Braniteljske mirovine veće od realnih plaća

Autor: Darko Bičak , 16. rujan 2013. u 15:12
Male plaće u industriji/ Damir Špehar/PIXSELL

Samo zaposlenici realnog sektora u Zagrebu zarađuju više od prosjeka.

Iznos braniteljske mirovine od prosječno 5376 kuna, koju prima 72.815 ljudi, vrlo je blizu prosječne plaće koja je u srpnju iznosila 5486 kuna.

No, to znači da je veliki broj hrvatskih zaposlenika, posebice ako ovi nisu iz Zagreba, Splita ili Istre, dobio puno manje. Naime, nacionalni prosjek uvelike diže Zagreb u kojem je prosječna plaća bila 6407 kuna. Situacija je još lošija ako se promatraju samo podaci zaposlenih u realnom sektoru, zaposleni kod poduzetnika, koji su prema Fininim podacima lani prosječno zarađivali 4703 kune. No, i toj analizi Zagreb uvelike "popravlja" nacionalni prosjek jer su u njemu plaće bile 5522 kune. Porazavajuća je činjenica i da je Zagreb, svojom velikom masom plaća, jedini koji je iznad nacionalnog prosjeka, za 17,4 posto. Svi ostali su više ili manje ispod razine od 4703 kune. Najbliža metropoli je Istarska županija u kojoj su plaće u realnom sektoru bile 4671 kunu, ili 0,7 posto manje od nacionalnog prosjeka.

Tu je i Zagrebačka županija s 4659 kuna ili 0,9 posto ispod prosjeka. Koprivničko-križevačka, Zadarska, Primorsko-goranska i Karlovačka županija imali su plaće do 10 posto manje manje od prosjeka, od 4534 do 4295 kuna. Brodsko-posavska, Sisačko-moslavačka, Splitsko-dalmatinska, Šibensko-kninska i Krapinsko-zagorska županija su se smjestile s 11-20 posto manjim plaćama od prosjeka u sredini. Na začelju su Varaždin, Bjelovar, Vukovar te Virovitica u kojoj je prosječna plaća bila svega 3446 kuna, ili gotovo 27 posto manje od prosjeka.

Komentari (23)
Pogledajte sve

Slažem se da treba odmah mijenjati teritorijalni ustroj zemlje, ukinuti županije i jako puno općina(i sva opterećujuća radna mjesta po tim jedinicama). Da treba iščistiti javna poduzeća (mislim da nam je bolje ne znati koliko sve plaćamo ekipu iz HŽ-a, na primjer) i komunalna poduzeća na lokalnim razinama od socijalno/podobnički zaposlenih ljudi (treba nam više ljudi zaposlenih u realnom sektoru; ovako imamo određeni broj zaposlenih i tješimo se da je stanje bolje nego što ustvari jeste, a nepotrebna zaposlenost u neproduktivnom dijelu čini nekonkurentnom našu proizvodnju pa je šteta višestruka).

Međutim, sasvim sigurno trebalo bi, ukoliko je to moguće, revidirati i smanjiti nerazumno dodijeljena prava braniteljskoj populaciji jer je to teret koji osjetno (riječ je o milijardama kuna samo po osnovi mirovine) opterećuje naš sustav.

Što se tiče lustracije, bojim se da u priči oko nje jako puno politikanstva, a jako malo pameti i dosljednosti. Ukoliko na stranu ostavimo ideologiju, racionalan čovjek morao bi reći da je najprije potrebno izvršiti lustraciju rukovodećeg kadra iz vremena HDZ-ove vladavine (to je ova ekipa koja, kao, nije znala što se događa, koja je bespogovorno slušala Sanadera i nije dvojila oko njegovih namjera, koji su znali da krše zakon, ali su mislili da se šefa mora slušati i kojima je sad jako žao i koji ne bi u zatvor, već bi rado kaznu odslužili društveno korisnim radom), a tek onda onog iz socijalizma. Zašto? Pa ovi su mlađi i još mogu napraviti štetu, a one je vrijeme polako gotovo sve odnijelo u treću dob. Budući da je kod nas sve naopako, kod nas se lustracija koristi kao željena odmazda ideologiji socijalističkog sustava, ne shvaćajući da je najveći problem Hrvatske suštinski neodmak od socijalističkog načina razmišljanja (HDZ je baštinio praktično sve loše osobine prethodnog sustava).

