Usprkos cijelom zboru glasova koji tvrde suprotno, Amerika nije Grčka. Međutim, sve više nalikuje na Japan. U posljednjih nekoliko mjeseci, većina komentara gospodarskog stanja, od kojih su se neki skrivali pod krinkom novinskih izvještaja, imala je jednu središnju temu: kreatori politike čine previše.

Vlada mora prestati trošiti, govore nam. Na Grčku se ukazuje kao na primjer loše politike, dok se i najmanji rast kamata na obveznice američke vlade tretira kao znak da se tržišta okreću protiv Amerike zbog njenog deficita. U međuvremenu, stalno slušamo upozorenja kako je inflacija tik iza ugla i da središnja banka Sjedinjenih Američkih država mora odustati od svojih napora da podrži ekonomiju te započne provoditi “izlaznu strategiju” kojom će smanjiti iznos kredita prodajom nekretnina i podizanjem kamatnih stopa. A što ćemo s gotovo rekordnom nezaposlenošću sa stopom dugoročne nezaposlenosti višom nego u bilo kojem razdoblju od 1930ih? Što da radimo s činjenicom da je rast zapošljavanja u posljednjih nekoliko mjeseci, premda dobrodošao, dosad osigurao radno mjesto za 500.000 osoba, a njih 8 milijuna izgubilo je posao tijekom financijske krize? Hej, briga o nezaposlenima tako je zastarjela – to je pitanje za 2009. godinu. No, istina je da kreatori politike ne čine previše; rade premalo. Posljednji podaci ne ukazuju na zaključak da Amerika hrli u grčkom smjeru potpunog kolapsa povjerenja investitora. Umjesto toga, ukazuju na zaključak da bismo mogli biti na putu japanskog izgubljenog desetljeća, zatočeni u produljenom razdoblju visoke stope nezaposlenosti i polaganog privrednog rasta. Popričajmo prvo o tim kamatnim stopama. U nekoliko nam je navrata prošlih godina rečeno, nakon skromnog rasta kamata, da su stigli osvetnici u obliku obveznica i da je Americi bolje da odmah sreže deficit ili…

Svaki put su se kamatne stope vrlo brzo spustile. Posljednji primjer je iz ožujka, kada se digla velika prašina oko kamata na desetogodišnje obveznice SAD-a, koje su s 3,6 posto skočile na gotovo 4 posto. Naslov u The Wall Street Journalu glasio je “Stope porasle zbog straha od dugovanja”, premda nije bilo pravih naznaka da je za to odgovoran strah od dugovanja.Otad su, međutim, kamatne stope ponovile taj rast, i to prilično značajno. 20. svibnja je desetogodišnja stopa bila ispod 3,3 posto. Volio bih da mogu reći kako je taj pad kamatnih stopa prouzročio nalet optimizma u vezi saveznih financija SAD-a. Ono što ovaj pad uistinu odražava jest nalet pesimizma u vezi perspektive ekonomskog oporavka, pesimizma zbog kojeg investitori bezglavo bježe iz bilo kojeg projekta koji izgleda imalo riskantno u prividnu sigurnost američkog državnog duga, zbog čega se i dogodio ponor na tržištu dionicama.Što je u pozadini ovog novog pesimizma? Djelomice on odražava probleme u Europi, koji imaju manje veze s državnim dugom nego što se priča; pravi problem je taj što su europski vođe stvaranjem eura nametnuli jedinstvenu valutu gospodarstvima koja nisu bila spremna na takav potez. No, i kod kuće se pojavljuju znaci upozorenja, a najnoviji od njih je izvještaj o maloprodajnim cijenama od 19. svibnja, koji pokazuje kako je ključno mjerilo inflacije palo ispod 1 posto, čime ga stavlja na najnižu razinu u posljednje 44 godine. Ovo nije ni najmanje iznenađujuće; očekujemo da će inflacija pasti suočena s masovnom nezaposlenošću i viškom kapaciteta. Ali, svejedno su to loše vijesti. Niska inflacija, ili još gore deflacija obično produljuje ekonomsku krizu jer ohrabruje ljude na gomilanje umjesto na trošenje novca, čime gospodarstvo ostaje na niskoj razini, što opet vodi do jačanja deflacije.

Ovaj začarani krug nije hipotetski: samo pitajte Japance, koji su u deflacijsku zamku upali 1990-ih i još uvijek se ne mogu izvući, usprkos povremenim epizodama rasta. A to bi se moglo dogoditi i u Americi. Dakle, Amerika se u ovom trenutku ne bi trebala pitati hoće li se pretvoriti u Grčku. Trebala bi se zapitati što čini da se ne pretvori u Japan. A odgovor je, ništa. Ne radi se o tome da nitko ne razumije rizik. Uistinu vjerujem da neki dužnosnici u Središnjoj banci itekako jasno vide paralele s Japanom i daju sve od sebe kako bi učinili više u smjeru potpore gospodarstvu. No, u praksi ne mogu učiniti ništa kako bi primirili nagone prema štednji prisutne kod svojih kolega, koji su (poput dužnosnika središnjih banaka u 1930-ima) i dalje užasnuti inflacijom usprkos odsutnosti bilo kakvog dokaza rasta cijena. Također vjerujem kako bi ekonomisti u Obaminoj vladi vrlo rado vidjeli neki drugi plan rasta i poticaja. Ali, svjesni su da takav plan ne bi imao nikakve šanse u Kongresu prestrašenom prijetnjom deficita. Ukratko, strah od imaginarnih prijetnji sprječava bilo kakav učinkovit odgovor na stvarnu opasnost s kojom je suočeno američko gospodarstvo.Hoće li se najgore obistiniti? Ne nužno. Možda će već poduzete gospodarske mjere uspjeti u svom zadatku i pobuditi samoodrživi oporavak. Naravno, tomu se svi nadamo. Ali nada nije plan.

Paul Krugman