Euro će doživjeti svoj kraj ne uz prasak, nego smijuljenje. Ne tako davno, europski vođe uvjeravali su sebe i druge da Grčka smije i da bi trebala održati euro i u potpunosti otplatiti svoje dugove. Danas, kada i Italija pada s litice, teško je uvidjeti na koji bi način euro uopće mogao preživjeti. No, koje je značenje ovog debakla eura?

Kao i uvijek kada se dogodi neka katastrofa, svi mogući ideolozi pokušavaju njome potvrditi svoja stajališta. I stoga je vrijeme da ih se konačno počne opovrgavati.Prvo, pokušaj da se uvede zajednička europska valuta bila je zamisao koja prelazi uobičajene ideološke granice. Pozdravila ju je američka desnica, koja ju je smatrala idejom lošijom samo od one o ponovnom oživljavanju zlatnog standarda, te britanska ljevica, koja ju je doživjela kao velik korak naprijed prema socijaldemokratskoj Europi. Propitivali su je američki liberali, koji su strahovali, s pravom rekao bih oko toga što će se dogoditi ukoliko zemlje ne budu mogle koristiti monetarne i fiskalne mjere u borbi protiv recesije. Dakle, sada kada je projekt eura na klimavim nogama, koju ćemo pouku izvući? U zadnje vrijeme neprestano slušam dvije pogrešne tvrdnje – da europske nevolje odražavaju neuspjeh države boljitka općenito te da je europska kriza upozorenje da bi Sjedinjene Američke Države trebale početi provoditi fiskalnu štednju. Tvrdnja da europska kriza dokazuje da država boljitka jednostavno nije funkcionalna dolazi od strane brojnih republikanaca. Navodno se smatra da su upitne države zapale u nevolje zbog preteškog tereta velike državne potrošnje. No, činjenice nam ukazuju na suprotno. Istina je da sve europske zemlje imaju velikodušnije socijalne beneficije, uključujući zdravstvenu skrb za sve, te da troše više državnog novca od Amerike. Međutim, zemlje koje su sada u krizi ne troše više od onih kojima dobro ide, zapravo je korelacija suprotna. Švedska, čiji je bruto domaći proizvod danas veći nego prije krize, sa svojim slavnim visokim socijalnim davanjima i dalje je zvijezda uspješnosti. Istodobno, prije krize, “socijalna davanja”, to jest potrošnja na socijalne programe, bila je niža kao postotak nacionalnog dohotka, u svim nacijama koje su sada u nevolji negoli u Njemačkoj, a kamoli Švedskoj.

Dakle, kriza eura ne govori nam ništa o održivosti države boljitka. No, potiče li nas na stezanje remena u ionako depresivnom ekonomskom stanju? Govore nam da bi Americi bilo bolje da smjesta počne rezati potrošnju jer će u suprotnom okončati kao Grčka ili Italija. Međutim, opet nam činjenice govore nešto drugo. Prvo, ako pomnije pogledate cijeli svijet, uvidjet ćete da veliki odlučujući čimbenik glede kamatnih stopa nije zaduženost države, već iznos za koji se vlada zadužuje u vlastitoj valuti. Japan je puno zaduženiji od Italije, ali kamatna stopa na dugoročne japanske obveznice iznosi samo oko jedan posto u odnosu na talijanskih sedam posto. Britanski financijski izgledi doimaju se gorima od španjolskih, ali Britanija se zadužuje uz kamatnu stopu od dva posto, dok Španjolska plaća gotovo šest posto. Izgleda da su se Španjolska i Italija uvođenjem eura srozale do statusa zemlje trećeg svijeta koja se mora zaduživati u stranoj valuti, uz sav gubitak fleksibilnosti koji to podrazumijeva. Osobito, s obzirom da države članice eurozone ne mogu tiskati novac podložne su novčanim poteškoćama s kakvima se zemlje koje su zadržale vlastitu valudu ne susreću, a posljedica toga su današnja zbivanja. Druga stvar koju morate znati jest da se štednja pokazala neuspjehom gdje god je uvedena u pokušaju suprotstavljanja trenutnoj krizi. Niti jedna zadužena zemlja nije uspjela srezati dovoljno da bi vratila milost burza. Na primjer, Irska je europsko dobro dijete, odgovorivši na dužničke probleme iznimno strogom štednjom zbog koje joj je stopa nezaposlenosti došla na 14 posto. A opet je kamatna stopa na irske obveznice i dalje iznad osam posto, to jest gora od talijanske. Pouka ove priče, dakle, jest sljedeća – čuvajte se ideologa koji pokušavaju oteti europsku krizu i iskoristititi je za promicanje vlastitih ciljeva. Ako Amerika posluša te ideologe, samo će pogoršati vlastite probleme.

Paul Krugman