Kako bi trebao izgledati novi stadion Maksimir i tko o tome treba odlučiti? Zašto se hrvatski gradovi razvijaju stihijski i može li kvalitetna arhitektura pomiriti interes ulagača i javnosti? Kako će umjetna inteligencija promijeniti arhitekturu?
To su samo neke od tema kojih smo se dotakli s Markom Dabrovićem, suosnivačem i partnerom arhitektonskog studija 3LHD koji je u prosincu 2024. godine u prostoru nekadašnjeg kina Urania, gdje je i smješten sam studio, proslavio tri desetljeća rada. Krenuli smo od teme Maksimira – 3LHD studio, smješten praktički na sredini poteza između središnjega zagrebačkog trga i Dinamova stadiona, također je sudjelovao na natječaju sa svojim projektom.
Za početak, kako ocjenjujete reakciju javnosti na pobjednički projekt?
Neobično je da javnost tako burno reagira na arhitekturu, no u pitanju je javni projekt, a stadion se i inače radi za navijače pa su možda reakcije i logične. Tim 3LHD-a sa stranim je partnerima radio na tom natječaju pa sam ipak malo i pristran. Kad radite neki projekt, onda izgradite dosta čvrst stav.
Kako gledate na objašnjenje ocjenjivačkog suda da se pobjednički prijedlog jedini isticao, da je drukčiji, poštuje tradiciju, da je jedini otvoren prema šumi…?
Poštujem pravila struke, a naša struka je takva da se poštuje odluka žirija. Taj žiri ima apsolutno pravo odlučiti o estetskim kriterijima stadiona. No, čini mi se da su tu malo promakli neki funkcionalni kriteriji i pitanje je je li dobro odrađena tehnička komisija na tom žiriju. Apsolutno je pravo svakog člana žirija da glasa po savjesti i to smatram neupitnim.
Kakav je bio vaš projekt? Po čemu se razlikuje od pobjedničkog?
Koncept smo temeljili na činjenici da su stadioni iznimno skupe investicije, a da se pritom koriste vrlo malo vremena. Kada usporedite te dvije stavke, dolazite do podatka da je stadion u funkciji otprilike dva sata tjedno, dok preostalih 166 miruje. Zato nam se činilo ključnim osmisliti prostor koji izvrsno funkcionira upravo tijekom tih 166 sati jer je ta njegova prividna mana zapravo poligon za stvaranje nove vrijednosti. Skovali smo i krilaticu: vani tih, unutra bučan. Stadion je mjesto kolektivne sreće i naboja, još od antičkog Rima takvi objekti moraju biti prostori u kojima ljudi glasnoćom i zajedničkom emocijom pružaju podršku. Zbog toga smo projektirali “zdjelu” u kojoj je ta kolektivna energija naglašena; izbjegavali smo paralelne stranice stadiona i odabrali blago ovalan oblik kako bi posjetitelji na tribinama u svakom trenutku bili svjesni ljudi koji sjede oko njih.
Dakle, zatvorena ovalna arena. Kako ste predvidjeli iskoristiti sate koji se ne koriste za utakmice? Kojim sadržajima?
Na stadionu postoji iznimno puno sadržaja nužnih za njegovo funkcioniranje. To su sanitarni čvorovi, kafići te golemi restoran koji opslužuje sve VIP zone – a riječ je o vrlo skupim investicijama koje su u pogonu tek dva sata tjedno. Zato smo osmislili povišeni plato na kojem je smješten sav taj sadržaj, dok se u razini parka nalazi restoran. Predložili smo i pivski vrt koji se može koristiti tijekom cijelog tjedna i godine. Tako stadion ne mora živjeti od utakmice do utakmice, već tu skupu infrastrukturu iskorištavamo u maksimalnoj mjeri.
Vaš studio često sudjeluje i na međunarodnim natječajima, a ovo je bio takav. Kakvu poruku šaljemo međunarodnoj stručnoj javnosti ako se natječaj poništava zbog pritiska politike i javnosti?
Mislim da se natječaj neće poništiti zbog politike ili pritiska javnosti, već o tome isključivo odlučuje Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave. Dva inozemna ureda predala su žalbe i vjerujem da će upravo to biti presudno. Mi se nemamo čega sramiti. Ne znam hoće li komisija usvojiti žalbe, ali to je jedino ispravno rješenje – da neovisno tijelo odlučuje o međunarodnom natječaju koji ima svoju pravnu proceduru. Ako se žalbe usvoje, natječaj se poništava, a ako ne… Pobjednik ostaje onaj tko je izabran.
Jeste li se vi žalili?
Nismo.
Toliko o stadionu… Na nedavnoj prezentaciji usporedili ste Zagreb s centrom Pariza. Pokazalo se da Zagreb, iako višestruko rjeđe naseljen od centra Pariza, ima velike prometne gužve. Kažete da je glavni uzrok toga nekontrolirano širenje grada prema periferiji. Koliko nas to košta u praktičnoj svakodnevici, s gužvama u prometu, troškovima prijevoza i svega ostalog?
