FOTO: Od ruševina do zvjezdica - otvorili hotele u mjestima bez ikakve turističke tradicije

FOTO: G. Kovačić/Pixsell FOTO: G. Kovačić/Pixsell

U široj okolici Rijeke pronašli smo dvojicu zaljubljenika koji su odlučili kamene hotele otvoriti na turistički potpuno nerazvijenim mjestima. Jedan je po zanimanju novinar, drugi je profesionalni ugostitelj.

Preurediti ruševnu kamenu kuću u hotel hrabar je potez, koji traži puno ljubavi, strpljenja i novca. A ako ste to učinili u mjestu bez ikakove turističke tradicije, pothvat je još vredniji.

U široj okolici Rijeke pronašli smo dvojicu zaljubljenika koji su odlučili kamene hotele otvoriti na turistički potpuno nerazvijenim mjestima. Jedan je po zanimanju novinar, drugi je profesionalni ugostitelj, a zajednička im je sklonost prema očuvanju vrijedne baštine, bez natruha predatorske varijante turizma, usmjerene isključivo na zgrtanje novca.

“Naša priča nije primarno poslovna, profit nam nije glavni motiv - bitno nam je da s naših petero djece možemo preživjeti od našeg hotela i da radimo nešto što nas ispunjava”, kaže nam Gordan Godec, čija je obitelj 2008. otvorila hotel Balatura u Triblju, mirnom mjestu u zaleđu Crikvenice. Zanimljiv je to kraj - od mora ga dijele samo brda, a u pozadini su planine i Gorski kotar. More se osjeti, ali ga ne vidite. Gosti ovdje ionako ne dolaze zbog plaža i kupanja, već kako bi upoznali srž ono što čini Hrvatsku, njezinu kulturu, povijest, gastronomiju. Prepoznajući njenu autentičnu ljepotu, londonski The Times uvrstio je Balaturu među najbolje boutique hotele na Balkanu. Balaturu su njezini vlasnici zvali etno-hotelom, što ne znači da su sobe pretvorene u muzeje i pretrpane starim stvarima. Uređene su jednostavno, s pokojim upečatljivim detaljem kao što su željezni kreveti, starinska samostojeća kada ili masivni kameni umivaonik. U deset hotelskih soba nazvanih po raznom bilju (Lavanda, Maslina, Fijolica...) nema skoro ništa modernog, osim što zbog kategorizacije svaka soba mora imati tv prijemnik, ali niti on nije vidljiv- sakriven je iza slike...

Vlasnik hotela odrastao je u Njemačkoj, puno je putovao svijetom (Rusija, Kina...) i radio nagrađivane dokumentarce. Njegova supruga Anne-Kathrin je spisateljica, a s trojicom svojih sinova živjeli su u Kölnu. Pa kako su se našli u Triblju? Vlasnikov nono potječe iz ovog dijela Vinodolske doline. Kompleks kuća u kojem je živjela obitelj Domijan star je oko 350 godina, a opustio je masovnim odlaskom u gradove. Kad je umro i posljednji od Godecovih rođaka, neodržavane kuće počele su se urušavati. Osjećajući obvezu prema lijepoj starini, Godec je nešto novca uložio u sanaciju krova, pokušavajući spriječiti daljnje propadanje, bez ambicije da se tu dodatno angažira. A onda se u priču uplela supruga, Njemica.

“Kod kuće u Kölnu sam stalno govorio da ću se jednom vratiti u Hrvatsku, misleći pritom na mirovinu. Supruga mi je rekla – pa hajdemo to napokon učiniti, imaš staru kuću u Triblju! Meni je to zvučalo prenaglo, no na kraju sam pristao i 2000. smo doselili ovdje. Zgrade smo počeli obnavljati 2006. a hotel je otvoren 2008. i sada sam sretan, jer ovdje zbilja uživamo u životu“, kaže Godec.

