Američki predsjednik Donald Trump dodatno je zaoštrio odnos prema Kubi otvoreno govoreći o potrebi političkih promjena na otoku. U tome važnu ulogu ima državni tajnik Marco Rubio, sin kubanskih imigranata, koji s Havanom vodi pregovore “na visokoj razini”.
Trump otvoreno podržava povratak stare kubanske elite i čak je predložio “prijateljsko preuzimanje” Kube od strane Sjedinjenih Država. Nakon godina u kojima je američki establišment za ekonomske probleme otoka krivio socijalizam, nesposobnost i loše upravljanje, Trump danas ističe da američki embargo znači kako “nema nafte, nema novca, nema ničega”.
Istodobno, neki zapadni analitičari upozoravaju da se, uz sankcije, ključni uzroci krize nalaze i unutar samog kubanskog sustava. Kako navodi The New York Times, loše upravljanje, rigidna regulacija privatnog sektora i strukturne slabosti gospodarstva znatno pridonose gospodarskom padu.
Logika ‘gazde u dvorištu’
“Da je Kuba doista propala država, kako tvrde Trump i njegov prethodnik Joe Biden, američki ekonomski rat bio bi nepotreban. Ova obnovljena agresija otkriva veliku silu u opadanju koja gubi hegemoniju, rastrganu proturječjima i unutarnjim krizama te očajnički želi uništiti sve izazove i alternative kako bi očuvala svoju dominaciju”, upozorava Helen Yaffe, profesorica latinoameričke političke ekonomije na Sveučilištu u Glasgowu, koja je kritiku Trumpove politike prema Kubi nedavno objavila u časopisu Jacobin. jednom od najutjecajnijih glasila suvremene demokratsko-socijalističke ljevice u SAD-u.
Istodobno, Havana – iscrpljena desetljećima embarga – s američkom administracijom ipak pregovara. Kubanski predsjednik Miguel Díaz Canel objavio je da s predsjednikom Državnog savjeta Raúlom Castrom vodi razgovore s predstavnicima američke vlade “s ciljem pronalaženja rješenja kroz dijalog”. Ponovio je povijesni stav revolucionarne vlade: da će Kuba sudjelovati samo “na temelju jednakosti i poštovanja političkih sustava obiju država te suvereniteta i samoodređenja naše Vlade”. Dok Washington govori o režimu, a Havana o suverenitetu, cijenu tog nadmudrivanja plaćaju obični Kubanci.
Krajem siječnja Trump se pozvao na Zakon o međunarodnim izvanrednim ekonomskim ovlastima (IEEPA) i potpisao izvršnu naredbu kojom Kubu proglašava “neobičnom i izvanrednom prijetnjom” američkoj nacionalnoj sigurnosti, odobravajući carine i druge kaznene mjere za zemlje koje otoku prodaju ili isporučuju naftu. Naredbi je prethodila zapljena tankera koji su prevozili venezuelansku naftu za Kubu te spektakularna otmica venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura i njegove supruge. Samo prijetnja carinama bila je dovoljna da Meksiko i neke druge zemlje odustanu od isporuka nafte Kubi – iako, kako podsjeća Yaffe, carine u praksi nisu ni naplaćene.
Ipak, analize Foreign Policyja ističu da, iako sankcije pogoršavaju krizu, one djeluju na već postojeće slabosti kubanske ekonomije, uključujući dugotrajnu neučinkovitost državnih poduzeća i ograničenja tržišnih reformi. Nova naftna blokada samo je pojačanje dugog embarga koji je Kubu desetljećima isključivao iz globalne trgovine i financija. Godišnje izvješće Havane Ujedinjenim narodima procjenjuje kumulativni trošak američke blokade na više od 170 milijardi dolara, od čega je 7,6 milijardi nastalo samo između ožujka 2024. i veljače 2025. Cilj takve politike nije skriven: još 1960. američki diplomat Lester Mallory predložio je ekonomski rat “kako bi se izazvali glad, očaj i svrgavanje vlade”.
Neovisni ekonomisti koje citira The New York Times napominju da je teško precizno razdvojiti učinke sankcija od posljedica domaćih ekonomskih politika, ali upozoravaju da su oba faktora ključna za razumijevanje dubine krize.
