Zahuktavanje situacije oko Zakona o radu jedan je od boljih političkih spinova u dvije i nešto godine trajanja aktualne vlasti.

Sukob koji se mogao riješiti socijalnim dijalogom (nekoliko konstruktivnih sastanak GSV-a bilo bi dovoljno) polako ali sigurno kreće se prema neviđenoj polarizaciji društva koja samo potiče onu staru, toliko svima dragu: "oni protiv nas". Poslodavci koji pokušavaju objasniti kako velikih promjena niti nema, te kako je jedna od dvije sporne točke zakona već povučena nailaze na tvrdoglave sindikaliste koji bezumno jurišaju na krilima starih već odavno izlizanih parola poput "ugnjetavanog radništva". A nekako ostaje dojam kako se iz Banskih dvora svemu tome osmjehuje vlast koja u dvije godine nije uspjela pomaknuti gospodarstvo s mrtve točke. Vlast koja poslodavcima nije ukinula više od 300 parafiskalnih nameta, a jučer im je još povisila i vodnu naknadu.

Vlast koja je sindikate dovela u situaciju da uz gotovo 400.000 nezaposlenih postaje upitno tko će uopće štrajkati – osim možda zaposlenika državne uprave ili već odavno obespravljenih blagajnica u trgovačkim centrima, koje svoju nisku neto plaću ne duguju toliko lošem radu poslodavac koliko skupoj državi koja gotovo 40 posto njihove zarade uzima sebi. Veliki sukob radnika i poslodavaca ovoj Vladi dolazi u pravo vrijeme, toliko točno na vrijeme da bi se neki usudili reći kao da je dirigiran. Dolazi u trenutku kada se niti jedna strateška investicija nije pojavila, a na vrata "Ureda za iste" nitko više ni ne kuca. U trenutku kada je pomoćnik ministra financija uhvaćen s prstima u pekmezu, a jednu od glavnih kreditnih institucija u zemlji pohodi policija.

Pompozne najave generalnog štrajka upravo su ono što treba trenutnoj vlasti kao što su im prije nekoliko mjeseci trebale čirilićne ploče. Uzaludan je apel jednog dijela poslodavačke zajednice koja pokušava zazvati socijalni dijalog, kao što je uzaludna siva većina radništva i nezaposlenih kojoj se ta farsa pomalo i gadi. Njih nitko i ovako ne sluša.Zato ostaje samo čekati onaj trenutak kada će radnici početi shvaćati kako poslodavci nisu glavni neprijatelj, a poslodavci kako radnike zanimaju samo sigurnost radnog mjesta i stalnost primanja. Tada ukoliko između ove dije strane, koje kada malo bolje razmisle žele isto, dođe do homogenizacije umjesto polarizacije, možda nestane i osmjeh s lica pojedinh razigranih ministara koji su već odavno izgubili svaki smisao za realno.

A kako i ne bi izgubili osjećaj za realno kada njih Zakon o radu i ovako ne dotiče, a za svoje plaće ne moraju prodati svoj proizvod na konkurentnom tržištu. Jer domaća politička scena i ovako već duže vremena nije konkurentno tržište. Na konkurentnim tržištima oni koji nešto prodaju jako se trude privoliti one kojima to prodaju. U Hrvatskoj političari se više nikome ne pravdaju jer nažalost nema niti će ikada biti inozemne konkurencije. Možda jednog dana bude konkurencija onih koji bez obzira jesu li poslodavci ili sindikalisti žele samo jedno. Miran, situiran život. Do tada moglo bi se dogoditi još puno, bez dijaloga, pomalo na silu, besmislenih promjena zakona.