Kada je Aleksandar Vučić 2012. preuzeo dužnost prvog potpredsjednika Vlade Srbije izjavio je da je ekonomija njegova noćna mora. Četrnaest godina poslije, nakon političkog poraza vlasti koju je predvodio, srpsko gospodarstvo nalazi se pred drukčijim izazovom. Nema gospodarskog sloma ili potrebe za hitnim spašavanjem javnih financija, a plaće i bruto domaći proizvod znatno su veći nego na početku njegove političke dominacije.
Ipak, iza statističkih pokazatelja koji su godinama služili kao dokaz uspjeha tzv. balkanskog tigra ostaje pitanje koliko je rast doista promijenio životni standard građana? I je li Srbija izgradila gospodarstvo sposobno za dugoročan razvoj bez oslanjanja na jeftinu radnu snagu, državne subvencije i politički privilegirane poslovne odnose?
Upravo se na toj razlici između gospodarskog rasta i njegove stvarne vrijednosti za društvo otvara najvažnija ekonomska rasprava nakon promjene vlasti. Srbija danas nije ista zemlja kao 2012. Izgrađene su prometnice, povećan izvoz, stigle su brojne strane investicije, a nominalne plaće višestruko su porasle. No, povećanje ekonomskih pokazatelja ne znači i jednako povećanje blagostanja. Još manje da je uspostavljen gospodarski sustav koji će takav napredak moći održavati i u budućnosti.
Radonjićeva košarica
Koliko je ta razlika važna, pokazuje analiza ekonomista Ognjena Radonjića, profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu, objavljena početkom studenoga u tjedniku Radar. Radonjić je usporedio prosječne neto plaće i cijene 39 odabranih proizvoda, među kojima je 35 prehrambenih artikala i četiri vrste alkoholnih pića, u razdoblju od 2012. do 2025. Rezultat pokazuje da je kupovna moć prosječne plaće, mjerena tom košaricom, tijekom 13 godina porasla ukupno 31,8 posto, odnosno prosječno oko dva posto godišnje. Na prvi pogled, razlika između početne i završne godine izgleda impresivno. Prosječna neto plaća porasla je s 41.377 (2012.) na 109.462 dinara 2025. godine. Ali, cijena iste skupine proizvoda povećala se s 13.758 na 27.621 dinar. Dok je 2012. za njih trebalo izdvojiti 33,3 posto prosječne plaće, prošle godine taj se udio smanjio na 25,2 posto. Jednom prosječnom plaćom tako se moglo kupiti približno 3,96 promatranih košarica, u usporedbi s 3,01 prije 13 godina.
Napredak je, dakle, ostvaren, ali njegova je stvarna veličina znatno manja nego što sugeriraju političke usporedbe nominalnih plaća. Pritom Radonjić jasno naglašava da nije riječ o službenoj potrošačkoj košarici niti o ukupnom mjerenju inflacije, nego o usporedbi kupovne moći na temelju nepromijenjene količine odabranih proizvoda. U analizi upozorava i da je Vlada 2025. ograničavanjem cijena i marži utjecala na kretanje cijena pa se rezultat ne može promatrati samo kao posljedica tržišnih kretanja. No, možda je važniji podatak da prosječna plaća zapravo ne predstavlja primanja većine zaposlenih – oko 70 posto zaposlenih u Srbiji prima manje od prosječne plaće. Medijalna plaća, iznos koji dijeli zaposlene na dvije jednake skupine, prošle je godine iznosila oko 85.600 dinara, oko 730 eura.
To znači da je polovica zaposlenih zarađivala manje od toga. Upravo je zato rast prosječne plaće samo dio priče o životnom standardu, osobito u zemlji u kojoj troškovi hrane i drugih osnovnih potreba zauzimaju velik dio kućnih proračuna. Razlika postaje još vidljivija kada se Srbija usporedi s ostatkom Europe. Prema podacima Eurostata koje koristi Radonjić, stvarna individualna potrošnja po stanovniku u Srbiji 2025. bila je 57 posto prosjeka EU-a. Riječ je o pokazatelju koji uzima u obzir razlike u cijenama među zemljama i obuhvaća ne samo dobra i usluge koje građani izravno plaćaju, nego i individualne usluge koje financira država, poput zdravstva i obrazovanja. Za razliku od BDP-a, koji govori o veličini gospodarske aktivnosti, taj pokazatelj daje potpuniju sliku materijalne potrošnje stanovništva.
Prema toj usporedbi, Srbija je bila samo ispred Sjeverne Makedonije, Albanije i BiH među obuhvaćenim europskim zemljama. Prosječan stanovnik Srbije trošio je, uzimajući u obzir razlike u cijenama, tek 72 posto onoga što je trošio prosječan stanovnik Hrvatske i 66 posto onoga što je trošio prosječan stanovnik Slovenije. To je posebno važno u kontekstu političkih tvrdnji o Srbiji kao jednoj od najuspješnijih ekonomija regije. Zemlja može ostvarivati relativno visoke stope gospodarskog rasta, a istodobno ostati na niskoj razini stvarnog životnog standarda.