Lidija Kos Stanišić, profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i stručnjakinja za Latinsku Ameriku, smatra da se simbolički i geopolitički motivi u aktualnoj strategiji potpuno preklapaju. “Predsjednik Trump i državni tajnik Rubio, sin kubanskih imigranata, žele ući u povijest kao osobe kojima je uspjelo ono što nije njihovim prethodnicima više od šest desetljeća – srušiti posljednji revolucionarni režim u američkom dvorištu. Ujedno, bitni su im sigurnosni i geopolitički interesi. Glede geopolitike, to je ponovo biti ‘gazde u svom dvorištu’ i isključiti utjecaj stranih sila, znatno manje Rusije nego NR Kine”, kaže Kos Stanišić.
Podsjeća da je Kuba nominalno “nezavisna” država tek nakon američko-španjolskog rata 1898., ali da je do revolucije 1959. bila praktički pod američkom upravom. “Kuba je Sjedinjenim Državama strateški iznimno važna zato što se nalazi samo 90 pomorskih milja od njezina teritorija i zato što na otoku imaju vojnu bazu Guantanamo”, dodaje. Vojno, Kuba ne posjeduje ozbiljno oružje koje bi moglo ugroziti SAD, “a ono rusko i kinesko baš se i nije pokazalo u slučaju američke akcije u Venezueli”. Prava briga Washingtona je migrantski val: “Zabrinutost vlada glede mogućeg većeg migrantskog vala koji bi raznim plovilima, kao što je to bilo 1990 ih, krenuo prema Floridi. Zbog katastrofalne ekonomske situacije na otoku, u nekoliko posljednjih godina više od 2,5 milijuna Kubanaca otišlo je iz države.”
Najgori trenutak u 67 godina
Dok se u Washingtonu slažu strategije, Kuba, prema svim pokazateljima, proživljava najteži ekonomski trenutak otkako je na vlasti komunistički režim. “Po svemu sudeći, Kuba proživljava najgori ekonomski trenutak u 67 godišnjoj povijesti svoje komunističke revolucije”, bilježi jedan od nedavnih stranih osvrta, uz ocjenu da se “nikada prije nije srušila cijela mreža socijalne sigurnosti na koju su se od Fidela Castra nadalje ponosili”. Bruto domaći proizvod pao je za više od četiri posto, inflacija je vrtoglava, a isporuke racionirane hrane se ne ispunjavaju. Kubansko gospodarstvo pada već nekoliko godina zaredom, a reforme privatnog sektora ostaju ograničene strogim propisima, što dodatno usporava oporavak, prema The New York Timesu.
Ono što je nekad bilo “posebno razdoblje” 1990-ih, nakon raspada SSSR a, danas je dobilo novu dimenziju: uz gubitak venezuelanske nafte – s oko 90 tisuća barela dnevno u Chavezovo vrijeme na 35. tisuća u posljednjem tromjesečju 2025. – otok pogađaju i opći nestanci struje, kolaps javnog prijevoza te urušavanje sustava odvoza smeća i vodoopskrbe. Turizam, koji je prije pandemije stvarao oko četiri milijuna posjeta godišnje, muči se vratiti na pola tog obujma.
“Prošlo ljeto u Kubi život se odvijao naizgled ‘normalno’, ali previše je tamo kontrasta za dobiti univerzalni dojam”, opisuje nam bivša novinarka Antonela Vukorepa, koja je kraj srpnja i početak kolovoza 2025. provela na otoku. “U 100 metara mogle su se vidjeti scene ekstremnog siromaštva i naizgled uobičajenog života, ali malo što može biti uobičajeno za naše pojmove u državi u kojoj je prosječna plaća oko 30 dolara. Domaćini su nas upozorili da zaboravimo na logiku dok smo na Kubi i tako je i bilo.”
Lokalci su, kaže, suzdržani kad ih se pita kako preživljavaju, ali nakon desetak dana boravka dojam je bio jasan: “Najlakše je onima s rodbinom koja je već izbjegla u SAD i koja im mjesečno šalje novac. Malo lakše žive oni koji se bave turizmom, primjerice, mali iznajmljivači koji od 25 eura koliko je koštala noć u privatnom smještaju – pola daju državi, no ako imaju dobro pozicioniran smještaj, u nekoliko dana osiguraju mjesečna primanja. Tu su još i liječnici i vojska čije plaće idu od 50 do 100 dolara, a ostali se snalaze – švercom, prosjačenjem i u zadnje vrijeme sve više krađama”, pripovijeda nam Vukorepa.
