Gordan Kolundžić svojedobno je bio uspješan vaterpolist, a od 2014. vukovarsko Borovo, koje upravo obilježava 85. obljetnicu, vodi prema boljoj budućnosti. Pitamo ga gdje je lakše "plivati", u vaterpolu ili u vodama biznisa, a on odgovara: "U sportu znate tko je s druge strane i tko vam je u momčadi, nažalost u biznisu to baš uvijek nije tako transparentno." 

U svom zlatnom razdoblju Borovo je zapošljavalo 23.000 radnika i godišnje proizvodilo 23 milijuna pari obuće. Što je Borovo danas, kako posluje?
Teško je povlačiti komparaciju. Zaposlenih je sada tek 703 od toga 500 u proizvodnji u Vukovaru što nas još čini najvećim poslodavcem u županiji i godišnje proizvedemo 400.000 pari obuće. Prilike za značajnije povećanje broja djelatnika još nisu u fazi realizacije, no s povećanjem izvoza, na kojem intenzivno radimo već 18 mjeseci, vjerujem da će se otvoriti i potreba za novim zapošljavanjem u proizvodnji. Optimizam za rast izvoza daju nam signali s tržišta Kanade, prvi kontejner izvezli smo u ožujku, a za 2017. najavljuju dvostruke količine.  

Borovo je prošlo i kroz predstečajnu kalvariju?
Pravomoćno rješenje suda na snazi je od rujna 2014. Do danas smo uspjeli isfinancirati što kamata što glavnica pet milijuna kuna, redovito podmirivati obaveze prema malim dobavljačima te uredno isplaćivati plaće i održavati punu zaposlenost. Da nema utega prošlosti, društvo bi moglo biti samodostatno, mogli bismo  živjeti s prihodima koje ostvarujemo. Nažalost, imamo veliki i skupi teret iz prošlosti. Od 2000. do  2012. uprave koje su vodile tvrtku prodale su imovinu u vrijednosti oko 400 milijuna kuna, potrošile još 200 milijuna državnih potpora i za sobom ostavile 180 milijuna kuna gubitka što je rješavano u predstečajnoj nagodbi. I to je nešto s čime se mi moramo nositi. Danas sa zadovoljstvom mogu reći da su svi naši kapaciteti popunjeni do kraja godine. Tome pridonosi i veliki ugovor koji odrađujemo za Ministarstvo unutarnjih poslova. U segmentu države oni su naš najveći kupac, žalosno je što nitko drugi ne prati taj trend. Njima velika hvala. U razdoblju srpanj-rujan radit ćemo 40.000 pari obuće za naše trgovine, kolekciju jesen-zima, a u ostatku godine ponovno za izvoz.

Jeste li pokušali dobiti isporuke radne obuće za osoblje bolnica ili vojsku?
U svim društvima kojima je država vlasnik i financiraju se iz proračuna velika prepreka bio je sustav javne nabave gdje je isključivo cijena diktirala odabir. S izmjenama zakona, nadamo se da ćemo dobiti veću šansu na tržištu. Kada je cijena jedini kriterij roba se uglavnom uvozi iz Azije iako je životni vijek tih proizvoda 2-3 puta kraći jer se radi o nekvalitetnim sintetičkim materijalima. Usporedi li se životni vijek i cijena te robe s onim što mi radimo, vidi se da je naš proizvod nešto skuplji, ali je izrađen iz prirodnih materijala, kože ili pamučne tkanine uz trostruko dulji vijek. Nadam se da će novi zakon upravo nama dati prednost. 

Kako poslujete danas? 
U prvom tromjesečju ostvarili smo rast prihoda, četiri milijuna kuna više nego lani. Prošle godine gubitak je operativno iznosio 18 milijuna kuna, u 2014. godini 25 milijuna, dok je u 2013. dosegnuo 47 milijuna, a 2012. čak 180 milijuna kuna.

