Geoinženjering - kontrola nad globalnim termostatom

Znanstvenici imaju cijeli niz ideja o tome kako kontrolirati klimu, no skeptici se pitaju kako bi to dugoročno utjecalo na Zemlju

Dok se američki predsjednik Barack Obama trudi popularizirati alternativne izvore energije poput solarne, snage vjetra ili valova, za koje su u većoj ili manjoj mjeri razvijeni moderni sustavi i aparatura koja je već postala predmetom komercijalizacije, dio znanstvene elite, na opće zgražanje drugog dijela, predlaže drastičnije mjere za održavanje i kontrolu čitavog ekosustava - geoinženjering ili klimatski inženjering. Pozivajući se na NASA-ine podatke prikupljane u posljednjih dvadeset i sedam godina, a prema kojima je utvrđeno da su temperature na Arktiku posljednjih godina postizale triput veću visinu od globalnog prosjeka, zagovarači šireg i jačeg djelovanja na okoliš smatraju da je prošlo vrijeme kada se prelaskom na obnovljive izvore energije mogla spriječiti kazna prirode nad, kako oni kažu, najvećim eksperimentom na Zemlji - civilizacijom. Prema spomenutim podacima ledenjaci se otapaju eksponencijalnom brzinom, ozonske rupe postaju sve većima, a klimatski uvjeti postaju toliko nestabilnima da kalendarski propisana godišnja doba sve manje odgovaraju stvarnim klimatskim (ne)prilikama.

Eksperimenti
Stoga se cijela svita “naprednjaka” okupila u poznatom zimskom odmorištu Aspenu već 2006. godine, preduhitrivši Obamu i šokirajući one rezeviranije klimatologe koji ponavljaju da je ekosustav Zemlje previše kaotičan da bi se nad njim “igrali doktora” i “hokus-pokus” eksperimenata metodom pokušaja i pogrešaka, te iznijela neke zanimljive teorije. Prema prvoj ekosustav bi mogao biti vraćen u ravnotežu “sijanjem” mora željezom, kako bi se ubrzao rast algi sposobnih za veliku apsorpciju plinova. Druga poziva na raspršivanje sulfatnih čestica u atmosferu kako bi one djelovale kao svojevrstan štit, minijaturni reflektori koji bi odbijali dio sunčevog zračenja i time snizili temperaturu, odnosno ohladili Zemlju. Slična potonjoj ideji je i ideja orbitalnih zrcala koja bi reflektirala sunčeve zrake te zasipanja Arktika česticama prašine, a raspravljalo se i o modificaranju mikroba koji apsorbiraju metan Dakle, svaka bi djelovala na globalnoj razini i imala vrlo vjerojatno nepovratni učinak na okoliš.

Brige i problemi
Upravo je to najveća briga skeptičnijih. Ne pobijaju sporne teorije u smislu da su one proizvod burne mašte karakteristične za jednog SF autora, već smatraju da su i današnje spoznaje ekosustava relativno ograničene te ne predstavljaju dovoljno jako uporište da bi se na osnovu njih moglo dalje eksperimentirati. Međutim, već se krenulo u tom smjeru. Jer zainteresirao se Pentagon. i naravno, velike multinacionalne korporacije. Generali američke vojske već gledaju na upravljanje klimom kao modernim naoružanjem pod njihovom kontrolom. Sjetimo se samo holivudskog blockbustera u kojem se umjetno izazvan uragan otme kontroli američke vojske. A velike korporacije idu za čistim profitom. Na primjer, od zarade na budućem gorivu baziranom na algama ili, nategnuto, od uređivanja mikroklime područja na kojima bi podignuli rajska odmorišta, u kojima bi more uvijek bilo čisto, mirno i azurno plavo, a kiša padala jedino ako je se zaželi pijani londonski multimilijarder. I to samo samo nad svojim krovom. Kako bilo, LOHAFEX eksperiment “zasijavanja” mora željezom je već proveden u indijsko-njemačkoj suradnji koja je uz znanstvenike većinom iz Indije i Njemačke okupila tim od 48 svjetskih stručnjaka koji su sa broda “Polarstern” 45 dana pratili rast algi u fertiliziranom dijelu jugozapadnog Atlantika. Cilj tog inovativnog eksperimenta jest da fitoplankton koji raste rastvaranjem ugljičnog dioksida što dulje zadrži istog, odnosno da ga što sporije otpušta u atmosferu. Dodavanjem željeza taj se proces koji se inače odvija prilično blizu površine mora, dakle “prebaci” u veće dubine kako bi se umiranjom plankona na dnu mora stvorio novi karbonatni sloj, a atmosfera ostala prepuna molekula ozona. Međutim, osim same upitnosti ostvarivanja teoretskog cilja i nuspojave mogu biti strašne. Jer proces može dovesti do istrebljenja određenih morskih vrsti, to jest smanjenjem bioraznolikosti ekosustava oceana, čime eksperiment direktno krši odredbe konvencije Ujedinjenih naroda i cijeli niz legislativnih uredbi. Koje su, ipak vješto zaobiđene, obzirom na fazu eksperimenta.