Havana više nije sigurna kao nekad. “Imali smo situaciju da je dečku iz grupe predvečer, na jednom od glavnih trgova, istrgnut mobitel iz ruke. Srećom, imali smo i dobrog lokalnog fiksera koji je uspio locirati mobitel, a lopovi su ispregovarali otkupnu cijenu od 150 eura. Havana više nije sigurna kao što je bila”, kaže.
Između krajnosti
Najveći šok bio je posjet Staroj Havani. “Nekad predivan kvart starih kolonijalističkih zgrada koji je cijeli pod zaštitom UNESCO a u stvarnosti je veliki skvot koji se raspada”, opisuje. Sve zgrade su u državnom vlasništvu, država nema resurse da ih održava, pa se u njih useljavaju najsiromašniji. “Scene s tih ulica su apokaliptične i teške za gledanje. Stari ljudi vidno narušenog zdravstvenog stanja i djeca koja obavljaju nuždu na ulici, brda smeća koje se odlaže nasred ulice i koje nema tko pokupiti jer komunalna usluga ne funkcionira i štandova s hranom koja se prodaje u takvim sanitarnim uvjetima… A tek mirisi koje generira sve to na ljetnih 40 stupnjeva. Cijeli kvart u doslovnom i prenesenom značenju odiše beznađem i nije za svačiji želudac.”
Nekoliko koraka dalje, potpuni kontrast: uređene avenije, ulickani trgovi, muzeji, poredani oldtimer američki kabrioleti, zlatom optočena kupola Capitolija, restorani, suvenirnice, koktel barovi, cigar shopovi i šetnica Malecon puna ljudi. “Svjedočili smo potpuno normalnoj narodnoj fešti za nacionalni praznik, sa štandovima s hranom, glazbom uživo, plesom. Istina je da su brojni objekti derutni, da su svi prezervirani u vremenu kad su izgrađeni s originalnim namještajem i dekorima. Kuba je zaista puna kontrasta i teško ju je shvatiti u turističkom posjetu”, kaže Vukorepa.
Sličan kontrast vidljiv je i u Varaderu, turističkom resortu koji opisuje kao “potpuno drugi svijet” u odnosu na gradski i ruralni dio Kube: bolja infrastruktura, noviji automobili, strani hotelski lanci i gosti iz Rusije i Kanade. “Iako se radi o hotelima s pet zvjezdica, također smo spustili očekivanja jer svjetski standard jednostavno nije moguće osigurati u kubanskim uvjetima, ali klima-uređaji koji rade, rajske plaže, open bar i sirevi i sladoledi iz restorana, su odradili dovoljan posao”, kaže.
No, iza kulisa turizma stoji sve dublji kolaps infrastrukture. Trumpova naftna blokada pogodila je otok koji ovisi o uvoznom gorivu za proizvodnju polovice svojih potreba za električnom energijom. U roku od dva tjedna od stupanja na snagu izvršne naredbe, Ured UN-a za ljudska prava upozorio je da su ugrožene osnovne usluge: jedinice intenzivne njege i hitne službe, proizvodnja i skladištenje cjepiva i krvnih pripravaka, sustavi crpljenja vode koji više od 80 posto ovise o električnoj energiji.
Nestašica goriva poremetila je i sustav racioniranja hrane, školsku prehranu, rad domova za starije, javni i privatni prijevoz te je drastično smanjila aktivnost u državnom, privatnom i zadružnom sektoru. Dok kritičari američke politike naglašavaju humanitarne posljedice sankcija, Foreign Policy upozorava da se kriza ne može objasniti isključivo vanjskim pritiskom, već i dugoročnim institucionalnim problemima unutar kubanskog sustava.
Ni uređaja ni lijekova
“U Trinidadu smo četiri dana boravka imali struju dva do tri sata dnevno, i to bez najave. Može doći u tri ujutro, u sedam navečer, u podne. Tu lutriju preveniraju tako da sve što se treba puniti ostaje na punjaču cijeli dan”, opisuje Vukorepa. Hostel u kojem su odsjeli držali su liječnici; za kuhinju su imali agregat, ali klima-uređaje i ventilatore u sobama uglavnom nisu mogli koristiti. “Trinidad, grad također pod zaštitom UNESCO-a, navečer smo obilazili s ručnim lampama. I taj mrak povećava osjećaj nesigurnosti. Restorani i barovi kojih ima priličan broj su regularno radili zahvaljujući agregatima i bili su krcati lokalcima i turistima. U mrklom mraku naiđe se na salsa barove pune mladih, rasplesanih pa i dobro obučenih Kubanaca. Sve je to dio upitnika iznad glave, ali se svodi na onu da na Kubi ništa nije logično.”