Upravo se pitanje takvog gospodarskog naslijeđa našlo i u središtu emisije Oko Radiotelevizije Srbije, u kojoj su sudjelovali Milojko Arsić, profesor beogradskog Ekonomskog fakulteta i urednik Kvartalnog monitora, te Ivan Nikolić, urednik biltena Makroekonomske analize i trendovi i predsjednik Savjeta guvernera Narodne banke Srbije. Njihove se ocjene razlikuju, ali upravo ta razlika otkriva složenost situacije u kojoj se srpsko gospodarstvo nalazi. Nikolić smatra da nova vlast preuzima gospodarstvo u relativno dobrom stanju. Prema njegovoj procjeni, rast BDP-a u 2026. mogao bi dosegnuti najmanje 3,6 posto, dok je od završetka fiskalne konsolidacije 2015. prosječna godišnja stopa rasta iznosila oko 3,1 posto. Takav rezultat, smatra, potvrđuje da Srbija nije suočena s gospodarskom krizom kakva je obilježavala neka prijašnja razdoblja političkih promjena. Nova vlada, navodi, ne mora početi mandat hitnim stabilizacijskim mjerama, nego može nastaviti politiku gospodarskog rasta i pokušati je dodatno ubrzati.
Arsić je oprezniji. Priznaje da su pojedini makroekonomski pokazatelji povoljni, uključujući relativno nisku inflaciju i realni rast plaća, ali upozorava da gospodarska aktivnost dijelom raste zahvaljujući jednokratnim čimbenicima. Istodobno se smanjuje registrirana zaposlenost, vanjskotrgovinski deficit ostaje relativno visok, a neizvjesnost stvaraju problemi javnih poduzeća i status NIS-a. Još ozbiljnijim smatra slabosti koje se ne mogu otkloniti promjenom nekoliko proračunskih stavki ili povećanjem investicijskih izdvajanja. U središtu njegove kritike nalazi se kvaliteta institucija. Upozorava da je korupcija tijekom prethodnih 15 godina postala znatan teret za funkcioniranje gospodarstva te da su uvjeti poslovanja bili nepovoljniji za domaće poduzetnike koji nisu imali bliske veze s političkom vlašću. Time se otvara pitanje koje je važnije od ocjene je li gospodarstvo raslo tri ili četiri posto godišnje: prema kojim je pravilima taj rast ostvarivan i tko je od njega imao najveću korist?
Za gospodarstvo je, naime, presudno da se kapital usmjerava prema produktivnijim tvrtkama, uspješnijim projektima i inovacijama. Kada o poslovnim prilikama, javnim ugovorima ili pristupu državnoj potpori presudno odlučuju politički odnosi, tržišna konkurencija slabi. Tvrtke tada imaju manje razloga ulagati u produktivnost, tehnologiju i kvalitetu jer poslovni uspjeh ne ovisi nužno o njihovoj konkurentnosti. Dugoročna posljedica takvog sustava može biti sporiji gospodarski rast čak i u razdobljima kada su ukupna ulaganja relativno visoka.
Upravo zato Arsić smatra da nova vlast ne bi trebala mijenjati samo ekonomsku politiku, nego i gospodarski sustav. Smanjivanje korupcije, učinkovitije institucije, pravna sigurnost i ravnopravni uvjeti poslovanja nisu tek pitanja političke kulture. Oni izravno određuju koliko će poduzetnici ulagati, koliko će radnih mjesta otvarati i hoće li se domaći kapital usmjeravati prema proizvodnji i inovacijama ili prema poslovima čija profitabilnost ovisi o državnim odlukama.
Zamka srednje razvijenosti
Posebno je važno pitanje odnosa prema stranim investicijama. Tijekom prethodnih godina Srbija je privukla brojne međunarodne proizvođače, uključujući kompanije iz automobilske, elektroničke i drugih industrija. Takva su ulaganja povećala izvoz, otvorila radna mjesta i pridonijela uključivanju zemlje u međunarodne proizvodne lance. Međutim, model koji se velikim dijelom oslanja na subvencioniranje stranih investitora i konkurentnost relativno jeftine radne snage ima prirodna ograničenja.
Dok su troškovi rada niski, zemlja može biti privlačna za proizvodne pogone koji zahtijevaju mnogo zaposlenih, ali stvaraju relativno malu dodanu vrijednost. Kako plaće rastu, takva proizvodnja postupno gubi troškovnu prednost. Investitori koji odluke temelje ponajprije na cijeni rada mogu potražiti jeftinije lokacije, a gospodarstvo se suočava s problemom kako prijeći na zahtjevnije djelatnosti. To je klasična opasnost zamke srednje razvijenosti. Zemlja u određenom trenutku više nije dovoljno jeftina da konkurira najsiromašnijim gospodarstvima, ali još nije razvila tehnologiju, produktivnost, inovacijski sustav i domaće kompanije potrebne za natjecanje s najrazvijenijim ekonomijama.