Te usporedne slike Pariza i Zagreba su fenomenalne jer zorno prikazuju da u Parizu na prostorno jednakom području živi dva milijuna stanovnika, dok ih u Zagrebu nema ni 700 tisuća. Zagreb je prvi veći skok broja stanovnika doživio nakon Prvog svjetskog rata, kada su nastala i prigradska naselja, tadašnja Trnje i Trešnjevka. Grad u tom razdoblju jednostavno nije imao vremena, snage ni kapaciteta izgraditi prateću javnu infrastrukturu. Ljudi su se snalazili i gradili kućice onako kako su navikli na selu. No, kada pogledate bilo koje hrvatsko selo – bilo ono nizinsko, planinsko ili krško – svako od njih ima iznimno strogu strukturu. Točno se zna gdje žive ljudi, gdje borave životinje, a gdje je polje. S druge strane, valovi doseljavanja u gradove uvijek su bili stihijski i užurbani jer su ljudi u migracijama nešto izgubili i morali su otići pa su se snalazili kako su znali. Tako su nastajala naselja bez komunalne i javne infrastrukture, što se ponovilo i nakon Drugog svjetskog rata, ali i nakon Domovinskog rata. Imamo, dakle, tri stihijska vala migracija u Zagreb.
S druge strane, Austro-Ugarska, a zatim i socijalistička Jugoslavija, sustavno su gradile grad i razvijale infrastrukturu. Novi Zagreb izgrađen je u tom poslijeratnom razdoblju, a posljednje urbanistički suvislo planirano naselje bio je Jarun. Ipak, Novi Zagreb je tada preskočio zonu Trnja jer čak ni ondašnja partija, unatoč golemoj moći, nije uspjela riješiti zamršene vlasničke odnose. Tu zapravo dolazimo do samog početka zanemarivanja urbanizma. Kasnija naftna kriza dovela je do toga da se ljudima počelo “žmiriti” na divlju gradnju; država im nije mogla riješiti stambeno pitanje, postojala je velika potreba za radnom snagom u snažnoj zagrebačkoj industriji i ljudi su se ponovno snalazili gradeći na periferiji gdje god su mogli.
To sad vidimo, od Sesveta do Svete Klare u Novom Zagrebu.
Život ne možete zaustaviti, no zadatak lokalne zajednice je osigurati urbanistički plan. To je minimalni standard kojim se ljudima omogućuje kvalitetan život, odnosno dostupnost kompletne urbane infrastrukture – od tramvajske i autobusne mreže, blizine vlaka, pa sve do škole i vrtića nadohvat ruke. Kada se vratimo na one usporedne slike Pariza i Zagreba, u zagrebačkom Donjem gradu prije potresa imali smo 14 tisuća stanovnika po četvornom kilometru, dok na razini cijelog teritorija Zagreba ta brojka iznosi tek 1200 stanovnika. Govorimo, dakle, o 10 do 12 puta manjoj gustoći naseljenosti od optimalne. U praksi to znači deset puta više cesta, deset puta više javne rasvjete, ali i deset puta dalju vatrogasnu intervenciju. Sva urbana infrastruktura zbog toga postaje deset puta skuplja, a taj trošak na kraju plaćaju sami građani. Nekome se na prvi pogled može činiti da tu nema skrivenih troškova, ali oni su zapravo golemi.
Ali, svi veliki gradovi imaju periferije, predgrađa. Upozorili ste na specifičnost Zagreba, da je u središtu grada golem neiskorišten prostor Gredelja.
Jedan od.
Vaš studio ima konkretnu viziju toga što bi tamo trebalo napraviti….
S nizozemskom tvrtkom de Architekten Cie. i konzorcijem hrvatskih tvrtki – koji čine Colliers, HDC, odvjetničko društvo M&S Partners te još nekoliko partnera – radili smo na studiji razvoja Gredelja i ustanovili da se na tom području može naseliti do 15 tisuća stanovnika. Ta brojka od 15 tisuća možda zvuči velika, kao cijeli Čakovec ili Poreč, no govorimo o ljudima koji bi živjeli na tek 15 minuta udaljenosti od samog centra grada. Živjeli bi uz željeznički kolodvor, što je golema prednost u svim razvijenim europskim gradovima. Zagreb je grad koji u radijusu od 50-ak kilometara ima Karlovac, Sisak, Krapinu, Bjelovar, a nešto malo dalje Varaždin i Čakovec. Imamo, dakle, prsten gradova iz kojih se vlakom može iznimno brzo putovati i dolaziti na posao. To je prostorna udaljenost ekvivalentna onoj između Amsterdama, Rotterdama i Haaga – ili sličnim distancama u Švicarskoj – gdje je željeznička komunikacija brža od vožnje tramvajem. Konkretno, iz centra Karlovca u centar Zagreba vlakom se može stići za samo 20 minuta.