U trgovinama su police gotovo potpuno prazne, ljekarne “doslovno prazne”. “Oni koji znaju situaciju sugerirali su nam da ponesemo uobičajene lijekove jer je to najbolji poklon koji se može ostaviti lokalcima. Majke s malom djecom i starci prosjačili su na ulici doslovno moleći za jedan paracetamol. Potresno je, ali nakon što te prate 10 minuta u stopu, iako objašnjavaš da nemaš, shvaćaš koliki očaj vlada”, priča nam Vukorepa.
Kubanci ponosno ističu da imaju najviše liječnika po glavi stanovnika na svijetu, ali, kako kaže, “u praksi to ne znači previše”. “Kubansko zdravstvo je nekad zaista bilo nacionalni ponos, ali osim dobro educiranog kadra, oni danas nemaju nikakve resurse za liječenje – ni uređaje ni lijekove. Dojam koji smo dobili je da jedan dio Kubanaca emigrira iz Kube ne samo radi ekonomske situacije, nego kako bi dobili adekvatnu medicinsku skrb u inozemstvu”, kaže Vukorepa. Za strance vrijede druga pravila: njezina suputnica dobila je “sav tretman po zapadnim standardima” u turističkom odjelu havanske bolnice, ali je račun od oko 100 eura za prosječnog Kubanca nedostižan.
Neki zapadni analitičari također upozoravaju da bi nagli kolaps kubanske države mogao imati sigurnosne posljedice za regiju, uključujući migracijski val i destabilizaciju Kariba, ističe Foreign Policy.
Kina, Monroe i ‘Donroe’
U takvom kontekstu logično se nameće pitanje hoće li SAD posegnuti i za vojnom opcijom, osobito nakon iskustva Venezuele. Kos Stanišić ne očekuje invaziju. “Trenutačno se čini da SAD neće vojno intervenirati već da će doći do dogovora. Pregovori su u tijeku, u njega su uključeni članovi obitelji Castro i, kako sada stvari stoje, čini se da bi Trump dopustio njihov ostanak na vlasti iz sjene (kao što je to već nekoliko godina) ako bi došlo do liberalizacije kubanske privrede – uklanjanje ograničenja na veličinu privatnih tvrtki, otvaranje bankarskog sustava, možda i demontiranje monopola vojne tvrtke GAESA. Trump ne spominje demokraciju ili političku liberalizaciju, niti Rubio”, kaže.
Trump je, dodaje, osobno zainteresiran za otvaranje Kube, osobito za hotele, kockarnice i golf terene. “Poruka Globalnom jugu je, ne brinite, nećemo vam više nametati demokraciju i zaštitu ljudskih prava, bitno je samo da s nama surađujete pod našim uvjetima”, objašnjava logiku njegove politike. Za razliku od američkih strateških dokumenata, koji su “utemeljeni na pritisku, kontroli i isključenju”, kineski strateški dokument o Latinskoj Americi iz 2025. naglašava win win suradnju, solidarnost Globalnog juga, infrastrukturu, trgovinu i industrijsku suradnju kroz inicijativu Pojas i put.
Uspoređujući Kubu s nedavnom američkom intervencijom u Venezueli, Kos Stanišić ističe da su ciljevi slični: “Slična je utoliko što su oba režima autoritarna i što se očekuje promjena ‘fasade’, ne toliko demokratske koliko prijateljske (suradničke). Trump je više puta izjavio kako je interes SAD-a biti okružen prijateljskim državama u hemisferi. Ovom logikom sljedeća bi meta trebala biti Nikaragva, no nju se ne spominje.” Države Latinske Amerike pritom su, kaže, podijeljene na Trumpove štovatelje i sljedbenike te one koje mu baš i nisu sklone, a prijetnje “ponekad imaju suprotan učinak”, kao u slučaju Brazila gdje su, prema njezinu sudu, ojačale predsjednika Lulu da Silvu.
Trump je, ocjenjuje Kos Stanišić, Monroeovu doktrinu iz 1823. praktički izvukao iz ropotarnice povijesti i preimenovao u “Donroeovu doktrinu” – signalizirajući da je zapadna hemisfera i dalje ekskluzivna sfera interesa SAD a. “Vraća se na pretpostavke iz 19. stoljeća kad je SAD rekao da neće dopustiti stranim silama da se upliću u njegovu sferu interesa”, podsjeća. Dok je doktrina u hladnom ratu bila izrazito prisutna, nakon njegova završetka nakratko je potonula, da bi se danas vratila kao okvir za politiku prema Kubi, Venezueli i šire.