Za Srbiju je taj izazov posebno izražen jer je tijekom prethodnih godina velik dio industrijskog razvoja bio povezan s dolaskom međunarodnih investitora. Samo otvaranje nove tvornice, međutim, ne znači da je gospodarstvo postalo i tehnološki naprednije. Presudno je koliko se znanja, istraživanja, razvoja i dobiti stvara unutar zemlje te koliko su domaće tvrtke uključene u proizvodne lance. Ako se u Srbiji budu sastavljali složeni proizvodi čije su komponente, razvoj i intelektualno vlasništvo nastali drugdje, domaće gospodarstvo može ostati na relativno niskoj razini dodane vrijednosti, unatoč modernim pogonima.
Stvarni iskorak zahtijevao bi snažnije povezivanje stranih investitora s domaćim dobavljačima, ulaganje u obrazovanje i istraživanje te razvoj domaćih kompanija koje mogu stvarati vlastite proizvode i tehnologije. U tom smislu privlačenje investicija ne bi trebalo biti cilj sam po sebi, nego sredstvo povećanja produktivnosti i konkurentnosti. Takva promjena ne može se ostvariti preko noći. Ona zahtijeva predvidljiv porezni i regulatorni sustav, učinkovitije pravosuđe, dostupnije financiranje domaćih poduzeća i obrazovnu politiku usklađenu s potrebama gospodarstva. Posebno je važno da domaće male i srednje tvrtke dobiju priliku za rast bez ovisnosti o političkim vezama i neformalnim kanalima odlučivanja.
Neposredni rizici
Nova vlast pritom neće imati luksuz baviti se isključivo dugoročnim reformama. Pred njom su i neposredni fiskalni i gospodarski rizici. Arsić je upozoravao na potrebu postupnog smanjivanja proračunskog deficita, kao i na moguće povećanje cijena komunalnih usluga i druge inflacijske pritiske koji bi mogli umanjiti učinke rasta plaća. Dodatna je neizvjesnost stanje pojedinih javnih poduzeća, gradske financije Beograda i energetska sigurnost. Status NIS-a posebno je važan jer se problemi energetskog sektora ne zadržavaju samo unutar jedne kompanije – mogu utjecati na troškove poslovanja, cijene energije, investicijsku sigurnost i širu makroekonomsku stabilnost. Usto, velika javna ulaganja, uključujući projekte povezane s izložbom EXPO 2027., otvaraju pitanje njihove gospodarske opravdanosti i transparentnosti, ali i mogućih troškova naglog zaustavljanja već započetih projekata.
Upravo je zato jedan od najtežih zadataka nove vlasti razlikovati gospodarski kontinuitet koji treba očuvati od praksi koje treba mijenjati. Stabilan tečaj, kontrolirana inflacija, uredno servisiranje javnog duga i predvidljivo poslovno okruženje važni su za investitore i građane. No, očuvanje stabilnosti ne mora značiti očuvanje svih načina na koje je prethodna vlast upravljala javnim novcem, investicijama i državnim poduzećima. Za Hrvatsku i ostatak regije srpska gospodarska tranzicija važna je i izvan njezinih nacionalnih granica. Srbija je značajno regionalno tržište, povezana trgovinskim, proizvodnim i investicijskim odnosima sa susjednim zemljama. Promjene u njezinoj gospodarskoj politici mogle bi utjecati na regionalne dobavne lance, konkurenciju za strane investicije i poslovne mogućnosti kompanija koje posluju na više tržišta jugoistočne Europe.
Upravo bi usporedba s Hrvatskom, Slovenijom, Rumunjskom i Bugarskom trebala postati važan kriterij buduće gospodarske politike. Zemlje koje su tijekom proteklih desetljeća uspjele povećati produktivnost, razviti izvozno konkurentne djelatnosti i približiti se europskom prosjeku pokazuju da gospodarsko sustizanje nije nemoguće. No, ono ne ovisi samo o stopama rasta, nego i o kvaliteti institucija, strukturi ulaganja, tehnološkom napretku i sposobnosti gospodarstva da stvara veću vrijednost po zaposlenom. Ključno pitanje zato više nije može li Srbija nastaviti gospodarski rasti, nego kakav će to rast biti. Hoće li ga i dalje ponajprije pokretati državni projekti, subvencije i strani investitori ili će sve veću ulogu imati domaće tvrtke, inovacije i konkurencija? Hoće li povećanje plaća pratiti rast produktivnosti ili će ga postupno nagrizati cijene? I hoće li promjena vlasti donijeti promjenu pravila poslovanja ili samo promjenu onih koji o njima odlučuju?
Odgovori na ta pitanja odredit će gospodarsku budućnost Srbije mnogo više od rezultata jedne proračunske godine. Balkanski tigar možda je bio uspješna politička metafora – barem na početku vladavine Aleksandra Vučića. No, gospodarstvo koje želi sustići Europu morat će ponuditi nešto konkretnije od metafore – produktivnija radna mjesta, snažnije institucije, konkurentnije domaće poduzetništvo i rast koji se neće vidjeti samo u statističkim izvješćima, nego i u svakodnevnom životu građana.
