U idućih nekoliko tjedana iz Bruxellesa bi trebao stići odgovor na program reformi, što će biti jasan signal investitorima jesu li Vladini planovi obuzdavanja javnog duga i deficita realni. Što očekuje od odgovora Komisije te zašto i dalje ne računa s rastom većim od jedan posto, u razgovoru za Poslovni dnevnik govori glavni ekonomist Hypo Alpe-Adria banke Hrvoje Stojić.

Gotovo smo na polovici godine, kako ocjenjujete stanje gospodarstva?

Ekonomija je u prvom kvartalu vjerojatno rasla 2 posto ili malo više zahvaljujući osobnoj potrošnji, proizvodnji, ranijem Uskrsu, ranijem početku turističke sezone te ponovnom pozitivnom doprinosu neto izvoza, što podupire tezu kako je oporavak, bar dosad, široko rasprostranjen. Na povoljna kretnja pozitivno su utjecali daljnji pad cijena nafte, odličan ‘booking’ za ovu turističku sezonu kao i povećan potrošački i poslovni optimizam, sve više sekularnog karaktera.

Nedavno ste zadržali prethodnu prognozu od jedan posto rasta, što je upola manje od projekcije Vlade?

Zadržali smo je zbog očekivanog usporavanja rasta u eurozoni, povećane kolebljivosti financijskih tržišta, niza (geo)političkih rizika te slabljenja efekta jeftinije nafte. Najveća razlika u odnosu na konsenzus očekivanja su u nižoj projekciji za rast osobne potrošnje zbog usporavanja rasta raspoloživog dohotka, skromnog (neto) zapošljavanja, prvenstveno nižim dohodovnim razredima. Istodobno, nastavlja se razduživanje stanovništva. Oprezniji smo i oko investicija: usporavanje izvoza znači manje investicija, a kad su u pitanju EU fondovi, to je područje gdje još uvijek ima uskih grla i malo projekata za optimistični scenarij. Još jedna bolja no očekivana turistička sezona mogla bi pak rezultirati i većim rastom nego li što sad vidimo.

Vlada je poslala Bruxellesu plan reformi i najavila privatizaciju državnih tvrtki. Kako ocjenjujete 60-ak najavljenih?

Nakon Nacionalnog Programa Reformi, pravi lakmus test kredibilnosti Vlade je reformski proračun za 2017. Ključni putokazi pritom su unutarnja devalvacija obuzdavanjem mase plaća u javnom sektoru, rezanjem parafiskalnih nameta te poreza na rad i kapital, kao i skup mjera na ponudbenoj strani ekonomije. Ovo potonje uključuje daljnju fleksibilizaciju tržišta rada, proizvoda i usluga, restrukturiranje državnih tvrtki, racionalizaciju socijalnih davanja te pompozno najavljene reforme javne uprave i zdravstva.
Osjećaj za hitnost može se testirati i kroz najavljenu prodaju manjinskih udjela u državnim tvrtkama za 200-tinjak milijuna eura. Iako ovi potezi mogu potaknuti deflaciju, oni u konačnici poboljšavaju investicijski imidž ekonomije te pridonose podizanju potencijalne stope rasta, trenutno ispod 1%, što je svakako nedovoljno za nova (neto) zapošljavanja.
Vlada želi smanjiti deficit jedan posto (2,5 mlrd. kuna) i javni dug. Jesu li prihodi optimistično planirani? Koliki manjak očekujete?
Projekcije prihoda dosta ovise o ciklusu, no i uz slabiji rast, visina prihoda ovisit će i o strukturi rasta, posebno u pogledu osobne potrošnje. Što je ona veći kontributor rastu, to je naplata prihoda bolja. Kako smo u pogledu potrošnje ispod konsenzusa, konzervativniji smo što se tiče prihoda. Teško je licitirati oko mogućeg podbačaja; ako se i dogodi, brojka ne bi smjela biti pretjerana, najviše milijardu kuna, što je iznos koji se može zatvoriti preraspodjelama unutar proračuna.

Što je s izvanrednim utjecajima, poput rasta plaća u javnom sektoru i arbitraža, koliko oni ugrožavaju konsolidaciju?

europska zdravstvena politika

Romana Jerković upozorava na opasan zaokret EU-a

Fiskalizacija 2.0

Sigurnost e-računa: “Najveći strah i razlog zašto neki te usluge nude sumnjivo jeftine jest da će oni dilati vaše podatke”

Okončanja arbitraže banaka (koja još nije ni pokrenuta, op.a.) te Ine i Mola s obzirom da se radi o dugotrajnim postupcima vjerojatno neće biti u 2016. No, kredibilnost u javnim financijama ne ocjenjuje se na temelju jednokratnih događaja. Zamrzavanje plaća u javnom sektoru u kontekstu legalnih prava sindikata je bitna i neminovna te gospodarski jasno argumentirana odluka, no u narednom razdoblju zasigurno će u prvi plan doći Vladina sposobnost upravljanja očekivanjima te vjerodostojnog predstavljanja glavnih politika, što bi nesumnjivo otklonilo neizvjesnost te pridonijelo stabilizaciji srednjoročnih dohodovnih očekivanja.

Kakav odgovor EK očekujete na predloženi Program reformi?

S obzirom da je Hrvatska izbjegla penalizaciju kroz Proceduru makroekonomskih neravnoteža, ‘investor-friendly’ Nacionalni Program Reformi, te fokus na stabilizaciju javnog duga, ne očekujem bitnije zamjerke doli motivacije da se pojedine mjere za jačanje konkurentnosti razrade i brže implementiraju.

Poslovanje banaka u 2015. obilježili su konverzija i gubici. Kakve će biti posljedice konverzije na poslovanje banaka?

Konverzija je tehnički provedena, banke su pretrpjele gubitke i ovu godinu su startale s nižim troškom rizika. No, Hrvatska si je nepotrebno ‘prišila’ epitet ekonomije koja nevoljko servisira dugove.
Nepovjerenje je eskaliralo prosinačkim razduživanjem banaka za 800-tinjak milijuna eura, dijelom zbog konverzije “švicaraca”, ali i averzije prema riziku, umjesto sezonski tipičnog uvoza devizne likvidnosti. Nakon konverzije u ‘retailu’ se dogodio neminovan rast kamata, iako je potom obuzdan zahvaljujući uvođenju strukturnih operacija HNB-a i visokoj razini likvidnosti u sustavu, kako onoj kunskoj, tako i deviznoj zahvaljujući ‘neočekivanom’ priljevu od oko milijardu eura zbog rekordne turističke sezone te preuzimanja TDR-a. S druge strane, Hrvatska ima otvoren pristup inozemnim tržištima i mjere ECB-a nam idu u korist pa rast kamatnih stopa nije realan.

Mogu li spomenute aukcije HNB-a pridonijeti značajnijem kreditiranju u kunama? Neki bankari kažu da je problem prekratki rok dospijeća od 4 godine.
Prije svega, radi se o povećanom stupnju koordinacije između HNB-a te Ministarstva financija, čime monetarna ekspanzija ublažava utjecaj fiskalne konsolidacije na hlađenje domaće potražnje. Nadalje, stvoreni su uvjeti za određeno jačanje dugoročnih kunskih izvora po cijeni ispod državnih obveznica. No, da bi praksa kreditiranja u kunama zaživjela, banke se moraju naviknuti na postojanost tih operacija, a dugoročno treba doći do promjene u valutnoj strukturi depozita.