Međunarodni natječaji i odluke o njihovim pobjednicima svakako imaju svoju snagu, ali nisu neoborivi carski ukazi ili društvene dogme da se ne mogu mijenjati, pogotovo kad je riječ o građevinama. Povijest je prepuna primjera da su se usvojena rješenja obarala, jednom je i princ Charles u Londonu intervenirao. No, da bi se oborila odluka žirija o pobjedniku međunarodnog natječaja pristojno je, ali i nužno radi vlastite savjesti i moralne higijene društva, dati barem neka razumna objašnjenja i argumente, a ne sve svoditi na poruku “eto, meni se to jednostavno ne sviđa”.
Važno je, naravno, što kažu građani, tim prije jer će se njihovim novcem, o maksimirskom stadionu konkretno govorimo, nešto graditi. Ali tko ih je pitao kad su se gradili Cibonin toranj, nova zgrada NSK ili rješenja za Cvjetni i kazališni trg što misle o njihovom izgledu. Ili… Kad se danas vozite kroz četvrti gdje školarci sa torbama hodaju bez nogostupa i samo ih dragi Bog čuva da ih nešto u tim jutarnjim gužvama ne pregazi, možda se isto možemo pitati “a tko nas je pitao da ovo ovako izgleda”. Nitko, konkretno.
Građani Pariza tražili su svojevremeno da se Eiffelov toranj kao ruglo svih rugla nasred grada minira i sruši, no danas možda i nema znamenitosti širom Europe koja tako simbolizira jedan grad i pritom izravno ili neizravno donosi i milijarde prihoda. Tu je možda i problem kod rješenja koje su ponudili mladi talijanski arhitekti za novi Dinamov stadion – očekivalo se nešto novo, drugačije, a oni su se držali tradicije i predložili moderniziranu verziju starog rješenja. Ali i to je legitimno, a pohvalno je da su došli u Zagreb i izložili se ovakvim i onakvim pitanjima, više javnosti, a manje struke. Svatko je imao prilike polemizirati, pa i sasuti im u brk što misli, no rijetki su je među najglasnijima iskoristili.
Inače, jedna od jačih kritika je da će ljudima na stadionu zbog otvora između tribina puhati i padati kiša, kao da živimo na sjeveru Norveške i nema dana da ne puše i ne pada kiša. Malo tko spominje sve češće dane sa 30 i više stupnjeva kada se potpuno zatvoreni stadion ako nije klimatiziran kao u Dohi ili Dubaiju pretvara u peku. Tko će u takvim uvjetima gledati nogomet? Tako da prozračnost ima svoju ulogu. Dojam je i da dobar dio kritika ide iz pobuda koje i nemaju veze sa samim Talijanima i njihovim rješenjem, već iz čiste netrpeljivosti, ideološke ili kakve već, prema Zvonimiru Bobanu kao novom šefu Dinama, ili samom gradonačelniku. Tko ih ne trpi, ne bi im priznao da su u pravu ni da su zlatnu kupolu predstavili. I tu nas već cijela priča odvodi na jedan drugi slučaj i temu.
Tko se sjeća natječaja koje je svojevremeno raspisao grad Beograd za nove tramvaje? Najpovoljniju ponudu dao je zagrebački Končar, i kako je kriterij bila cijena, potpuno neshvatljivo djelovala je odluka tadašnjih vlasti da se ipak izabere španjolski proizvođač. U cijeli cirkus ugurala se i tabloidna mašinerija napadajući hrvatsku tvrtku da gura tramvaje s prednjim vjetrobranskim staklom u obliku slova “U”. Čak i kad su iz Zagreba poručili da se vanjski izgled može modificirati po željama naručitelja, u Beogradu su ostali čvrsti: Svi samo ne Hrvati! Obratite pažnju – bilo je to 2009., 2010., debelo prije vlasti tzv. naprednjaka. Tako da u tim našim nesretnim odnosima niti je sve počelo s Vučićem, niti je njegov odlazak bilo kakav jamac boljih dana. Samo mogućnost.
Nama je taj grozan slučaj, prvorazredni skandal svojstven Balkanu, samo opomena da i u slučaju međunarodnog natječaja za maksimirski stadion razlozi za poništenje natječaja trebaju biti zdravorazumski, pravno i stručno utemeljeni, a ne vođeni čistom frustracijom s kojom mladi talijanski arhitekti nemaju veze. Jer, to je onda gola balkanska obijest.
