Recesija je uobičajena, depresija rijetka. Koliko ja znam, samo su dva razdoblja gospodarske povijesti šire poznata kao “depresije”: godine deflacije i nestabilnosti koje su slijedile u takozvanoj panici 1873. godine i godine masovne nezaposlenosti nakon financijske krize 1929. ? 1931. godine.

Ni Duga depresija 19. stoljeća ni Velika depresija 20. stoljeća nisu bile ere neprestanog pada, upravo suprotno: obje su uključivale razdoblja gospodarskog rasta. No te epizode poboljšanja nikad nisu bile dovoljne da isprave štetu nanesenu početnim padom, a pratilo ih je razdoblje povratka na loše stanje. Sada smo, bojim se, u ranoj fazi “treće depresije”. Vjerojatno će ona više nalikovati Dugoj depresiji nego mnogo težoj Velikoj depresiji. Međutim, njezina cijena svejedno će biti previsoka, kako prije svega svjetskom gospodarstvu, tako i milijunima, čiji su životi upropašteni zbog gubitka posla. A ova “treća depresija” većim dijelom može se pripisati neuspjehu politike. Diljem svijeta, kao primjerice na razočaravajućem sastanku zemalja G20 koji je održan 26. i 27. lipnja, vlade su opsjednute inflacijom, dok pravu prijetnju predstavlja deflacija, te propovijedaju nastavak potrebe za štednjom, dok je pravi problem neodgovarajuća potrošnja. Godine 2008. i 2009. činilo se da ćemo naučiti lekcije iz povijesti. Za razliku od prethodnika koji su suočeni s financijskom krizom povisili kamatne stope, trenutni vođe Saveznih rezervi i Europske središnje banke srezali su kamatne stope i prebacili sredstva u podršku kreditnim tržištima. Za razliku od vlada prošlosti koje su suočene s gospodarskim padom pokušale balansirati proračunima, današnje vlade dopustile su rast deficita. Bolje političke odluke pomogle su svijetu da izbjegne potpuni kolaps: recesija proizašla iz financijske krize navodno je završila prošlog ljeta.

No povjesničari budućnosti reći će nam da to nije bio kraj “treće depresije”, baš kao što ni poslovni prevrat nabolje koji je započeo 1933. godine nije bio kraj Velike depresije. Konačno, nezaposlenost, posebice dugoročna nezaposlenost, i dalje je na razini koja bi se još nedavno smatrala katastrofalnom i ne pokazuje nikakve znake skorog opadanja. A i Sjedinjene Američke Države i Europa na dobrom su putu prema japanskoj deflacijskoj klopci. Možda ste očekivali da će kreatori politike, suočeni s ovako mrkim izgledima, shvatiti da još nisu učinili dovoljno na području promocije oporavka. Ali ne: u posljednjih nekoliko mjeseci svjedočimo zapanjujućem ponovnom izbijanju ortodoksnih stajališta u vezi s novcem i balansiranjem proračuna. Što se tiče retorike, oživljavanje staroga religijskog diskursa najočitije je u Europi u kojoj dužnosnici kao da preuzimaju glavne točke iz zbirke govora Herberta Hoovera, uključujući i tvrdnju da će povećanje poreza i rezanje potrošnje doista pomoći gospodarstvu time što će popraviti povjerenje u poslovanje. U praktičnim stvarima, međutim, ni Americi nije bolje. Čini se da je Banka saveznih rezervi svjesna rizika deflacije, ali potezi koje predlaže su ništavni. Obamina administracija razumije opasnosti preuranjene fiskalne štednje, ali s obzirom na to da republikanci i konzervativni demokrati u Kongresu odbijaju dodijeliti dodatna sredstva državnim vladama, štednja nam svejedno predstoji u obliku proračunskih rezova na državnim i lokalnim razinama. Čemu taj politički zaokret u krivom pravcu? Neumoljivi zagovornici često prizivaju probleme Grčke i drugih nacija na rubu Europe kako bi opravdali vlastite postupke.

Istina je da su se ulagači u obveznice namjerili na vlade s neukrotivim deficitima. No nema dokaza da kratkoročna fiskalna štednja za vrijeme oslabljenoga gospodarskog stanja vraća sigurnost investitorima. Upravo suprotno: Grčka je pristala na strogu štednju, što je samo povećalo rizike s kojima je suočena; Irska je nametnula oštre rezove javne potrošnje da bi je tržište zatim počelo tretirati gore nego Španjolsku koja je nevoljko pristala na savjet pristalica štednje. Kao da financijsko tržište razumije ono što političkim vođama naizgled nije jasno: premda je dugoročna fiskalna odgovornost važna, rezanje potrošnje usred depresije, što dodatno produbljuje tu depresiju i popločava put deflaciji, zapravo je autodestruktivno. Stoga ne smatram da je uistinu u pitanju Grčka ili bilo koja realistična procjena odnosa deficita i zaposlenja. Umjesto toga, to je pobjeda tvrdokornog stava koji nema nikakve veze s racionalnom analizom, čije je glavno načelo da se kvalitete vođe u teškim vremenima iskazuju nametanjem patnje drugim ljudima. A tko će platiti cijenu ovog trijumfa ortodoksnih stavova? Odgovor je deseci milijuna nezaposlenih radnika, od kojih će mnogi godinama ostati nezaposleni, a neki od njih više nikada neće raditi.

Paul Krugman