Razmotrimo li neke od današnjih najvećih izazova – uključujući klimatske promjene, mirovine, javni dug i tržište rada – nameće se očigledan zaključak: relativno je znatno gore biti mlad danas nego što je to bilo prije četvrt stoljeća. Ipak u većini zemalja, generacijska dimenzija zamjetno izostaje iz političkih rasprava.

Prije pedeset godina ljudi su često govorili, i to glasno, o "generacijskom jazu." Danas je taj jaz postao nevidljiv. To ima loše posljedice za mlade, za demokraciju i za socijalnu pravdu. Započnimo s klimatskim promjenama. Njihovo obuzdavanje nalaže promjenu navika i ulaganja u smanjenje emisija kako bi se budućim generacijama omogućio život na naseljivom planetu. Alarm za uzbunu prvi put je zazvonio 1992. tijekom Summita o Zemlji u Rio de Janeiru; ali posljednja generacija učinila je vrlo malo po pitanju obuzdavanja emisija. Stoga nije vjerojatno da će napredak nakon ključnog dogovora postignutog u Parizu u prosincu biti brz, jer same premise sporazuma odgađaju ozbiljna nastojanja u tom smjeru.

Univerzalan pristanak bio je moguć samo uslijed daljnjih odgoda.  Obzirom na ogromnu inerciju koja je svojstvena efektu staklenika, jaz između odgovornog i neodgovornog ponašanja počet će rezultirati različitim temperaturama već za četvrt stoljeća, dok će najvažnije posljedice uslijediti tek za 50 godina. Stariji od 60 godina u današnje će vrijeme teško uočiti razliku između ta dva scenarija. Međutim, to će iz temelja promijeniti sudbinu većine građana koji su trenutno mlađi od 30 godina. U dogledno vrijeme, mlađe generacije morat će snositi posljedice radi odgode koju su zatražile starije generacije.

Sporije smanjenje duga
Zatim razmotrite pitanje duga. Od 1990. javni dug povećao se za oko 40% BDP-a u Europskoj uniji i u SAD-u (te još znatno više u Japanu). Uslijed gotovo nultih kamatnih stopa, iscrpljivanje dohotka trenutno je nisko; ali, uslijed gotovo nepostojeće inflacije i anemičnog rasta, stopa zaduženosti se tek stabilizirala. Stoga bit će potrebno više od očekivanog vremena za smanjenje duga uslijed posljedica globalne krize, što će lišiti nadolazeće generacije fiskalnog prostora koji bi im mogao biti neophodan za ulaganja u klimatske aktivnosti ili za obuzdavanje sigurnosnih prijetnji.  Buduće mirovine predstavljaju još jedan oblik duga. Sustavi koji se temelje na načelu "plati kako stigne" (pay-as-you-go – PAYG) koji su na snazi u brojnim zemljama zapravo su ogromni intergeneracijski sustavi transfera.

Doista, od svih se očekuje doprinos tijekom njihovog zaposlenja, prije nego što postanu primatelji mirovine. U idealnoj stabilnoj državi mirovinski režimi ne bi redistribuirali prihode među skupinama ljudi rođenim u različitim vremenskim točkama. Kao što ističu stručnjaci, oni bi bili generacijski neutralni. Međutim, baby-boom generacija plaćale su malo prema načelu "plati kako stigne" jer su gospodarski rast, veličina populacije i niski očekivani životni vijek njihovih roditelja olakšavali financiranje mirovina. Svi su se ti čimbenici trenutno preokrenuli: rast se usporio, baby-boom generacija je demografski skok koji je stavljen na teret vlastitoj djeci, a k tome njegovi predstavnici imaju dugačak očekivani životni vijek. Zemlje u kojima su mirovinske reforme uvedene rano uspjele su ograničiti opterećenje mladima koje iz toga proizlazi i održati donekle pravednu ravnotežu među generacijama.

Ali zemlje u kojima su reforme odgođene dozvolile su da mladi dođu u nepovoljan položaj. Naposljetku, razmotrite tržišta rada. Tijekom posljednjeg desetljeća, uvjeti za nove sudionike zamjetno su se pogoršali u brojnim zemljama. Broj mladih ljudi koji spadaju u skupinu pod nazivom NEET (oni koji nisu zaposleni, a nisu niti u u sustavu obrazovanja niti osposobljavanja) trenutno iznosi 10,2 milijuna u SAD-u i 14 milijuna u EU. Nadalje, velik broj onih koji su se nedavno pridružili tržištu rada suočeni su s nesigurnošću zaposlenja i opetovanim razdobljima nezaposlenosti. Osobito u kontinentalnom dijelu Europe mladi radnici prvi osjete negativne posljedice ekonomskih recesija. 

Poticanje produktivnosti
Vezano uz sva ta pitanja – klimu, dug, mirovine i zapošljavanje – događaji tijekom posljednjih četvrt stoljeća znatno su otežali život mlađim generacijama. Znak toga je da često svjedočimo većem siromaštvu među mladima nego među starijima. To bi trebalo biti jedno od najvažnijih političkih pitanja, sa značajnim implikacijama za javne financije, socijalnu zaštitu, poreznu politiku i regulaciju tržišta rada. Nadalje, to potkrepljuje imperativ oživljavanja rasta kroz politike koje potiču produktivnost. Ipak, novi generacijski jaz ima neznatan izravni učinak na politiku. On jedva da se pojavljuje u izbornim raspravama i općenito nije doveo do pojavljivanja novih stranaka ili pokreta.

Umjesto toga, generacijski raskol očituje se u sudjelovanju na izborima. Tijekom posljednjih srednjoročnih izbora u SAD-u, izlaznost među mlađim građanima iznosila je manje od 20%, za razliku od starijih glasača čija je izlaznost bila iznad 50%. Slični trendovi uočljivi su i u ostalim zemljama. Unatoč povećanoj nesigurnosti s kojom su suočeni, mlađi građani znatno su u većoj mjeri nengažirani u izborne politike nego što su to njihovi roditelj i djedovi i bake bili u njihovim godinama.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Građevinski sektor

Energija sunca za održivu gradnju

Taj generacijski jaz u sudjelovanju na izborima objašnjava zašto je političarima više stalo do starijih nego do mladih. Ali u društvima koja sve više stare, što se više mladi suzdržavaju od glasanja, to će više odluka donesenih u parlamentima i vladama biti pristrano i protivno njihovim interesima. Doista, roditelji obično nisu sebični. Oni pomažu svojoj djeci u privatnim transferima i putem potpora. Ali samo oni s prihodima i bogatstvom mogu pružiti značajnu podršku. Posljedica kolektivnog zanemarivanja mladih ljudi, uz istovremeno pružanje podrške na privatnoj razini, bit će socijalna nejednakost ogromnih razmjera.

Kolektivno zanemarivanje
Kako otkloniti generacijske pristranosti u političkom sustavu smatra se ključnim pitanjem u svim demokracijama. Rješenja postoje: obavezno glasanje, ograničenje mandata izabranih dužnosnika i, primjerice, parlamenti mladih ili posebna tijela za preispitivanje međugeneracijskih pitanja. Ali takve mjere se ili teško provode ili su samo umjereno učinkovite radi izazova ogromnih razmjera s kojima smo suočeni. Očito je da su tekući trendovi politički i socijalno neodrživi. Nije jasno kada i na koji način će mladi ljudi to prepoznati i oglasiti se.

© Project Syndicate, 2015.