Ako bi nam i željeznice bile brže…
Za tri godine to će postati stvarnost, upravo to će se dogoditi. Međutim, postavlja se pitanje prati li naš urbanizam uopće taj razvoj infrastrukture, budući da željeznice danas razvijamo poglavito za teretni, a ne za putnički promet. No, da se vratimo na Gredelj… Tamo leži golem potencijal zahvaljujući kojemu Zagreb može biti konkurentan razvijenim europskim gradovima. Jer, ako ljudima omogućite da žive u širem centru, studiraju te nadohvat ruke imaju vrhunske medicinske usluge, onda taj grad postaje privlačan i ugodan za život. Gredelju je iznimno blizu zagrebački Kampus na Borongaju, Vukovarska ulica, kao i Donji grad sa svojim tržnicama, a lokacija već ima kompletnu i kvalitetnu komunalnu infrastrukturu. S tri strane prolazi tramvajska linija, kod Paromlina je zamišljen moderan autobusni hub, a u neposrednoj blizini je i dvorana Lisinski. De facto na tom prostoru možete izgraditi vrhunski dio grada pogodan za mlade, starije sugrađane, zaposlenike i strane radnike. To je idealna zona za stanove s priuštivim najmom, a mi taj potencijal trenutačno uopće ne koristimo.
Zašto? Trenutačno se tamo gradi veliko parkiralište.
Dobro je da se prostori primjenjuju u bilo kojoj namjeni. Ne bih optužio niti jednu vlast jer ona je samo glas naroda. Ako narod nema viziju i potrebu i ako ga se ne obuči koji su problemi života na periferiji, koji su problemi ako ste svaki dan po dva sata u automobilu, onda ćete teško i od politike očekivati da mu stvori takav urbanizam. Dakle, ne vidim krivnju u politici, već samo u edukaciji javnosti.
Zašto nema vizije u politici? Napravi se bazen, produži tramvajska pruga, no nema velikog projekta kao što je bio prijedlog da se izdigne pruga u centru grada pa da se spoji Donji grad s novim dijelom grada ili aerodromom.
Nije lako upravljati gradom kao što je Zagreb, ali činjenica je da gradovi moraju imati jasnu viziju, a ona rijetko kada može nastati isključivo iznutra. Viziju možete i trebate naručiti od stručnjaka jer se sama od sebe stvoriti neće. U Hrvatskoj postoji mnogo stručnih ureda koji su itekako sposobni osmisliti kvalitetne razvojne vizije, no za to prije svega mora postojati inicijativa. Pritom ne govorim samo o Zagrebu, govorim i o Splitu, Rijeci te svim većim hrvatskim gradovima koji kao da stalno čekaju da odnekud stigne politička naredba – a te naredbe zapravo nema.
Postoji li novac za tako velike projekte? Jesmo li tu možda sad već propustili priliku iz velikih fondova EU-a da napravimo takav projekt uz europsko sufinanciranje?
Novca trenutačno još ima. Naravno, morate shvatiti da takvo planiranje ne traje samo jedan mandat. To su strateški projekti koji se rade za više mandata i posve je izvjesno da gradonačelnik koji počne takav projekt neće biti onaj koji će ga i dovršiti. No, problem je u tome što kod nas ne postoji ni onaj prvi korak. Ako govorimo o željezničkoj pruzi, primjećujem ozbiljne nedostatke u komunikaciji između velikih javnih sustava, poput Hrvatskih željeznica, i samih gradova. Pritom inicijativa ne treba dolaziti od HŽ-a, nego od grada koji je vlasnik prostora, koji ga organizira i koji HŽ-u treba jasno reći da želi denivelirati ili podići prugu kako bi centar grada bio prometno propusan. Pazite, cijela komunikacija s centrom Zagreba ovisi o samo tri vijadukta. Da se dogodi izvanredno ili ratno stanje, mi smo potpuno odsječeni. To su sigurnosna pitanja o kojima nitko ne razmišlja u mirnodopsko vrijeme. No, sada kada se nakon tri desetljeća od našega rata ponovno aktivirao sukob u Europi, koji možda nije u neposrednoj blizini, ali nije ni tako daleko, moramo postati svjesni što znači potencijalno rušenje pruge i blokada grada. Uostalom, vidjeli smo da i do nas može doletjeti dron. A podsjećam, gotovo sve ključne bolnice nalaze nam se na sjeveru grada, dok na jugu nemamo niti jednu.
U prezentaciji ste imali zanimljivu računicu o tome koliko građani Zagreba više troše zato što putuju automobilima svaki dan. Možete li to malo pojasniti?
Imam nekoliko zanimljivih izračuna, a jedan se odnosi na komunalne doprinose. Ako želite sagraditi kuću ili poslovnu zgradu na periferiji, komunalni doprinos naplatit će vam dva i pol puta manje nego da to radite u centru. Izrazito me intrigira zašto je ta cijena tako postavljena jer upravo ona potiče razlijevanje grada i gradnju na periferiji, umjesto u centru gdje već postoji kompletna urbana infrastruktura – od vrtića i škola do staračkih domova i kazališta. Na periferiji toga nema pa kada dopustite da se izgradi velik broj stanova u Svetoj Klari, Grad je prisiljen graditi novi vrtić. No, što će se dogoditi kada ta populacija kroz deset ili petnaest godina ostari? Hoće li taj vrtić ostati prazan? Jednostavno ne planiramo dugoročno, a sam Grad ima pogrešno postavljenu politiku komunalnih doprinosa.