Inače, nisam zagovornik lustracije. Dapače. Nasuprot tome, smatram da je ispravan put najprije dogovoriti se oko zajedničkog sustava vrijednosti (biračima HDZ-a prije par godina poštenje nije bilo važno – odabrali su ga kao najmanje važnu karakteristiku političara; i onda se čudimo što je Hrvatska u ovakvoj stanju) i onda to preliti u uređenje sustava koji će onemogućiti (ili u velikoj mjeri spriječiti) ovo što nam se događalo. S lustracijom postoji jedan veliki problem: stav da ljude treba osuđivati zbog kukavičluka i komformizma nužno void do obuhvaćanja velikog dijela populacije. Šutljive većine koja nema muda. Nasuprot tome, umjesto osuđivanja (raširene, praktično sveprisutne) bezmudosti, skloniji sam vrednovati hrabrost (suprotstavljanja struji u teškim vremenima).

yeosol

Vrlo si racionalno i kvalitetno pisao.
Problem koji je sada postavljen nije došao slučajno nego namjerno kako bi nastajali razdori u naciji. Komunistička vlast to uporno radi i igra na niske pobude rulje. Kada je bio štrajk u CA, odredili su poslušnim listovima da pišu kako štrajkaju piloti koji ionako imaju velike plaće. Sada sve rade kako bi ocrnili medicinsko osoblje govoreći kako su liječničke plaće velike i redovne. U oba primjera vlast igra destruktivno. Isto je i sa mirovinama branitelja. I njih se sada pokušava diskreditirati.

Po meni su branitelji zadnji koji bi se trebali odricati svojih prava. Zašto se ne pogleda nepregledan broj menađera u HŽ-u. Zašto se ne objavi broj političara (državnih, županijskih, lokalnih) i njihova primanja. Njih ima bezbroj i baš zbog njihove brojnosti i svemoći mi ne možemo naprijed jer svaku zarađenu kunu oni moraju iskontrolirati i blagosloviti jer bez političara niti ćete sklopiti posao (unutar Hrvatske) niti ćete išta naplatiti.

Po meni je lustracija jedino rješenje za sve političare i dužnosnike koji su ikada bili na rukovodećem mjestu.

p.s. rukovodeće mjesto – komunistički izraz koji se i danas koristi a označava vođenje posla na primitivan način umjesto na intelektualan način. I to je jedan od pokazatelja da čak niti u terminologiji nemamo riječ za intelektualno upravljanje poslovnim procesom osim riječi menađment koja je preuzeta.

O ovoj temi još uvijek se ne može razgovarati racionalno, budući da odmah uslijede optužbe za bešćutnost, nedostatak domoljublja i, na kraju, mržnju prema Hrvatskoj.

Pa valjda je jasno da su ljudi zahvalni svima koji su dali svoj obol da pobijedimo u ratu. Jasno je i da se u rat ide ne samo zato što se to želi, već i zato što se dobije poziv za mobilizaciju (dakle, zato što se mora ići, a kazne za dezerterstvo nisu nikakva zajebancija). Jasno je i da ljudi “zaborave” kako su otišli u rat jer po današnjim pričama ispada da su svi bili dragovoljci.

Valjda bi trebalo biti jasno i da svi mi, kao društvo, moramo skrbiti o djeci i ženama poginulih branitelja i o braniteljima kojima je ranjavanje doslovno uništilo živote i napravilo ih teškim invalidima. Sumnjam da bi se u Hrvatskoj našao netko tko bi prigovorio na 15 000 kuna mirovine najtežim ratnim invalidima.

S druge strane, očigledno je da je došlo do pomame za stjecanjem prava zbog “labavog” zakona i sustava i zbog katastrofalne gospodarske situacije. Čak je i jedan Branimir Glavaš, kojega vjerojatno prosječan čovjek ne smatra invalidom, svojedobno iskoristio povlasticu za kupnju automobila (a priča se da je pijan automobilom sletio u kanal i, na temelju toga, došao do određenog stupnja invalidnosti, nek’ se nađe).

Kakva je praksa u drugim zemljama? Kakva materijalna prava tamo imaju vojnici koji jesu ranjeni, ali koji definitivno nisu nesposobni raditi? Možemo li se dogovoriti barem da primijenimo, u okvirima naših mogućnosti i sukladno našem standard, onakvu razinu prava kakva je uobičajena? Ne može se reći da svako ranjavanje automatski povlači pravo na umirovljavanje (a neki su umirovljeni i u 28.-29. godini!). Žao mi je ako to ikome zvuči bešćutno, stvarno mi nije namjera bilo koga uvrijediti. Ali neke stvari moraju se razumjeti i o ovoj temi mora se moći pričati (jer mi nemamo novaca plaćati skoro 80 000 takvih mirovina; a neki bi takvu mirovinu mogli primate još 40-50 godina).


zar ova država nema znanja, snage i instrumenata da pronađe sve Rubaline umirovljenike, primjereno ih kazni, oduzme sve što su nezakonito primali, ukine mirovine ili će se zadovoljiti samo jednim stanom od 70 000€, ako ,

na drugoj strani se ljude, koji imaju pola okvira četničkog streljiva u sebi proziva radi povlaštenih mirovina

Ima ima, naravno da ima. Sve se to može riješiti u mjesec dana. Ali ocigledno pevise ih je s prstima u pekmezu pa ide ona – ne talasaj.

New Report

Close