Za sada je nabolja stvar u vezi s Ircima ta što ih je tako malo. Irska ne može ozbiljno nauditi budućnosti cijele Europe. Isto se može reći i za Grčku te Portugal koji smatraju sljedećom vjerojatnom dominokockicom koja će se srušiti.

Ali tu je i Španjolska. Ostale navedene zemlje su prilog; Španjolska je glavno jelo. Iz američke perspektive iznenađujuće je koliko španjolska gospodarska priča nalikuje našoj. Baš poput Amerike, i u Španjolskoj se na tržištu nekretnina napuhao prevelik mjehur od sapunice, popraćen iznimnim porastom dugovanja u privatnom sektoru. Baš poput Amerike, Španjolska je zapala u recesiju kad je taj mjehurić puknuo te se suočila s vrtoglavim rastom nezaposlenosti. I baš kao u Americi, u Španjolskoj se proračunski deficit napuhao zahvaljujući padu dohotka i troškovima recesije. No za razliku od Amerike, Španjolska se sada nalazi na samom rubu dužničke krize. Vlada Sjedinjenih Američkih Država nema nikakvih problema s financiranjem svog deficita, uz kamatne stope na dugoročni savezni dug ispod tri posto. U Španjolskoj je pak posljednjih tjedana zaduživanje skuplje, što odražava rastući strah od mogućega gospodarskog pada. Zašto je Španjolska u takvoj nevolji? Jednom rječju, zbog eura. Kad je euro uveden 1999., Španjolska je bila iznimno entuzijastična u vezi s prihvaćanjem te valute. Neko su vrijeme stvari izgledale kao u snu: europski novac slijevao se u Španjolsku i omogućio jačanje potrošnje u privatnom sektoru pa je španjolsko gospodarstvo počelo ubrzano rasti. Usput rečeno, tijekom dobrih godina španjolska je vlada bila model fiskalne i financijske odgovornosti: za razliku od Grčke imala je proračunske viškove, a za razliku od Irske doista se trudila (premda s tek djelomičnim uspjehom) regulirati svoje banke. Na kraju 2007. španjolski je javni dug kao dio njezina gospodarstva bio upola manji od njemačkog, a čak ni sada španjolske banke nisu ni izbliza u stanju koje bi se dalo usporediti s irskim.

No problemi su rasli ispod površine. Za vrijeme procvata plaće i nadnice u Španjolskoj rasle su mnogo brže nego u ostatku Europe te pripomogle rastu velikoga trgovinskog deficita. A kad je mjehurić puknuo, Španjolska industrija zaglavila je s troškovima zbog koje je postala nekonkurentna u odnosu na druge države. I što sad? Da Španjolska ima vlastitu valutu, poput Sjedinjenih Američkih Država ili Britanije (s kojom dijeli određene osobine), mogla bi dopustiti pad te valute i time pripomoći konkurentnosti svoje industrije. No budući da Španjolska koristi euro, ta je opcija isključena. Umjesto toga Španjolska mora ostvariti “unutarnju devalvaciju”: mora srezati plaće i cijene dok joj se troškovi ne usklade s troškovima susjeda. A ta unutarnja devalvacija je gadna stvar. Prvo, spora je: smanjenju plaća obično prethode godine i godine visoke nezaposlenosti. Osim toga smanjenje plaća podrazumijeva i smanjenje prihoda, dok se iznos duga ne mijenja. Tako unutarnja devalvacija pogoršava probleme dugovanja privatnog sektora. Španjolskoj to znači loše gospodarsko stanje sljedećih nekoliko godina. Američki oporavak pomalo je razočarao, posebice glede zapošljavanja, ali barem bilježimo kakavtakav rast, BDP nam je na razini na kojoj je bio prije krize i razumno je očekivati da ćemo nastavkom takve gospodarske aktivnosti uspjeti održati deficit pod kontrolom. S druge strane Španjolska se uopće ne oporavlja. A izostanak oporavka jača strah glede fiskalne budućnosti te zemlje. Bi li se Španjolska trebala pokušati osloboditi ove klopke odustajanjem od eura i vratiti se vlastitoj valuti? Hoće li to učiniti?

Odgovor na oba pitanja je vjerojatno ne. Španjolskoj bi sada bilo bolje da nikada nije ni uvela euro, ali odustajanje od eura prouzročilo bi sveobuhvatnu bankarsku krizu jer bi ulagači pohrlili drugamo. Ako ipak dođe do katastrofalne bankarske krize (što u Grčkoj, a sve više i u Irskoj predstavlja pravu opasnost, dok u Španjolskoj nije vjerojatno, ali nije ni nemoguće), teško je zamisliti da bi i jedna španjolska vlada na sebe preuzela rizik “deeurizacije”. Dobra vijest za Ameriku jest da ona nije u takvoj zamci: Amerika ima vlastitu valutu i potpunu fleksibilnost koju to podrazumijeva. Usput, slična je situacija na snazi i u Britaniji, čiji su deficit i dug slični španjolskim, ali je investitori ne smatraju rizičnom za ulaganja. Loša vijest za Ameriku jest da moćna politička frakcija pokušava staviti okove na Banku saveznih rezervi, čime u biti poništava golemu prednost koju Amerikanci imaju nad napaćenim Španjolcima. Napadi republikanaca na Banku saveznih rezervi (odnosno zahtjevi da prestane pokušavati promicati gospodarski oporavak te da se usredotoči na održavanje dolara snažnim i borbu protiv umišljenih rizika od inflacije) zapravo predstavljaju zahtjev da Amerikanci svojevoljno pođu u španjolski zatvor. Nadajmo se da ih Banka saveznih rezervi neće poslušati. Situacija u Americi je teška, ali mogla bi postati još teža ako bogata frakcija dobije što želi.

Paul Krugman