Kritike
Teorija o raspršavanju čestica u atmosferu je igrom slučaja, odnosno erupcijom vulkana Mount Pinatubo 1991. godine, zaokupila pažnju klimatologa. Naime, prilikom erupcije vulkan je u atmosferu izbacio preko deset milijuna tona sumpornih čestica u atmosferu koje su, blokiravši sunčeve zraka privremeno dovelo do doga da se snizi temperatura planeta za jedan stupan Celzijusove ljestvice. Tako je jedan od znanstvenika, Lowell Wood, predložio da se na umjetan način, raspršivanjem sumpora u atmosferu putem dostupne vojne tehnologije - balistički ili ispuštanjem iz zrakoplova u letu, može postići isti efekt. Nadalje, Lowell Wood tvrdi da je predloženi postupak sasvim bezopasan, a kako su čestice nevidljive oku ne bi imao ni nikakav utjecaj na život suvremenog čovjeka. Na taj način, smatra, ne samo da bi se stabilizirala razina leda polarne kape, već bi se ona počela i obnavljati, a čovječanstvo bi samo moglo regulirati globalnim termostatom. Zamjerke ovoj teoriji su da bi mogla dovesti i do suprotnog učinka, odnosno povećanja ozonskih rupa kao i da bi mogla utjecati na formiranje nakupina oblaka koji bi nekima donijeli poplavu, a druge osudili na sušu. Zanimljiv prigovor Wood dao je i poznati ekonomist William Nordhaus usporedivši Woodovu ideju s davanjem metadona ovisniku o heroinu. Jer, smatra on, time bi se ljudima dao kriv signal da mogu i dalje nekontrolirano iskorištavati neobnovljive izvore energije, posebice fosilne, i ne brinuti kako oni imaju poguban utjecaj na okoliš. Koliko je ovaj eksperiment odmakao od teorijskih pretpostavki do praktičnog testiranja, obzirom da su čestice nevidljive, ne možemo znati.

Činjenice

Industrijalizacija
Činjenica je da ljudi, pogotovo u posljednjih stotinjak godina, stalno eksperimentiraju s okolišem. Fosilnim gorivima, kemikalijama, atomskim oružjem i sličnim tvorevinama čije je korištenje dovelo do toga da se ključni procesi u ekosostavu odvijaju na način na koji ne bi da civilizacija nije ušla u doba industrijske revolucije.

Pokušaj spašavanja
Možda je nastojanja poklonika geoinženjera najbolje objasnio James Lovelock, poznat po hipotezi iz 1960. kojom je izjednačio Zemlju sa živućim organizmom, usporedivši geoinženjering sa kemoterapijom. “Postoji samo mala nada da će pacijent biti spašen, ali moramo ga pokušati spasiti”, izjavio je i dodao: “To je strategija opstanka u brodu iz kojeg curi na sve strane”.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!