Ovih je dana američka konzultantska kuća McKinsey iznijela, kako objavljuje Deutsche Welle, “horor-scenarij” njemačke budućnosti. Ako njemačko gospodarstvo nastavi bilježiti stope godišnjeg rasta iz proteklih godina, znači oko dva posto, do 2020. godine će manje od 50 posto Nijemaca biti dio srednje bogatog društvenog sloja, odnosno potvrde li se predviđanja iz studije, u srednjoj će klasi 2020. biti čak deset milijuna ljudi manje nego sredinom 90-ih. Radikalno širenje jaza između bogatih i siromašnih može zaustaviti jedino snažan razvoj, stopa od najmanje tri posto godišnje, tvrde autori studije velike američke konzultantske tvrtke McKinsey. Koliko je Njemačka daleko od tog cilja pokazuje to da se do kraja 2008. očekuju gospodarski rast od samo 1,7 posto, objavljuje Deutsche Welle.

Rizik ispadanja
Premda Markus Grabka, znanstveni suradnik berlinskog Instituta za gospodarska istraživanja, studiju McKinseyevih analitičara smatra prognozom, i sam je u jednoj empirijskoj studiji došao do zaključka da srednji sloj postaje sve tanji. Naime, između 80-ih godina prošlog i početka ovog stoljeća više od 60 posto populacija pripadalo je srednjem sloju, a sada je samo svaki drugi Nijemac u toj klasi. Za razliku od McKinseyja, Grabka tvrdi da veća stopa gospodarskog rasta ne može automatski zaustaviti trend “umiranja” srednjeg sloja. Problem nije stopa gospodarskog rasta, već promjene društvenih odnosa. Grabka kaže da je u posljednjih šest-sedam godina porastao rizik ispadanja iz srednjeg sloja, ali još nije istraženo zašto. Grabka je analizirao 2002. godinu i zaključio da je deset posto pripadnika srednjeg društvenog sloja u Njemačkoj postalo imućnije. Većina se ipak kreće u drugom smjeru – u smjeru siromaštva, prenosi DW. Kad smo sociologa Dražena Lalića zamolili da prokomentira sporove u vezi s propadanjem srednje klase u Njemačkoj, prva mu je asocijacija bio je jedan berlinski grafit iz sedamdesetih godina 20. stoljeća: “Situacija nikad nije tako ozbiljna kao uvijek.” “Situacija u vezi sa srednjim slojem u Njemačkoj i mnogim drugim europskim zemljama posljednjih nekoliko godina nije bajna, ali se i u težim padovima gospodarskoga rasta i životnoga standarda taj sloj naposljetku uglavnom kad-tad dočekivao na noge. Upravo su pripadnici toga sloja najžilaviji dio populacije, i to zbog svojih, razmjerno većih od drugih slojeva, znanja i vještina, discipliniranosti i usmjerenosti na budućnost, vezanosti za osobno vlasništvo i sličnih obilježja”, smatra profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. “Nedavno sam bio na kraćem studijskom putovanju te u Berlinu, Dresdenu i nekim drugim gradovima svjedočio dinamičnim gradilištima, svježim idejama i uopće dinamičnim gospodarskim i društvenim prilikama koje su zasigurno perspektivnije nego u toj zemlji prije nekoliko godina”, kaže nam Lalić.

Udara ritam
“I kralježnica socijalnoga poretka se u neprilikama gospodarskih i političkih kriza može svinuti, ali nakon nekoga vremena se ipak uspravi i stabilizira sebe i društvo u cijelosti. Dobar primjer za tu ocjenu je tradicionalno radišan i napretku usmjeren srednji sloj u Njemačkoj, koji još od pedesetih godina 20. stoljeća udara ritam snažnom razvitku te zemlje. Taj je razvitak posljednjih desetak godina nešto posustao, ali ne toliko izrazito kao što upozoravaju konzultantske kompanije željne medijske pozornosti, ne tako dugoročno kao što nekome neupućenome može izgledati i svakako ne veoma ozbiljno kao u nekim drugim velikim zemljama Europe, primjerice u Italiji, koja je lani imala gospodarski rast od samo jedan posto”, tvrdi Lalić. A što je s hrvatskom srednjom klasom? Devedesetih se činilo da je u fazi odumiranja, ali to se odnosilo na dijelove “stare” klase, a u koju su mnogi zakoračili po kriteriju nove financijske snage ili menadžerskog posla. Elitu hrvatskog društva čini 10.000 ljudi, srednji sloj broji 600.000, a niži sloj čak 2,8 milijuna građana. Silaznu društvenu pokretljivost nisu doživjeli samo pojedinci, nego i čitavi društveni slojevi i profesije, jedan je od zaključaka knjige “Ogledi o hrvatskom društvu” Zorana Malenice s Pravnog fakulteta u Splitu. Malenica ističe da je preraspodjela društvenog bogatstva, do koje je došlo u procesu pretvorbe i privatizacije, dovela do izrazito nejednake raspodjele, čak i u usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama. “Građanstvo se podijelilo na 15-20 posto onih koji su se vrlo brzo obogatili i preostali dio koji živi vrlo skromno ili uopće ne može zadovoljiti ni osnovne životne potrebe”, napisao je Malenica ustvrdivši da to “Hrvatsku više približava nerazvijenim zemljama Trećega svijeta nego najrazvijenijim zapadnim društvima”, te kako su zbog toga “pretpostavke za ubrzani gospodarski razvoj Hrvatske u sljedećim godinama znatno ograničene”.