Drugo, ljudi rijetko računaju koliki je stvarni trošak posjedovanja i otplate dvaju automobila. Ako obitelj s dvoje djece živi na periferiji, a aktivnosti poput škole plivanja, baleta ili glazbene škole su na drugom kraju grada, roditelji uz sat vremena putovanja na posao moraju provesti još sate u automobilu. To su golemi financijski izdaci, ali i izravan udar na kvalitetu života, čime na kraju dobivamo društveno iscrpljene ljude. Sam kredit ili leasing za dva automobila nerijetko je jednak ili čak veći od mjesečne rate za stan.
Dakle, trošak transporta počinje premašivati trošak samog stanovanja. To je nemoguće riješiti isključivo javnim prijevozom jer što više rastežete grad, to vam je potrebno više linija i infrastrukture. Postoji izvrsna uzrečica jednog američkog urbanista koja kaže da je dodavanje novih traka na autocesti kako bi se smanjila gužva zapravo jednako pokušaju mršavljenja otpuštanjem remena na hlačama. S tim se problemom jednostavno ne možete boriti na taj način.
Kakav je potencijal Velesajma?
U Velesajmu leži golem potencijal svega što Novi Zagreb nije imao. Uvijek je bio spavaonica, a život i rad se događao ili u industriji na periferiji ili u centru grada. Novom Zagrebu nedostaje centar, kulturni i poslovni, da ljudi ne moraju putovati preko Save da bi radili, da nekako izbalansirate te dnevne migracije.
Ali, vidjeli smo oštre reakcije javnosti, pa i politike, kad je bilo ideja da se na mjestu hipodroma rade poslovni tornjevi, tzv. Zagrebački Manhattan…
Ljudi su opravdano ogorčeni velikim i besmislenim investicijama, to mi je posve jasno. Naime, imamo dio društva koji je osiromašen i drugi koji se naglo obogatio, zbog čega građani s razlogom gube osjećaj da u društvu postoji socijalna pravda. No, s druge strane, gradnju ne možete zaustaviti, ona će se događati ovako ili onako.
Upravo je zato daleko bolje tu gradnju strogo kontrolirati unutar unaprijed uređenih zona. Čini mi se da će u budućnosti i zonu Hipodroma vjerojatno trebati urbanizirati i privesti svrsi, ali tek kada Grad Zagreb bude imao još 100 do 200 tisuća stanovnika više. Prije toga primarno moramo aktivirati i iskoristiti napuštene, već urbanizirane prostore (brownfield zone) koji već posjeduju izgrađenu cestovnu i kanalizacijsku mrežu, trafostanice i svu ostalu komunalnu infrastrukturu koja je jednom gradu potrebna da bi se razvijao.
Hrvatska je među europskim rekorderima po vlasništvu nekretnina, no istodobno trećina građana živi u prenapučenim kućanstvima. Znači li to da visoka stopa vlasništva zapravo prikriva dubinu stambene krize?
Apsolutno, a najveći pokazatelj toga je trenutačno ludovanje s cijenama.
Danas u Zagrebu za iznos ispod 3500 eura po četvornome metru ne možete kupiti stan, što doseže razinu cijena u Austriji ili u zemljama u kojima su plaće neusporedivo veće. Dobro je da se po standardima izravnamo s Europom i da unutar nje nema golemih razlika kakve su postojale u bivšoj Jugoslaviji između, primjerice, Slovenije i Kosova. Takve duboke razlike uvijek proizvode nesreću, nezadovoljstvo i velike migracije. Dakle, ako živimo u Europskoj uniji, moramo imati i radne uvjete i plaće na europskoj razini.
Međutim, nije dobro da nam nekretnine imaju tako visoke cijene i da su mladima stanovi potpuno nepriuštivi. Tu vidim ključnu ulogu gradova, države i mirovinskih fondova koji moraju preuzeti odgovornost i pronaći način kako da prenesemo uspješan model iz Beča. Pritom ne smijemo stvarati neke nove nepravde i selektivno dodjeljivati stanove nekima, a drugima ne, nego ljudima u dobi od 20 do 40 godina trebamo ponuditi stanove s povoljnim, zaštićenim najmom. Tako bi živjeli u stabilnim uvjetima dok ne postanu kreditno sposobni, osnuju obitelj i dođu u fazu kada točno znaju koliki im stambeni prostor treba, pa tek onda išli u kupnju. A ne da s 25 godina kupuju stan koji će im ubrzo postati premali pa ga moraju prodavati.
Ti stanovi moraju biti unutar centralnih zona poput Gredelja ili Velesajma, a nikako na periferiji. Ljudi pogrešno shvaćaju problematiku ako misle da se stanovi s priuštivim najmom moraju graditi na rubovima grada. Moramo stvoriti društvo koje je istinski integrirano.
