Dok svjedočim svemu što danas nazivaju odgovornom gospodarskom politikom, jedna mi analogija ne izlazi iz glave.

Znam da je pretjerana, no čini mi se da se elita gospodarske politike – narodne banke, ministri financija i političari – ponaša poput svećenika nekoga drevnoga kulta koji traže ljudske žrtve kako bi udovoljili volji nevidljivih bogova. Krajem prošle godine uobičajena je mudrost u sastavljanju gospodarskih politika naišla na oštar zaokret. Iako su se vodeća svjetska gospodarstva jedva počela oporavljati, a stopa nezaposlenosti u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama i dalje bila visoka, stvaranje novih radnih mjesta nije više bilo u središtu interesa. Umjesto toga vlade su se okrenule smanjenju proračunskih deficita. Skeptici su tvrdili da smanjenje potrošnje u kriznom gospodarstvu neće dovesti do stabilnosti proračuna na duge staze. No apostoli mjera štednje, takozvani štedljivci, zanemarili su svaki pokušaj matematike. Nisu bitni brojevi, tvrdili su: bilo je potrebno hitno srezati potrošnju kako bi odbili “obvezničke osvetnike”, to jest ulagače koji bi najradije likvidirali rastrošne vlade. “Pogledajte što se događa u Grčkoj”, kažu. Skeptici su pak uzvratili riječima da je Grčka poseban slučaj koji je zbog eura prikliješten u godine deflacije i stagnacije što god učinili. Velike su nacije, poput SAD-a, Velike Britanije i Japana, kamate plaćale vlastitom valutom i nije bilo naznaka da će “obveznički osvetnici” napasti niti da uopće postoje. Samo vi čekajte, rekoše štedljivci. Obveznički osvetnici su nevidljivi, no svejedno ih se treba bojati. To je bila čudna tvrdnja prije samo nekoliko mjeseci kad je američka vlada mogla pozajmljivati sredstva uz otplatu na deset godina i kamatu manju od četiri posto. Rečeno nam je da je nužno odustati od stvaranja novih radnih mjesta i milijune radnika baciti u jad kako bi se zadovoljili zahtjevi ulagača koje oni nisu ni uputili. Međutim, tvrdnja je nedavno postala još čudnija kad je postalo jasno da ulagače deficiti ne brinu: njih brinu stagnacija i deflacija. Svoju su zabrinutost iskazali time što su smanjili, a ne povećali kamatne stope na dugovanja velikih gospodarstava.

Kako se štedljivci nose s kamatnim stopama koje padaju, a ne rastu? Najnovija je moda izjaviti da je riječ o obmani na tržištu obveznica: ulagači nisu zbilja zabrinuti, samo se zanose. Teško je prenijeti koliko je ta tvrdnja zapravo drska. Najprije su nam rekli da moramo zanemariti temeljne zasade gospodarstva i pratiti što nam diktiraju financijska tržišta. Danas nam govore da trebamo ignorirati reakcije s tih tržišta. Jasno vam je zašto sam se upleo u misaonu analogiju o kultu koji zahtijeva ljudske žrtve. I uistinu je riječ o žrtvama. Svatko tko imalo sumnja u patnju koju je uzrokovalo rezanje potrošnje trebao bi se uvjeriti kakve je katastrofalne posljedice program štednje polučio u Grčkoj i Irskoj. Možda te države nisu imale izbora, no patnja nije ulagače navela da počnu više vjerovati svojim državnim vrhovima. U SAD-u postoji izbor. Tržišta ne zahtijevaju da odustanemo od stvaranja novih radnih mjesta. Upravo suprotno, brine ih manjak akcije i činjenica da se, kao što je to sročio Bill Gross iz velikoga obveznčkog fonda Pimco, “dolazimo u krizu poticaja”. Čini se gotovo suvišnim, s obzirom na sve što je spomenuto, spomenuti i posljednju uvredu: mnogi od najglasnijih štedljivaca su, dakako, licemjeri. Primijetite, na primjer, kako su republikanci utihnuli u vezi s proračunskim deficitom nakon što su ih pitali koliko će državu stajati zadržavanje poreznih olakšica za bogate. No to ih neće spriječiti da se ponašaju kao borci za deficit kad se pojavi neki prijedlog za pomoć nezaposlenima. Stoga je moje pitanje: što se mora dogoditi da se politička elita istrgne iz kandža ovoga okrutnoga kulta? Kad ćemo se vratiti ponovnoj izgradnji gospodarstva?

Paul Krugman