U Hrvatskoj su im se rodila još dvojica sinova, a u međuvremenu su starija djeca već otišla od kuće. U obnovu su uložili oko 800.000 eura. Dio novca stigao je iz Ministarstva turizma, u okviru programa Pod stoljetnim krovovima, namijenjenog zaštiti graditeljske baštine. Zidine su obnovljene po savjetima konzervatora. Unutrašnjost je ostala skoro ista kakva je i bila, osim što u sobi gdje je nekoć živjela cijela obitelj sada boravi samo jedan par gostiju. Nešto veći problem bio je napraviti kupaonice, kojih u prošlosti nije bilo. Na podovima su tanke istarske cigle, tavelice. Nekoć su služile kao izolacija ispod crjepova, a Godec ih je prikupio iz ruševina starih kuća.

“Dok smo uređivali ovdje je prodefiliralo pedesetak raznih majstora. Oko 90 posto posla bili su kameni radovi. Htio sam naći pravog klesara, stručnjaka za kamen, očekivao sam da će pojaviti sa svom silom alata, a kad tamo čovjek je došao s jednim čekićem, priučeni majstor… Na kraju su se oni učili na našoj kući, a ja sam shvatio da je to zapravo dobro - pa niti naši preci nisu bili školovani za taj posao, i oni su bili priučeni, tako da je kuća autentično obnovljena”. Hotel se ne reklamira, polovina gostiju dolazi na preporuku.

“Naš je hotel prostor za komunikaciju i spajanje. U početku me bilo strah toga tko će sve dolaziti, ali na kraju su svi pozitivni. Ovaj prostor smiruje ljude, naš glavni proizvod je mir. Neki gosti se stalno vraćaju, iako je došlo do promjena u trendovima - prije je bilo normalno da vam se gost vrati svake godine, a sada je dobro i ako dođe nakon pet godina. Dolaze nam iz cijele Europe – Nijemci, Francuzi, Austrijanci, Švicarci, Španjolci... Samo Hrvata nema, ili su jako rijetki. U Balaturu dolaze znatiželjni, obrazovani i otvoreni ljudi, ne samo uživati nego i naučiti nešto o Hrvatskoj. Ostanu kod nas par dana, a onda idu dalje, kako bi vidjeli još štogod”, kaže Godec.

Svoje goste prima kao da su mu došli u kuću, ujutro zajedno popiju kavu i popričaju o tome gdje bi se taj dan moglo otići. Domaćini im daju preporuke i za manje razvikane destinacije - blizu Triblja je stari kapetanski grad Bakar, strancima zanimljiv i zbog ostataka socijalističke industrije. Tamo nema turizma pa je grad ostao autentičan, uostalom kao i uskočki Senj. Na par kilometara je i Krk, a s njega se može i na Cres, Lošinj... Obiteljska atmosfera se propagira i u blagovaonici, gdje se skupno jede za velikim stolom. Prije nekoliko godina oboje supružnika postali su vegetarijanci, pa su odlučili da i njihov hotel bude takav. 

“Da, Balatura je od 2015. jedini vegetarijanski hotel u Hrvatskoj. Ne želimo biti licemjeri i zbog većeg profita gostima prodavati ono što mi sami ne jedemo. I ovoga se puta na kraju i ekonomski isplatilo što smo slijedili svoj put – dobili smo neke nove goste upravo zato jer se pročulo da smo vegetarijanski hotel. Oko trećine naših gostiju su vegetarijanci ili vegani, a niti oni koji inače jedu mesu nisu nezadovoljni, jer imamo odličnu kuharicu koja u cijeloj sezoni nije dvaput ponovila isti jelovnik. Nataša kuha iz strasti i poput nas je spremna na izazove i kreativnost. Neka vrsta haute cuisine, samo na bazi domaće kuhinje”, objašnjava Godec.

Hotel je dobio ime po balaturi, balkonu koji se nalazi iznad ulaza u konobu, a do njega se dolazi stubama što vode uz vanjski zid kuće. A u konobi je baš nedavno uređen vinski podrum.

“Gostima nudimo samo domaće sorte, od plavca do malvazije. Uostalom, i to je dio priče o Hrvatskoj. I mogu vam reći da si je svatko našao nešto što mu paše”, kaže vlasnik. U međuvremenu je supruga odlično naučila hrvatski, pa se sada bavi i prevođenjem. Od hotela je napravila mjesto susreta kulturnjaka, tu povremeno organizira višednevne književne festivale.

“Vidite, prije sam morao putovati kako bih upoznao zanimljive ljude, a sada nam oni sami dolaze”, zadovoljno će Godec.