Ne mogu samo bogati živjeti u centru.
To jednostavno ne postoji. Prvo, mi i nemamo toliko bogatih ljudi – odakle nam odjednom 15 tisuća bogataša? Moramo shvatiti da su uspješni gradovi savršena mjesta u kojima zajedno žive i mladi i stari. Kada su svi ti različiti profili ljudi na ulicama, grad živi 24 sata dnevno i tada je idealno optimiziran. S druge strane, najbrže propadaju i ostaju zapušteni dijelovi grada koji su isključivo stambeni (tzv. spavaonice). U takvom kvartu ne možete otvoriti održiv kafić ili lokal jer on ima promet samo kasno popodne. Ako ste pak u strogo poslovnoj zoni, situacija je obrnuta – tamo sve zamire nakon radnog vremena. Jednostavno nije dobro stvarati te ekskluzivne, monofunkcionalne modernističke zone u kojima imate strogo odvojeno stanovanje od rada. To stvara nekvalitetan javni prostor u kojemu se ljudi na kraju ne snalaze i u kojemu zapravo ne žele živjeti.
Recite nam sada malo više o vašem studiju… Imali ste 2024. godine rekordni dobitak i prihod – 5,7 milijuna eura prihoda, 580 tisuća eura neto dobiti. Prošle godine to je palo za otprilike milijun eura, a dobit je bila 170 tisuća eura. Što je uzrok toga? Je li riječ o uobičajenim oscilacijama u realizaciji velikih projekata pa se jedne godine završi u naplati, a onda to traje, ili se nešto promijenilo na tržištu arhitektonskih usluga?
Arhitektonski projekti imaju iznimno velike amplitude. Projekt u Hrvatskoj veličine 30 tisuća četvornih metara traje po sedam godina, što je golem period u kojemu prolazite kroz brojne faze – poput dugotrajnog čekanja na dozvole i natječajnih procedura. Sve to rezultira razdobljima s vrlo smanjenim prihodima, pa je potpuno logično da poslovanje ureda stalno pulsira. To je ujedno i jedan od glavnih razloga zašto u Hrvatskoj imamo vrlo malo velikih arhitektonskih ureda – izuzetno je teško održati stabilne i kontinuirane prihode. Zbog toga uredi najčešće posluju u mikro-formama, s otprilike jednim do petero zaposlenika. Pritom mislim da nije riječ o tome da arhitektonski uredi rade neku sustavnu pogrešku, već problem leži u korijenu: veliki naručitelji, a u Hrvatskoj je to uglavnom država, nemaju jasno definirane i rigorozne kriterije za javnu nabavu. Na natječaju tako može pobijediti i netko tko je tek osnovao tvrtku ili uopće nema reference i iskustvo, a spreman je toliko srušiti cijenu da se ozbiljnim uredima rad na tom projektu više uopće ne isplati.
Kako sve to utječe na cijenu arhitektonskih projekata?
Gube na vrijednosti. Veći uredi ne bave se javnom nabavom, nego samo privatnim narudžbama, a cijene su općenito slabe. Kad usporedite s Njemačkom, višestruko su niže.
Jedan od vaših najvećih projekata je Kampus Rimac. Na međunarodnom natječaju pobijedili ste ugledne europske studije, riječ je o prostoru od sto tisuća četvornih metara. Što je presudilo u vašu korist i koliko je zahtjevno projektirati kompleks koji treba biti ujedno vrhunska tvornica, razvojni centar i ugodno mjesto za rad?
Mogu samo reći u što vjerujem da je donijelo pobjedu na natječaju, a to je naše duboko razumijevanje tvrtke za koju radimo. Pokušali smo shvatiti što je to zapravo tvrtka Rimac, koje su njezine ključne vrijednosti i što točno žele od tog tvorničkog kompleksa. Mislim da smo kroz natječajnu dokumentaciju uspjeli uspješno formulirati kako stvoriti prostor za kompaniju koja nevjerojatno brzo raste i koja u tom trenutku sa sigurnošću nije mogla znati što će točno biti finalni proizvod tvornice u trenutku njezina otvaranja. Naime, kada smo počeli s radom, Rimac je bio znatno manja tvrtka s malim brojem ljudi, a danas imaju više od 2000 zaposlenika i rade za brojne europske proizvođače. Unutar pogona danas se proizvode velike serije baterija za najuglednije svjetske automobilski brendove. U počecima oni sami nisu znali u što će se proizvodnja točno razviti, a ni ti globalni proizvođači nisu znali hoće li suradnja ići u tom smjeru.
Međutim, projektiranje je tu još lakši dio posla. Cijeli suvremeni biznis danas je prepun neizvjesnosti. Više ne možete planirati dugoročno kao što se to radilo u doba socijalizma, kada bi se donijela odluka o gradnji tvornice čavala jer je potražnja bila zajamčena. Danas netko u susjednoj zemlji može izgraditi puno veći pogon s nižim troškovima i automatski gubite tržišnu utakmicu. Zbog toga se jednostavno morate prilagođavati u hodu. Mi smo tu tvornicu zamislili prilično vizionarski za sve ono što se u njoj poslije dogodilo. Postavili smo fleksibilan prostorni dizajn zahvaljujući kojemu se unutrašnjost tvornice može postupno mijenjati i tehnološki prilagođavati kroz godine, a da se pritom ni na koji način ne naruši njezin vanjski arhitektonski oblik.
