Prije šest godina ustanovljena mi je dijagnoza Parkinsona. Kako bih usporio razvoj bolesti bavim se čim više plesom, boksanjem i ping pongom. Stolni tenis igram s dragim prijateljem Bobom, Amerikancem, uspješnim poslovnim čovjekom i žestokim protivnikom u ovoj meni prekrasnoj igri. 

Govori mi Bob neki dan da je tradicija u njihovoj obitelji jednom godišnje sa širom obitelji zajedno otputovati na odmor (ima ih 18!). Čuvši to, ja kao iz topa ispalim "pa morate u Hrvatsku ovaj put", a on meni kao iz topa nazad "da, razmišljali smo o tome, ali nemate direktne letove iz New Yorka, a moja majka ima preko 80 godina".

I tad mi se odvrti film koji mi je pucao previše puta. Sa čak tri hrvatska premijera, pa tako i aktualnim na odlasku Milanovićem, razgovarao sam i uvjeravao o nužnosti direktne zračne povezanosti s najvećom ekonomijom svijeta. Potonji mi je na to odgovorio: "Desiti će se samo od sebe“.

Ne samo da se nije desilo „samo od sebe“, već upravo suprotno. 

Naši susjedi pokreću direktne letove Beograd-New York u lipnju, a mi se pravimo kao da ne vidimo da nam ispred nosa odnose zaradu koja je sve ove godine bila previđena upravo za hrvatski džep! Čitav turistički svijet bori se za američkog turista. Kažu da jedan Amerikanac potroši više nego čak SEDAM prosječnih gostiju koji tradicionalno posjećuju našu zemlju…

Godišnje iz SAD-a Hrvatsku posjeti oko 300.000 ljudi, što je na ukupni broj od 14 milijuna posjeta u turizmu relativno mali broj. No, glavni razlog zašto ta brojka nije barem milijun upravo je problem s kojim se suočila i 

Bobova obitelji. Nema direktnih non stop letova. A, nije da ih nije bilo prije trideset godina. JAT je u sezoni za SAD letio i do 25 puta na tjedan! 

To što nismo letili od kraja Domovinskog rata izgubili smo red veličine 100 milijardi kuna, a da nitko odgovoran nije za to. Ovo je veći red veličina nego što su INA, Pliva i sve banke zajedno.

ZELENO GOSPODARSTVO

‘Prihode od tradicionalne djelatnosti ulažemo u obnovljive izvore energije’

Građevinski sektor

Energija sunca za održivu gradnju

1. Sine Qua Non (u Ćirinom prijevodu "Nemo'š sine bez toga"). Bilo koji strateg hrvatskog turizma koji ima dvije u glavi zna da je preduvjet za uspjeh jedne turističke zemlje – zračni most. Što tu treba više dokazivati?

2. Svi se bore za američkog turista, a mi imamo jednu jedinu osobu koja nam pokriva čitavu Sjevernu Ameriku, govorimo o cca 350 milijuna ljudi! Pa da je i sedmoglavi zmaj ne bi uspjela odgovoriti na sve pozive, što je i provjereno.

3. Izgubili smo geostrateški položaj Jugoistočne Europe kao „hub“ za sve ostale destinacije. Dakle, Slovenci, Mađari, Srbi, Albanci, Makedonci… Svi bi mogli iz SAD-a letiti preko Zagreba. Croatia Airlines je mogla sve 

to razvoziti.

4. Poslovi i tvrtke koje se nisu otvorile zbog tog nedostatka te broj neostvarenih novih radnih mjesta neprocijenjiv je u kontekstu zdravog života nacije, kako demografski tako i poslovno.

5. Ulaganje u ovakav projekt državu bi maksimalno stajalo između 5 i 15 milijuna američkih dolara. S ekonomskim multiplikatorom – danas gubimo nekoliko STOTINA MILIJUNA na godišnjoj razini.

6. Sa svojim vlastitim avionima imamo tzv. „Captive Audience“ te je svaki let ujedno i prilika za upoznavanje gosta s našom zemljom, ljudima, povijesnim osloncima…kulturom.

7. Iskoristimo brend Dalmatinera – hrvatskih autohtonih pasa koji su zahvaljujući Disneyu postali svjetski prepoznatljivi i obojimo avione s packama u obliku hrvatskih otoka, a isti dizajn implementirajmo i za uniforme stjuardesa i pilota. To bi bila svjetska atrakcija!

8. Ovaj projekt je ostvariv za 3-4 mjeseca.

9. Evo jednog recentnog primjera. Zagrebačka filharmonija slavi 145 godina postojanja i početkom veljače nastupa u New Yorku (bit će to prvi nastup u povijesti Zagrebačke filharmonije u prestižnoj dvorani Carnegie Hall). Čitav orkestar i sva prateća podrška letit će više od 18 sati, umjesto osam koliko je realno potrebno za to putovanje. Koliko će to samo više koštati i biti napornije nego je odista nužno, sa presjedanjima i vremenu provedenom u čekaonicama… (tko zna, možda bi uz direktne letove naš najbolji orkestar u Carnegieu nastupao i češće od jedanput u 145 godina…?!)  

Ovo je moj zadnji vapaj budući hrvatski premijeru, aktualni mandataru, gospodine Oreškoviću (za mene ste već četvrti otkad guram ovu incijativu). Dolazite iz dijaspore, poput mene, pa mi ulijevate nadu da ćete stvari jasnije znati sagledati i donjeti ispravnije odluke za Hrvatsku. 20+ godina bezuspješnog lobiranja protiv korupcije i nesposobnosti, ne mogu više.