Umjetnu inteligenciju (AI) danas je gotovo nemoguće izbjeći, a između onoga što ona može do onoga što od nje stvarno donosi neku dobit, postoji velik i skup prostor. O tome što nam uistinu nosi budućnost poslovanja s AI-jem govorilo se konkretnije na konferenciji Poslovnog dnevnika Change Makers.
Svoja viđenja, ali i iskustvo u dosadašnjem radu s AI-jem i njegovom implementacijiom podijelili su Stjepan Sučić, predsjednik Uprave Končar Digitala, i Nataša Zec, izvršna direktorica i osnivačica Pontis tehnologija.
Samo potpora odlučivanju
Na pitanje boje li se superinteligencije (kako je AI preimenovao Donald Trump), oboje su rekli – ne. “Ne treba nas biti strah. To su podaci koje sustavi obrađuju i podaci koje mi dajemo sustavu. Superinteligencija i dalje ne može i ne smije donositi odluke. Ona je tu da nam pomogne, a čovjek je i dalje taj koji upravlja”, kaže Zec.
Postavlja se tu i pitanje je li ta superinteligencija uopće korisna upravi te odvlači li pozornost od stvarnih problema koje kompanije već imaju pred sobom? Nataša smatra da odvlači pozornost jer se ljudi boje primijeniti alate koji su stvarno korisni i koji mogu znatno mijenjati i unaprijediti poslovanje. Moderator razgovora Saša Ćeramilac iznio je podatak da je 84 posto CEO-ova zapravo uzbuđeno kada je u pitanju uvođenje i primjena AI-ja u vlastitom poslovanju pa Zec odgovara da je to zato što su samo površinski zagrebali u taj svijet. Sučić je pak komentirao koliko je današnjeg korporativnog AI-ja stvarna transformacija, a koliko još uvijek eksperiment koji je, više ili manje, skup. Ističe da je tu slučaj kao i kod digitalne transformacije prije deset godina, odnosno, ima više “hypa” nego stvarnosti.
“Hrpa problema, manjak kvalitete podataka, nema higijene upisivanja i uglavnom se sve zaustavi na tome. Nije baš velika dodatna vrijednost, barem ne na onome što vidimo da je postalo prava transformacija poslovanja.” Zašto je tome tako pojašnjava činjenicom da se sve mora integrirati s postojećim sustavima, moraju se kreirati nove navike korisnika, dok svi očekuju da će AI odlučivati umjesto njih, a on je u biti samo potpora odlučivanju. Dao je i primjer kako se sve to koristi u Končaru pa rekao da uspješnu primjenu imaju na razini nekakvih korporativnih funkcija u smislu bržeg skeniranja kandidata u HR-u ili, primjerice, u marketingu. Kada je riječ o konkretnim sustavima koji upravljaju velikim količinama podataka, poput održavanja nekakve energetske opreme, tu je, ističe, konkretan doprinos u većoj automatizaciji podataka.
Postavlja se pitanje kako se uopće mjere svi ti benefiti i vrijednost koju AI donosi nekoj kompaniji, a Zec kaže da je pri samom pokretanju potrebno znati kako će se poslije sve mjeriti, inače će se vrlo teško dokazati je li AI unaprijedio određene procese ili nije. “Mnogo projekata radimo u farma industriji, a ona je vrlo strogo regulirana pa možda i najspremnija. Tu se u nekim segmentima vrlo lako može izmjeriti koliko smo uspješni ili nismo. Primjerice, radimo vizualni inspektorat na trakama gdje izlaze proizvodi i gdje kamere prate jesu li proizvodi koji izlaze onakvi kakvi bi trebali biti. Ako nisu, robotska ruka ih makne. Tu vidimo koliko dobro ta robotska ruka i kamera rade u odnosu na čovjeka”, pojašnjava pa dodaje da ne može svaka kompanija uvesti transformaciju preko noći, već je ključno pitanje što želi postići i kojim podacima raspolaže.
“Da biste mogli uvesti transformaciju, morate raspolagati kvalitetnim strukturiranim podacima i najprije proći kroz cijelu pripremu.” Naziv samog panela je “AI vs. uprava: Tko stvarno razumije što se mijenja?”, s obzirom na to zanimljivo je vidjeti kako uprava, koja nema duboko tehničko znanje, može procijeniti kupuje li dobro rješenje ili samo dobar prodajni segment. “Mora znati koji problem rješava, imati mjerljive faktore da procijeni je li tu nekakva dodatna vrijednost i mora znati tko je odgovoran za rezultat”, kaže Stjepan Sučić.
Stvarni izazovi
Zec na temu je li odgovornost na nekoj odluci na čovjeku ili sustavu, poentira: “Čovjek je taj koji snosi odgovornost, čovjek je taj koji u konačnici donosi odluku.” Rečenicu je potkrijepila primjerom da CFO, ako ima porezni problem, neće reći da njegovi nisu dobro izračunali jer to nikoga ne zanima, “svaka pozicija u bilo kojoj organizaciji ima svoju odgovornost. Ako je čovjek koji je odgovoran za bilo kakve rezultate odlučio koristiti AI i vjerovati odluci koju je on donio, to je i dalje njegova odgovornost. Nije tehnologija ta koja treba donositi odluke i koja treba odgovarati za te odluke.” Povuklo se i vječno pitanje regulacija u Europskoj uniji. Naime, često se čuju kritike da EU nije energetski suverena, ni financijski, a ni tehnološki. U svemu tome kaskamo pa ispada da su regulacije unutar Europske unije kočnica inovacije.
“Znate kako kažu – SAD inovira, a Europa regulira”, komentira Zec, dok Sučić dodaje: “To je potencijalni problem budućnosti. Ovakav stil kojim Europa totalno kaska i da se prebacimo samo na tehnologiju i inovacije koje su američke, vrlo je opasan i to se vidi sada i u obrambenom sektoru.”
Za kraj su oba panelista odgovorila na nekoliko kratkih pitanja pa tako oboje smatraju da se umjetna inteligencija slobodno može koristiti za selekciju kandidata za posao, dok, kada je riječ o tome da određuje cijenu proizvoda ili odobrava kredit, Zec kaže – da, a Sučić – još ne. Da AI upravlja dijelom kritične infrastrukture ne odobrava ni jedan od sugovornika, dok na pitanje da AI bude član Uprave oboje također odgovaraju s čvrstim – ne. Sučić kaže da umjetnu inteligenciju tu vidi potencijalno kao suradnika ili tajnicu, dok Zec svoj odgovor opravdava kroz pošalicu da ako bi član Uprave bio AI, s kim bi se onda pila kava između sastanaka. U toj rečenici se možda i najbolje vidi koliko je čovjek zapravo bitan u cijeloj ovoj priči.
U biti, možemo zaključiti kako strah od superinteligencije stvara nepotrebno pretjerivanje i prenapuhavanje, što zapravo odvraća pozornost od stvarnih izazova u poslovanju. Panelisti sumiraju kako glavni problemi pri implementaciji AI rješenja leže u nekvalitetnim i nestrukturiranim podacima, integraciji s postojećim sustavima i nerealnim očekivanjima uprava te naglašavaju kako AI služi isključivo kao podrška pri odlučivanju, a ne kao samostalni donositelj odluka, dok odgovornost za sve posljedice uvijek snose – čovjek i organizacija.