Nedavno ste završili obnovu Ville Argentina u Dubrovniku – kako pomiriti očuvanje kulturne i arhitektonske baštine sa zahtjevima investitora i standardima nekog modernog luksuznog turizma?
Mislim da upravo za sve te sadržaje ima mjesta, a projekt Vile Argentina pravi je primjer kako se to može izvesti. Grand Villa Argentina izvorno je nastala na prostoru četiriju obiteljskih kuća koje su se s vremenom transformirale u različite hotelske objekte – jedna je postala Vila Argentina, druga Vila Orsula, dok su preostale dvije kuće 70-ih godina prošlog stoljeća srušene da bi se sagradio stari hotel Argentina. Cijeli smo prostor temeljito rekonstruirali i integrirali kroz zajednički vrt i jedinstvenu javnu zonu. Pritom smo sačuvali sva postojeća stabla, od kojih su neka starija od stotinu godina, te smo cijeli kompleks otvorili kako turistima, tako i samim građanima. Danas bez ikakvih prepreka možete prošetati i doći izravno na terasu hotela, a da uopće nemate potrebu ulaziti kroz recepciju te tamo sjesti na kavu ili večeru. Ukratko, bivši zatvoreni resort uspješno smo pretvorili u otvoren, pristupačan gradski hotel.
Istodobno se prema vašem projektu obnavlja i hotel Marjan u Splitu. Što vam je tu bio najveći izazov?
Prema viziji Lovre Perkovića i njegova projekta koji su bili i konačni za grad Split, htjeli smo potpuno zadržati stari objekt. No, on je tijekom vremena toliko bio pregrađivan i unakažen da nije bilo moguće potpuno ga sačuvati, tako da smo ga srušili i napravili u istim gabaritima i formatu. Ima samo jedan kat manje.
Na natječaju je izabran i vaš prijedlog novog kaštelanskog mosta, što je golem projekt koji bi trebao riješiti mnoge prometne probleme Splita i okolnih gradova. Što je posebno u tom rješenju i koliko je, kad se projektira tako velik most, važna njegova estetska vrijednost, a koliko funkcionalnost i cijena?
Najvažnija je funkcionalnost jer je most iznimno zahtjevna, skupa i kompleksna inženjerska građevina. No, kad imate tako velike javne investicije kao što su most u Kaštelima ili Dinamov stadion, morate računati na to da ta investicija mora donijeti širu dobrobit društvu. Prepoznali smo da je Split, baš kao i Zagreb, prostorno raširen grad te da s njegove sjeverne strane postoji golem kapacitet u bivšim industrijskim zonama. One se nalaze točno nasuprot Kaštela, na mjestu gdje most dotiče kopno, što omogućuje da se preko njega pješice, biciklom ili romobilom stigne do centra grada puno brže nego iz istočnih dijelova Splita. To znači da ovaj most može integrirati Split daleko snažnije nego što bi to učinila još jedna klasična zaobilaznica. Tako Split, osim cestovno, postaje povezan i pješačkim prometom. Ipak, pješački promet na mostovima često je neugodan zbog buke, prskanja automobila, vibracija i ispušnih plinova. Zato smo s obje strane mosta denivelirali dvije šetnice, koje osim pješacima mogu izvrsno poslužiti i za održavanje samog mosta. Zahvaljujući tim šetnicama, vozila za održavanje ili bojenje mosta mogu se pozicionirati na pješačkoj stazi – dok se pješaci privremeno preusmjeravaju na suprotnu stranu – čime se izbjegava bilo kakav prekid ili usporavanje cestovnog prometa.
Projekt je pobijedio, a znate li općenito planove izgradnje?
Mi smo arhitekti i mostu smo dali oblik, ali na konstrukciji je sa svojim timom radio vrhunski slovenski inženjer Marjan Pipenbaher, autor Pelješkog mosta. Mi smo kao tim, koji je nastao na inicijativu četvorice osnivača, a kojemu smo poslije pridružili i petu partnericu Paulu Kukuljicu, iznimno otvoreni za raznorazne suradnje. Smatramo da je arhitektura danas jednostavno previše kompleksna da bi arhitekti sami sve rješavali. Uvijek uza se morate imati kvalitetne partnere.
I za stadion ste imali partnera?
Imali smo podršku zagrebačkih konstruktera, za održivost i akustiku pridružio nam se ured iz Londona, a za krajobraznu arhitekturu jedan poznati milanski ured. Također, sa zagrebačkim uredom Mobility Worldwide Promet pokušali smo riješiti prometno pitanje jer imate stadion Maksimir koji se nalazi na Sveticama, potom tramvajsko okretište na Sveticama koje se zove Borongaj te željezničku stanicu Maksimir koja se zapravo nalazi na Borongaju. Pokušali smo pomiriti sve to – spojiti okretište tramvaja sa željezničkom stanicom, približiti stanicu samom okretištu i stvoriti novi intermodalni terminal kako bi u budućnosti ljudi koji dolaze s istoka Europe ili iz Hrvatske mogli koristiti taj kolodvor i prijeći na tramvaj a da ne kisnu ili trče preko ceste.