Za razliku od Godeca, Serđo Peteani cijeli je život u ugostiteljstvu, specijaliziran za otvaranje kafića i restorana u mjestima koje ne samo što nisu turistička, već su poznata kao industrijska. Ovog je ljeta, nakon godine dana obnove, otvorio hotel u Istri, ali ne u razvikanom Rovinju ili Poreču, nego u Labinu, najpoznatijem po nekadašnjim rudnicima. Njegov Hotel Peteani ima 14 soba, kvalitete četiri zvjezdice. Peteani je vilu Franković, lokalno poznatiju kao ‘stari katastar’ kupio 2012. Zgrada je smještena točno između gornjeg i donjeg dijela Labina, odnosno Starog grada i Podlabina. Prvi je to hotel u ovom mjestu – doduše, povijest pamti da je nekoć hotel postojao u susjednoj zgradi, ali u doba kad se grad još zvao Albona i pripadao je Italiji. 

“Iako nije turistički razvikan, Labin je lijep gradić. Ljeti imamo Labin art republiku, svaku večer je neki događaj. Zato nam dolaze i turisti iz Rapca, koji je udaljen samo pet kilometara ali tamo osim mora i plaža nema ničeg drugog”, objašnjava Peteani. U kupnju i obnovu hotela uložio je 12 milijuna kuna, od čega je zgradu platio milijun i pol. Ovaj dio Labina je pod zaštitom, pa se na svakom koraku pri obnovi morao konzultirati s konzervatorima, što je usporilo i poskupilo obnovu. Sačuvan je vanjski izgled zgrade, a iznutra je sve srušeno i nanovo sagrađeno, kako bi se dobile prostorije pogodne za hotel.

Konzervatori su mu dozvolili da ostakli postojeću terasu i tako dobije prostor za restoran. Tu se moralo ići na neke kompromise, a od vlasnika se zahtijevalo da uporabom drugačijeg materijala jasno označi koji je dio zgrade nadograđen.

“Onaj originalni dio obnovljen je faksimilno, na sve se pazilo- boju, fasadu, prozore. Nije me smetao taj zahtjev jer sam i htio da bude tako, bez plastike i aluminija”, kaže Peteani. Našao je i majstora koji je fasadu obojao vrhunskim bojama, „sve četkom, ništa valjak!”. Dao je i napraviti kamene stupiće, po uzoru na one starinske. Kaže da hotel od 15 soba nije isplativ bez restorana, u kojem je glavni konobar njegov sin.

“Godišnje moram napraviti u restoranu tri do četiri milijuna kuna prometa kako bi hotel bio održiv. Restoran je jako važan, to je centralno mjesto događaja jer ovdje je život, inače hotel postaje obična spavaonica. Zna se da je kod mene hrana uvijek svježa, svako jutro idem sam u nabavku. Nikad nisam poslužio škampe iz leda, nego ih žive nabavljam kod mojih prijatelja ribara iz Plomin Luke”, otkriva Peteani. Meso kupuje od jednog povratnika iz Venezuele, koji u Istri ima farmu s tisuću krava i goveda. Peteani podjednako njeguje fer odnos prema gostima i prema svojim zaposlenicima. Nekoliko njih koji su se okušali i u samostalnom biznisu sada su mu se vratili; rado ih je primio nazad. Kvalitetno osoblje je sve teže naći, jer većina odlazi u inozemstvo, ali tu Peteani ima prednost pred konkurencijom - on zapošljava preko cijele godine, ne samo ljeti. Posla ima, pa je hotelski parking i početkom studenog solidno popunjen. Na pitanje da li je koristio novac iz fondova EU, odgovara da nije i objašnjava razloge.

 

“Da sam to prihvatio, oni bi mi financirali projekt sa oko 30 posto i to zvuči odlično. Međutim, traži se masu raznih dokumenata i onda moraš i puno više trošiti. Za to trebate imati puno knjigovodstva, pa stručne ljude koji će vam napraviti studije i skupo ih naplatiti. Isto tako, postavili bi mi razne uvjete, primjerice da objekt mora biti energetski samoodrživ, što znači da na krov moram postavljati panele, a to konzervatori ne bi dozvolili. Potom, ne možeš dvaput dobiti pomoć, što znači da u tom slučaju ne bi mogli dobiti ovaj kredit od HBOR-a koji sada koristimo, sa svega tri posto kamate, na 15 godina. Mislio sam si - bolje da ja sam otplaćujem svoj kredit. Dobio sam ga u roku od dva sata i to na račun poslovanja, što je malo tko uspio”, zadovoljno će naš sugovornik. Iako je otvorio hotel sa četiri zvjezdice, ne želi se zatvoriti prema domaćim ljudima.