Jeste li realizirali sve planove s kojima ste stigli u tvornicu?    
Zadovoljan sam već i radi činjenice što smo još živi i što živimo isključivo od rezultata svoga rada. Nismo prodavali imovinu kao bivše uprave. Ova uprava nije prodala ni centimetar nekretnina, niti će to činiti. Proizvodimo i ispunjavamo sve svoje obveze isključivo od svoga rada. Ono s čime nisam zadovoljan je da Hrvati godišnje kupe 10 -12 milijuna pari obuće, a Borovo u tome sudjeluje s tek 500-600 tisuća pari. Kada bi se svaki sedmi stanovnik RH barem jednom godišnje u našim trgovima pojavio kao kupac, situacija bi u Borovu bila posve drukčija. Možda su tome krive i naše marketinške slabosti što nismo u željenom obujmu doprli do sugrađana. Često nam se događa da nas bolje percipiraju kupci izvan Hrvatske nego doma. Dokaz za to je naš izvoz u Francusku, Kanadu, Južnu Koreju, Sloveniju i SAD, a krajem godine otvaramo i tržište Australije. To mi daje nadu.  

Što Borovu treba da izraste u snažnu i stabilnu tvrtku? 
Kao i svako društvo koje je izašlo iz predstečajne nagodbe, nemamo pristup kapitalu za potrebe operativnog poslovanja. Nijedna banka nije voljna uopće s nama razgovarati, uz iznimku ako se posao radi za državu. Konkretno, našu kolekciju od 40 tisuća pari obuće nijedna banka nije voljna ni pogledati, a dobavljači ne daju robu na otvoreno. Tu ulažemo napor, moramo sami unaprijed sve isfinancirati, a krug novac-roba-novac u obućarstvu se događa svega dvaput godišnje, kroz kolekcije proljeće-ljeto i jesen-zima. Od nabavke repromaterijala do utrženja posla zna proći i šest mjeseci. Zato nam je izvoz posebno važan. Borovo do 2012. nije izvozilo, no lani je 10% prihoda bilo vezano uz izvoz, ove godine planiramo 12-13 posto, a dogodine 17%. Izvoz nam je iznimno bitan, želimo dosegnuti omjer 30-70 što je garancija dugoročnog opstanka tvrtke. 

Časopis Vogue koji kreira modne trendove diljem svijeta promovirao je Startasice. Je li to pomoglo izvozu?
Vogue je lider u modnoj industriji, objava je itekako pomogla. U SAD-u imamo dobrog distributera, mladu iseljeničku obitelj koja marketinški odlično obrađuje tržište. Ovih dana idemo u seriju doproizvodnje i za našu obalu jer, radi te objave očekujemo dobre rezultate u turističkoj sezoni. 

Jesu li Startasice možda zasjenile ostali asortiman?  
Kod Startas programa riječ je o printu na prirodnom materijalu, pamučnoj tkanini pa se može brzo reagirati, dati veći broj novih modela u kratkom roku. Godišnje radimo 20-ak novih modela i to je onda uvijek svježa vijest. Kožna i platneno gumena obuća su izjednačene, radimo po 200 tisuća pari. Po financijskom volumen još je jača kožna. Ako ljudi u Vukovaru nešto znaju napraviti to je kvalitetna kožna cipela. Lani smo radili jedan lohn posao za Talijane, 70.000 pari i dobili smo priliku te iste modele staviti i u svoje trgovine. Nažalost, to nitko u RH nije prepoznao. Od 70 tisuća pari nismo dobili nijednu reklamaciju, talijanski partneri su nam rekli da u 25 godina to nisu doživjeli.     

EK motivira poduzetnike iz država članica koji su radi nižih troškova bili iselili proizvodnju u Kinu na povratak. Može li Borovo u toj politici prisvojiti neku nišu, povećati proizvodnju?
U Europi imate nešto što se zove domoljubna ekonomija, a mi imamo Domoljubnu koaliciju, no to su dvije potpuno različite stvari. Državne tvrtke u RH apsorbiraju godišnje 500 tisuća pari radno-zaštitne i obuće za posebne namjene. Borovo tu participira s 3%. Da li je moguće da vatrogasac u Francuskoj nosi njemačku cipelu? Ili da talijanski policajac nešto proizvedeno izvan Italije? Naša vojska i vatrogasci nose njemačke cipele, one jesu proizvedene u Hrvatskoj ali vlasnik tvrtke sav profit odnosi u Njemačku. Prije dvije godine dolar se kretao između 5-5,2 dok je danas na razini 6-7 kuna. U obućarstvu je 80% proizvodnje vezano uz Aziju i kada input u dvije godine skoči 35-40 posto traže se alternative i druga tržišta koja su u europskoj bazi gdje je trošak rada najjeftiniji. To je komparativna prednost koju moramo iskoristiti kao zemlja, a osobito mi u Borovu.