Jedan od vaših najpoznatijih projekata su hoteli Lone i Grand Park u Rovinju koji su na neki način transformirali Rovinj u destinaciju luksuznog turizma. Koliko i sama arhitektura doprinosi tome?
Arhitektura je tu odlučujući faktor. Jednaka količina betona i stakla ide u dobru i lošu arhitekturu, a ako kao nova luksuzna destinacija želite privući goste, morate ponuditi nešto više. Ne možete biti prosječni ili ispodprosječni. U Istri se jasno vidi razlika između pojedinih tvrtki i gradova, odnosno kako su se ponijeli prema arhitekturi, s obzirom na razliku u cijeni i doprinosu tih hotela. Jako smo ponosni što Rovinj tu nije izgubio dio svog javnog prostora, štoviše. Hoteli su pomogli da se transformira javna šetnica, marina ispred hotela Park nije zatvorena, svi građani mogu slobodno doći na kavu, a uređena je i plaža Monte Mulini. Sve su to iznimne kvalitete – čak i zimi, kada nema kupača, ljudi ondje šeću, borave te imamo kvalitetan javni prostor kojeg prije jednostavno nije bilo.
Vaši projekti, pa i Grand Park, primjer su kako uključiti i vegetaciju na pročeljima, zelene krovove, obnovljive izvore energije. Jesu li hrvatski investitori spremni platiti više za takvu održivu arhitekturu ili im je i dalje najvažnije da cijena bude što niža?
Teško je uspoređivati sve tržišne segmente investitora. Mi imamo sreću da radimo s vrhunskim ulagačima koji su vrhunski upravo zato što iznimno brinu o onome u što investiraju. Samo zelenilo na fasadi nije dokaz kvalitete i održivosti projekta. No, kada gradite hotel u Rovinju koji ima 209 soba, vrlo veliku frontu i povijesno nosi ime Park pa vjerojatno mora i pokazati taj park na djelu, onda to sa sobom nosi veliku odgovornost. On ima deset tisuća četvornih metara zelenog krova koji nije engleska, šišana travica, već prirodno mediteransko bilje autohtono tom okruženju. To omogućuje pčelama i drugim kukcima da žive na tom prostoru, a svi ti mali insekti, koliko god to nekome zvučalo neobično, pokretači su cijelog lanca ekosustava.
Ne mislim da hotel Grand Park sam spašava cijeli ekološki sustav, ali jasno pokazuje da se ozbiljnom turističkom investicijom može smanjiti utjecaj velikih kiša te ublažiti zatopljenje jer se zeleni krovovi ponašaju kao izolatori i odbijaju toplinu.
Postoje gradovi koji su već zakonski propisali da sve nove zgrade moraju imati zelene krovove – ne samo radi biljaka, nego i zbog izolacije, zadržavanja kišnice, smanjenja buke i brojnih drugih opravdanih razloga.
Kakva će biti arhitektura budućnosti s obzirom na to da je građevinska industrija jedan od najvećih izvora emisija ugljikova dioksida? Što se mora mijenjati?
Prvo i najosnovnije, ako želiš biti potpuno energetski učinkovit – nemoj graditi. No, to u praksi nije moguće i ne vrijedi za Hrvatsku, to vrijedi za neke visoko urbanizirane zemlje u kojima opada broj stanovnika, poput Japana ili Južne Koreje. Oni drastično gube stanovništvo i njihov je financijski ciklus završio još negdje 2000-ih, a imamo i Europu koja povijesno stari. Mi ćemo i dalje graditi, ali ako već gradimo, onda to trebamo činiti recikliranim materijalima ili materijalima koji imaju manji CO2 otisak. Postoje tri oblika ugljičnog otiska u graditeljstvu. Prvi nastaje pri samoj proizvodnji sirovina i to je ujedno najveći utjecaj. Riječ je o takozvanim primarnim materijalima kao što su beton, čelik, staklo i aluminij. Drugi veliki izvor ugljičnih emisija su loše projektirane zgrade koje troše previše energije. Primjerice, zgrade na moru koje imaju goleme staklene stijene na južnoj strani bez adekvatne zaštite od sunca imaju prevelike toplinske dobitke i zahtijevaju stalnu klimatizaciju. Na kontinentu su to zgrade koje su loše izolirane pa kroz zidove gube energiju i morate ih neprekidno grijati. Treći – ekonomski najgori oblik – ujedno i razlog što se borim za Gredelj, Velesajam i zgušnjavanje gradova, upravo je ugljični otisak koji nastaje iz svakodnevnih emisija transporta i infrastrukture.
