također sudjelovali u osiromašivanju svojih država. Točno je da neke države imaju loš geografski položaj, ali se može voditi bolja politika koja će se boriti za građane.