Rusija, prema njezinu sudu, u Latinskoj Americi nema ni kapacitet ni interes kakav je imala Sovjetska Rusija: fokusirana je na rat u Europi i odnose sa Zapadom. NR Kina je “ozbiljni igrač”, ali pristup regiji gradi prije svega kroz trgovinu, infrastrukturu i industrijsku suradnju, bez ideološkog uvjetovanja. Kubu i regiju vidi kao dio Globalnog juga i “važnog pokretača multipolarnijeg svijeta”, pri čemu se u strateškim dokumentima eksplicitno odbacuje ideja američke dominacije u zapadnoj hemisferi, objašnjava Kos Stanišić. U takvoj geopolitičkoj slici Kuba je puno više od karipskog otoka u krizi: ona je simbol i testni poligon.
Helen Yaffe podsjeća da je riječ o zemlji koja je, unatoč svim ograničenjima, razvila besplatno i univerzalno zdravstvo i obrazovanje, izgradila snažan biotehnološki sektor, poslala stotine tisuća medicinara u više od 180 zemalja i postala “stalni trn u oku američkog imperijalizma” – od Angole do “bilo kojeg mračnog kutka svijeta” gdje je pružala vojnu ili medicinsku pomoć. Upravo ta “snaga primjera” ono je što, prema njezinu sudu, Washington doživljava kao istinsku prijetnju.
EU se protivi – ali tiho
Na drugoj strani Atlantika, u Bruxellesu nema dramatičnih trzavica kakve se ponekad očekuju kada SAD zaoštri prema trećim zemljama. Odnosi SAD a i Europske unije već su dulje “zahlađeni”, a Kuba teško da ih može dodatno pogoršati, smatra Kos Stanišić. “EU se protivi američkim sankcijama, ali nije glasna kao što je bila prije”, kaže, napominjući da se iza kulisa ipak vode intenzivni razgovori o zaštiti europskih ulaganja na otoku.
Hoće li “pitanje Kube” postati nova točka pucanja transatlantizma, gdje bi Europa morala birati između zaštite svojih ekonomskih interesa u Havani i bespogovornog praćenja Trumpove politike? “Transatlantizam je već neko vrijeme mrtvo slovo na papiru. Saveznici ne prijete saveznicima, već gospodari prijete svojim vazalima”, rezolutna je Kos Stanišić. I Europljanima je, dodaje, jasno da je trenutačno stanje na otoku neodrživo – i njima i kubanskoj vladi koja pregovara s Rubijom.
“Možda će Španjolska kao lokomotiva vanjske politike EU-a prema regiji biti glasnija u zagovaranju dijaloga, ali ne vidim da će joj se druge članice pridružiti”, zaključuje. Kuba, drugim riječima, neće slomiti transatlantsko savezništvo – ono je već načeto – ali će ogoliti realnu asimetriju u kojoj Washington vodi, a Bruxelles uglavnom reagira. Istodobno, analize Foreign Policy naglašavaju da dosadašnje sankcije nisu uspjele ostvariti svoj politički cilj promjene režima, ali su značajno pogoršale životni standard stanovništva – dok je političko vodstvo ostalo stabilno.
U međuvremenu se na samom otoku svakodnevni život sveo na preživljavanje u uvjetima u kojima “više nema ni logike”: ljudi broje minute kad će doći struja, pune mobitele “za svaki slučaj”, kupuju vodu u bocama pazeći da nije obična voda iz slavine, nose lijekove kao najvrjedniji poklon domaćinima i pregovaraju s taksistima, lopovima i državnim službenicima oko svega – od cijene vožnje do otkupnine za ukradeni mobitel.
Kuba je, kako se iz Vukorepinih slika i analiza Lidije Kos Stanišić jasno vidi, istodobno i laboratorij nove američke politike prema Globalnom jugu i mjesto vrlo konkretne ljudske patnje. U Washingtonu se govori o “promjeni fasade” i “gazdama u dvorištu”, u Pekingu o multipolarnosti, u Bruxellesu o ulaganju i principima – a na ulicama Havane i Trinidada ljudi i dalje traže jedan paracetamol i komad mesa, dok im politika kroji budućnost, često bez njih i protiv njih.