“Naša vrata nikad i nikom ne smiju biti zatvorena. Želimo da lokalni ljudi što više dolaze u naš hotel, pa makar samo popili kavu. Evo napravili smo posebne stube izravno za restoran, kako im ne bi bilo neugodno prolaziti pokraj hotelske recepcije”, kaže vlasnik prvog suvremenog hotela u nekadašnjem rudarskom gradu. Kad su zatvoreni labinski rudnici, u kojima je radilo po nekoliko tisuća ljudi, država je otvorila niz tvrtki kako bi tamo zaposlila bivše rudare. Uglavnom su propale, no pojavili su se neki drugi, veliki poslodavci tako da industrijska jezgra i dalje postoji, pa hotel može računati i na poslovni turizam.  Početni je kapital Peteani stekao radeći kao mesar u Labinu u smjenama koje su trajale cijelu noć, ili bi pak počinjale u pet ujutro. Zarađenim je novcem 1987. u Plomin Luci skupa sa svojom suprugom otvorio fast food kiosk. Tada se gradila druga faza termoelektrane TE Plomin II i mjesto je bilo prepuno radnika – njih 200 je danonoćno gradilo visoki dimnjak, pa je i Peteanijev kiosk radio po 20 sati dnevno.

“Tu se jelo i pilo po cijeli dan i noć, taman hoćeš zatvoriti u ponoć a onda te netko pita možeš li mu prodati jedno pivo. Kad opet otvoriš vrata gotovo ti je, svi nahrupe unutra... A u šest ujutro ponovno moraš otvoriti”, prisjeća se naš sugovornik.

Posao je sjajno išao, a onda je došao rat. Gradilište je opustjelo, ali Peteani nije zatvorio. Štoviše, širio je posao – 1992. je uzeo u najam ozbiljniji restoran, u Vozilićima iznad Plomina. Vremenom je u taj posao ušao i partner, povratnik iz SAD-a, kojem je prepustio restoran da bi 1996. otvorio jedan novi, Rivu u Plomin Luci. U to doba nije bilo kredita, eventualno uz kamatu od 25 posto. Ušteđevina mu nije bila dovoljna za novi početak, pa je morao prodati automobil i posuditi novac od prijatelja. U HEP-ovoj zgradi, koja je deset godina stajala prazna, pokraj drvenih radničkih baraka, uspio je stvoriti dobar restoran, iako nitko nije vjerovao da će uspjeti. Deset godina kasnije, 2006., uzima u najam bivši motel Vidikovac pored Plomina gdje otvara svoj prvi hotel, Flanona. 

“Bilo je teško obnoviti taj veliki objekt, i tu se trebalo dosta rušiti. Ali vjerujte mi, Flanona ima najljepši pogled na Jadranu! Ispred sebe vidite Cres, iza Lošinj, lijevo je Rijeka…”. Hotel na ulazu u Istru brzo su pustili u funkciju, a postupno su ga sređivali sve do 2010., kad je otvoreno svih deset soba. I tu je Peteani bio pionir - Flanona je prvi hotel u općini Kršan. U svoja dva hotela sada zapošljava 30 ljudi, u sezoni ih bude do 35.

“Eto naš Labin je zbog napuštanja rudnika prvi došao u krizu, još u Jugoslaviji, ali smo zato i prvi izašli iz problema, u našoj se općini uvijek može naći posao”, kaže Peteani. “Nije mi želja obogatiti se, reinvestiram u posao, i dalje živim u roditeljskoj kući. Ako sve budeš radio kako treba, novac će ti sam doći. Treba imati vjeru, hrabrost, strpljenje… a nagrada ti je ono zadovoljstvo kad pogledaš što si postigao”, kaže Peteani. 

Komentari (1)
  • Jovan
    Jovan 10:08 4.12.2016.

    lajkam

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!