Po dolasku u Borovo potaknuli ste suradnju s nekoliko domaćih i inozemnih dizajnera?
Moja odluka je bila da mladim generacijama treba pružiti priliku što smo i učinili. S odmakom vremena ta se odluka potvrdila ispravnom pa danas imamo i četiri naše dizajnerice. S njihovim radom jako sam zadovoljan, no naša vrata ostaju svima otvorena. Pozivam sve dizajnere koji imaju ideje vezane uz obuću, a primjenjive su s obzirom na naše tehnološke i proizvodne mogućnosti, neka se svakako jave.  

Problematika maloprodajne mreže svojedobno dislocirane po svim tržištima u regiji riješena je u cijelosti ili ne?
Nije riješena, to je predmet međudržavne sukcesije. Procjene kažu da u nedostupnoj imovini imamo 8 milijuna kuna. Kada će i kako to završiti ja odgovor nemam, morate ga potražiti u Vladi. 

Borovo je dioničko društvo, tko su vlasnici?
Država je vlasnik i jedini dioničar. To nije prirodno, nije logično da je država vlasnik tvornice obuće, no to je naslijeđe iz bivših vremena. Borovo godišnje državni proračun puni s 33 milijuna kuna, uredno plaćamo poreze i doprinose, nismo izuzeti od tih obveza. Društvu je potrebna privatizacija međutim, nije na upravi da rješava vlasničke odnose. Ta odluka je u rukama Ministarstva gospodarstva, DUUDI-ja i CERP-a. No, dodao bih jednu poruku. Naš proizvod je vrlo kvalitetan, ima odličnu vrijednost za uloženi novac, no iza njega stoji još jedna filozofija, a to je očuvanje radnih mjesta u gradu heroju u kojega se mnogi riječima kunu, ali ne daju konkretnu potporu. Stoga apeliram, u studenom uz obljetnicu tragedije Vukovara, umjesto paljenja svijeća po gradovima, neka ljudi kupe Borovo obuću. Time će više dobra učiniti Vukovaru i Vukovarcima te najbolje svjedočiti pravo domoljublje.

Vukovar je savršen, ali samo kao kulisa

U svoj tim uključili ste i Dubravka Šimenca koji nastoji Startasice ponovno uvesti na sportske terene.
Startas program je najveći rezultat ostvario 1987. u vrijeme Univerzijade u Zagrebu, tada su prodani milijuni pari Startasica. Svjesni smo da danas te razine ne možemo dostići, no žalosni smo što Zagreb to ponovno nije prepoznao. Ponudili smo gradskoj vlasti jedan vrlo prihvatljiv poslovni model, riječ je o 8000 pari tenisica za sudionike i goste Univerzijade, no sugovornika nismo dobili. Spustili smo cijenu da pokrije samo trošak proizvodnje, cilj nam je bila promocija Startasica kao suvenira, a za gradsku blagajnu to je trebao biti trošak od oko 750 tisuća kuna. Toliko o pomaganju proizvodnje u demografski narušenom području kao što je Vukovar. Prosječni BDP per capita u Vukovaru iznosi 5000 eura, no kada maknete utjecaj Prvog plinarskog društva, iznos pada na 2700 eura dok je u Zagrebu 19.000 eura. Ne želim da me itko shvati pogrešno, želim da Zagreb ima i 29.000 eura, no Borovu i Vukovaru treba malo vjetra u leđa. Mnogi ne razumiju da očuvanjem radnih mjesta zaustavljamo depopulaciju. Vukovar je uređen fenomenalno. Fasade su nove, pločnici mramorni zahvaljujući Vladi RH i međunarodnoj zajednici. Sve je savršeno kao kulisa, ali po gradu hodaju duhovi jer ljudi nemaju posla i sve više gledaju u koji će autobus sjesti i kamo će otići izvan granica RH.