Hrvatska se u 2015. konačno pozdravila s krizom i krenula putem oporavka, ali je u deset godina za sobom ostavila šest izuzetno teških godina koje su promijenile svakog hrvatskog građanina i poduzetnika i obojile ga pesimizmom.

Prije deset godina bili smo na početku ciklusa intenzivnog rasta, vjerovali smo da će sutra biti mnogo bolje, očekivali rast plaća, zapošljavalo se s manje problema, a kupovalo stanove, jahte, automobile, čak i uz kredite u švicarskom franku.

Na krilima ekonomskog procvata, koji je počeo 2002., u 2005. obilovali smo optimizmom koji je u tržišnoj ekonomiji ključni faktor uspješnosti ili neuspješnosti jednoga društva i njegove ekonomije. Učinci pojačanog rasta BDP-a prelili su se i na realni život građana.

Činilo se da nema straha od budućnosti jer ona može biti samo ekonomski bolja i bogatija. Nažalost većina tog rasta počivala je na megalomaniji i preopuštenom upuštanju u kreditna zaduživanja koja su tek poslije u “mršavim godinama” došla na naplatu. I obični građani i poduzetnici i država danas su prezaduženi. Državni proračun danas troši gotovo 40 milijardi kuna više nego prije 10 godina, dok je bruto investicija u lanjskoj godini bilo 6 milijardi manje nego 2005.