Za one koji vole likovati priča o Noinoj arci ne predstavlja zadovoljavajuće štivo. Dok voda raste, nitko ne spominje grešnike koji lupaju po zatvorenim vratima arke, moleći da ih se pusti unutra.

Niti se tijekom same poplave ne vidi Nou kako plovi pored malih čamaca punih nekada ponosnih ljudi koji su mislili da se mogu snaći sami. Srećom, ljubitelji likovanja su sadašnjom financijskom krizom dobili drugu šansu, a posebice jačom pokrivenošću europske jedinstvene valute, koja je prikazala euro kao nepotopivo sigurno utočište za 15 zemalja koje ga koriste. Uvodni članci s naslovima poput “L’euro Protecteur” pojavili su se u velikim novinama na kontinentu, tvrdeći da su “dokazi nepobitni: cijena ostajanja izvan eurozone je visoka”. Komentatori su ukazivali na europske zemlje poput Mađarske, Islanda i Danske koje nisu koristile euro i čije su nacionalne valute došle na udar. Takve zemlje, sugeriralo se, sada imaju “samo jedan san”: ući u eurozonu i skloniti se od oluje. Najhrabriji čak predviđaju da će euroskeptična Velika Britanija na kraju uvesti euro, možda u zamjenu za spašavanje svojih banaka koju bi ponudila Europska unija. Zagovarači proširenja eurozone su također pozvali na olakšavanje pravila o ulazu kako bi se zemlje mogle prije ukrcati na euroarku. U Velikoj Britaniji euroskeptici imaju drukčije viđenje (prožeto njihovom vlastitom varijantom likovanja). Oni su izvadili iz naftalina stare naslove o slomu jedinstvene valute nakon što se u posljednjih nekoliko tjedana dramatično povećao jaz između prihoda od njemačkih obveznica i onih koje su Italija i Grčka nudile na dugove vlade. Čini se da tržište daje do znanja da se Italiji i Grčkoj ne može vjerovati da djele valutu s Njemačkom, zaključili su ti skeptični komentatori: one ili neće isplatiti svoje dugove ili će izletjeti iz jedinstvene valute ili (najvjerojatnije) oboje. Zapravo, likovanje nije opravdano ni s jedne strane. Članstvo u eurozoni zasigurno nije lijek za sve probleme. Ono može nakupiti probleme smanjujući pritisak za strukturalne reforme, tvrdi Simon Tilford iz Centra za europske reforme, “think-tanka” sa sjedištem u Londonu. Na primjer, zahvaljujući niskim kamatnim stopama eura Italija može jeftinije otplatiti svoje dugove. Ali bez opcije devaluiranja vlastite valute njezine konkurentske slabosti se okrutno otkrivaju. Za zemlje koje brzo dostižu svoje bogatije susjede članstvo u eurozoni može donijeti kamatne stope koje su niske ili čak negativne u realnim terminima, čime daju poticaja rastu kredita. To se dogodilo u Španjolskoj i Irskoj, tvrdi Jean Pisani-Ferry iz Bruegela, briselskog “think-tanka”.