S troje kolega ste 1994. godine osnovali Studio 3LHD. Kako ste preživljavali te prve godine i kad ste shvatili da to ne mora ostati mali studio s vas nekoliko arhitekata, nego može postati ozbiljna tvrtka?
Pobijedili smo 1994. godine na natječaju za hotel M. Danas je na tom mjestu stambena zgrada ispod bolnice Rebro. Bili smo veliki entuzijasti, a nismo znali gotovo ništa, čak ni kako potpisati ugovor s investitorom. Osnovali smo tvrtku koja se ne zove po našim prezimenima, nego po načinu na koji smo crtali – trojica mojih partnera, Saša Begović, Tanja Grozdanić i Silvije Novak, ljevoruki su, dok sam ja crtao na računalu pa je to bio sinonim za hard disk. Tako je nastao 3LHD. Bilo je izuzetno teško, taj se projekt prekinuo, imali smo veliku odgovornost, ali nismo imali ugovore pa smo se u početku bavili interijerima i uređivanjem stanova. U to vrijeme bavio sam se 3D vizualizacijama, koje su tek postajale popularne, pa sam kroz to istraživao prostor. Tek negdje 2000-ih, kada smo realizirali Most hrvatskih branitelja u Rijeci, naši su se projekti počeli zaista ostvarivati. Dobili smo domaća i međunarodna priznanja, što nam je otvorilo put prema daljnjem rastu.
No, kad imate četvero ljudi i zapošljavate nove, poslovanje morate ozbiljno organizirati. Relativno smo rano shvatili da ne želimo nikoga od nas žrtvovati da se prestane baviti arhitekturom kako bi postao menadžer. Zato smo već 2003. zaposlili profesionalnog direktora Natka Bilića, koji je vodio ured i upravljao biznisom gotovo deset godina. Nama arhitektima nije lako upravljati i bilo nam je ključno da se možemo potpuno posvetiti struci, dok je netko tko voli organizacijsku stranu preuzeo taj zadatak. To se pokazalo uspješnom formulom jer sami to ne bismo uspjeli. Naime, arhitekti su veliki entuzijasti i lako se zaljube u projekte. Nakon 2008. godine i velike ekonomske krize imali smo urede u Splitu i Zagrebu, no velik broj ugovora preko noći je otkazan. Da smo tada bili bez direktora, vjerojatno bismo pod svaku cijenu pokušali zadržati sva radna mjesta i splitski ured te isplaćivati plaće do kraja. Direktor nam je tada jednostavno rekao: “Gledajte, svima smanjujemo plaće, uključujući i vas partnere, i režemo sve troškove.” Zahvaljujući toj hladnoj glavi i menadžerskom pristupu uspjeli smo preživjeti.
Koliko je teško hrvatskoj arhitektonskoj tvrtki dobiti posao u inozemstvu?
Sve manje jer Europska unija raspisuje natječaje koji su otvoreni za sve. Jedino što, za razliku od drugih struka, arhitektura ima iznimno velike specifičnosti i regionalne razlike. Ako ste informatičar, JavaScript je isti u Nepalu, Južnoj Americi ili Seattleu – svi govore istim tehnološkim jezikom. S druge strane, požarni propisi u Münchenu i Frankfurtu nisu identični, a da ne govorimo o San Franciscu ili New Yorku. Svi veliki gradovi u Americi i Zapadnoj Europi imaju čak i potpuno drukčija urbanistička pravila jer su nastajali kroz stoljeća. Oni nisu startupi nastali u nekoj garaži, već imaju svoja povijesna pravila i stroge norme. Zbog toga je izuzetno teško biti odgovoran arhitekt jer to nije samo osoba koja zamišlja i crta neke prostore, nego stručnjak koji koordinira golem tim te za taj prostor odgovara osobno i cijelom svojom imovinom.
Postoji li projekt koji niste još realizirali, a željeli biste ga napraviti?
Onako u šali, uvijek kažem da mi je svaki sljedeći projekt najuzbudljiviji, a vjerujem da to mišljenje dijele i moji partneri, kao i svi ljudi koji rade u 3LHD-u. Generalno, to su projekti koji imaju snažan društveni utjecaj. Čak i kad radimo komercijalne projekte, kao što su tvornica Rimac, ured Infobipa ili hoteli u Rovinju i Dubrovniku, uvijek pokušavamo pronaći prostor za javnost. Smatramo, naime, da integracija arhitekture u tkivo grada i same investicije u arhitekturu mogu značajno podići opću kulturu prostora, a time i kulturu neke nacije ili grada. Izuzetno bi me veselilo vidjeti stvarne pomake u našim gradovima – da se u Zagrebu konačno izgradi i revitalizira Gredelj ili Velesajam, u Rijeci Delta, a u Splitu Sjeverna luka. Dakle, želio bih da gradovi napokon shvate koliko je dragocjen prostor kojim raspolažu i da to zapravo nije obiteljsko srebro, nego obiteljska korozija. Imati neiskorištenu hrđu u samom centru, a istovremeno širiti zone grada na periferiju – to je potpuna katastrofa.