Frustrira ih korupcija
Malenica ističe i degradaciju srednjeg sloja, posebno tzv. nižih profesionalaca (prosvjetni radnici, tehnolozi, ekonomisti, pravnici, inženjeri…), koji se po primanjima vrlo malo razlikuju od radnika, tj. “mnogo manje nego u razvijenim zapadnim društvima”, dok su “viši profesionalci” (suci, odvjetnici, liječnici, sveučilišni profesori, znanstvenici, srednji i niži menadžeri) tek posljednjih godina ponešto popravili svoj položaj. Malenica je sklon ocjeni da se u mnogo čemu hrvatsko društvo razvija stihijski i da ne postoji ozbiljna politička volja da se ta stihijnost ukroti prihvaćanjem suvisloga “društvenog ugovora”, a koji je u pravilu ugovor klasa, tj. slojeva. Lalić nije tako sumoran. “Srednji je sloj u Hrvatskoj zasigurno malobrojniji te gospodarski slabiji i politički manje utjecajan nego u Njemačkoj. Mnogi se pripadnici toga sloja još suočavaju sa znatnim teškoćama koje su bile prisutne u razdoblju socijalizma i koje su intenzivirane u ”olovnim devedesetima“: često nemaju dovoljno resursa za obrazovanje svoje djece i svoje dodatno educiranje ni sredstava za ulaganje u poslovne projekte, ne mogu koliko bi željeli isticati svoje statusne simbole poput putovanja u inozemstvo, budući da su najzainteresiraniji za poštovanje zakona frustrirani su osobito zbog eskalirane korupcije, a na izborima ne uspijevaju utjecati na formiranje meritorne, poštene i razvojno usmjerene vlasti. Usprkos tome, moguće je ocijeniti kako se nisu ispunile katastrofične prognoze, pa čak ni istaknutih znanstvenika iz prošloga desetljeća, prema kojima je socijalna struktura u nas izrazito bipolarizirana na malobrojni sloj bogatih i siromašnu većinu. U posljednjih je šest godina dotad prilično okljaštreni srednji sloj nakon velikih teškoća kako-tako ”uhvatio zraka“ što, primjerice, potvrđuje rast tržišta nekretnina, veliki interes za učenje stranih jezika i uopće obrazovanje. Nepovoljna globalna ekonomska kretanja, rapidne mijene društvenih odnosa i nesnalaženja vlasti posljednjih mjeseci pritišću pršljene socijalne kralježnice Hrvatske, ali bilo je prije i gorih situacija”, zaključuje Lalić.

Najmanje 40.000 USD

Sociolozi su podijeljeni u tome koje nemanualne radnike treba smjestiti u srednju klasu te je li srednja klasa zapravo “fluidna” heterogena skupina. Često se udio srednje klase u stanovništvu smatra pokazateljem društvene kohezije, odnosno ‘uspješnosti’ nekog društva ili vlade: što je udio te klase manji, to je veći jaz između bogatih i siromašnih, a s njime i politička nestabilnost. U klasičnoj podjeli srednju klasu čine tri skupine stanovništva: stručnjaci (menadžeri, liječnici, pravnici, stručnjaci tehničkog profila, specijalisti), tzv. bijeli ovratnici (službenici, činovnici) te obrtnici. Edward Wolff, profesor ekonomije na Sveučilištu New York, smatra da su u velikim gradovima srednja klasa obitelji koje zarađuju između 40 i 100 tisuća dolara godišnje, a ‘viša srednja klasa’ su obitelji koje imaju prihod do 200.000 dolara. No i oni imaju financijske glavobolje, od cijene zdravstva pa do plaćanja školarine, primjećuje Wolff. Pripadnost srednjoj klasi nije određena samo visinom primanja i nego i mogućnošću da se vodi odgovarajući stil života, dakle da se sebi i djeci mogu priuštiti izlasci, slobodne aktivnosti, permanentno obrazovanje.