Ako je nebo nekada bilo metafora zajedničkog naslijeđa – mjesto za znanstvenu radoznalost, međunarodnu suradnju i paternalističke države koje su se natjecale u simbologiji (od Sputnika do Apolla) – danas ga u tišini preslikavaju logotipi i serijski brojevi. U posljednjem desetljeću pojavio se (i eksplodirao) oblik svemirske djelatnosti koji više ne odgovara klasičnim geopolitikama država: privatne kompanije postale su glavni arhitekti orbita, graditelji komunikacijskih mreža i operateri infrastrukture bez presedana. Taj proces – “komercijalizacija” ili, bolje rečeno, privatizacija orbite – mijenja ne samo tko ima pristup svemiru, nego i tko drži poluge moći nad informacijom, navigacijom i – potencijalno – ratovanjem.
Ta promjena nije apstraktna. Konstelacije koje lansiraju komercijalni igrači dosegle su brojeve koje su prije pet godina izgledale kao znanstvena fantastika: tisuće malih satelita u niskoj orbiti sada čine mreže koje tvore komunikacijski sloj nad planetom. Analitičari i promatrači izvještavaju o konzervativnim procjenama od nekoliko tisuća do desetaka tisuća satelita samo za jednu kompaniju – što dramatično mijenja statistiku i upravljanje orbitalnim resursima. Posljedica takvog pomaka je višestruka. Prvo, države sve više ovise o privatnim sustavima za ključne vojne i civilne funkcije – od zapovijedanja i kontrole do satelitske navigacije i internetske povezivosti na bojištu. Najpoznatiji primjer su događaji u Ukrajini, gdje su privatne satelitske mreže postale strateški resursi, čak i predmet političkih odluka izvršenih iz korporativnih sjedišta i telefonskih linija milijardera. Taj slučaj jasno pokazuje kako privatni operatori sada imaju kapacitet u stvarnom vremenu i utjecaj na operacije koje su nekada bile strogo državne nadležnosti.
Drugo, brz rast konstelacija proširuje problem orbitalnog zagađenja i rizika kolizija – scenarij koji su znanstvenici upozoravali još tijekom sedamdesetih kao mogućnost kaskadnog rasta krhotina (tzv. Kesslerov sindrom). U praksi, gomilanje aktivnih satelita i sekundarnog otpada povećava šanse za nesreće koje bi mogle učiniti dijelove niske orbite neupotrebljivima za generacije, s ozbiljnim posljedicama za civilne i vojne usluge. Regulacija i odgovornost u takvom scenariju ostaju fragmentirane između međunarodnih ugovora koji su nastali u eri prvih letova i novih komercijalnih aktera kojima ti ugovori ne daju jasan instrument nadzora. Treće, konkurencija u orbiti ima i geopolitički prizvuk: države poput Kine grade vlastite megakonstelacije ili državno-podržane paralelne mreže koje služe dualnoj svrsi – komercijalnoj i vojnoj – dok se savezi i normativni okviri polako pokušavaju prilagoditi toj novoj stvarnosti. Orbita postaje prostor u kojem se miješaju interesi privatnog kapitala, nacionalne sigurnosti i globalne javne dobiti.
Na početku je rasprave jednostavno, ali teško pitanje: što se događa kada privatni subjekti postanu glavni upravitelji “novog neba” – i koji su geopolitički, pravni i tehnički rizici ako sukobi budu prelazili iz tla u orbitu? Moj argument u ovom eseju bit će sljedeći: privatizacija orbite i rast megakonstelacija ne samo da transformiraju arhitekturu svjetske komunikacije i nadzora, nego mijenjaju samu logiku ratovanja – sukobi budućnosti vjerojatno će se voditi kroz “kontrolu nad visinom”, borbu za pristup, integritet i dominaciju nad orbitalnom infrastrukturom, a ne nužno kroz klasično zauzimanje teritorija na Zemlji.
Nekada su u orbiti kružili tek simboli državne moći: zastave, sonde, astronauti i parole. Danas, više od polovice svega što se kreće iznad naših glava nosi oznake privatnih korporacija. U posljednjih desetak godina, svemirski prostor prestao je biti laboratorij hladnoratovskih sila i postao tržište – poligon na kojem dominiraju tri aktera: američki SpaceX, Blue Origin te kineski Guowang, državom orkestrirani pandan privatnim divovima Zapada. Svaki od njih ima drukčiji odnos prema kapitalu, državi i tehnologiji, ali svi zajedno mijenjaju samu strukturu moći u orbiti.
SpaceX, Blue Origin i kineski pandan
SpaceX je u svemirskoj ekonomiji ono što je Amazon bio u ranim danima interneta – disruptor koji ne ruši konkurente, nego ih jednostavno nadraste. Elon Musk je kroz Starlink stvorio mrežu od gotovo 8000 satelita, veću od svih drugih operatera zajedno. Svakih nekoliko dana s Floride ili Kalifornije polijeće raketa Falcon 9, noseći po 60-ak novih satelita u nisku orbitu. Do kraja 2025. očekuje se da će Starlink dosegnuti oko 12 tisuća jedinica, s ambicijom da u drugoj fazi naraste do čak 30 tisuća.
Takva gustoća nije samo tehničko pitanje. Ona znači dominaciju nad infrastrukturom komunikacije – nad načinom na koji se informacije kreću svijetom. Starlink je već pokazao političku snagu: kad je Rusija napala Ukrajinu, upravo su Starlinkovi terminali održali ukrajinsku vojsku povezanom, dok su zemaljske mreže bile uništene. No, kad je Kijev pokušao koristiti sustav za napad dronovima, Musk je jednostrano ograničio pristup mreži, praktično odlučivši o tijeku vojne operacije. Bilo je to prvi put u povijesti da je privatna kompanija samostalno intervenirala u rat – i to ne kao izvođač radova, nego kao suveren koji kontrolira komunikacijsku arteriju. SpaceX je time ušao u zonu u kojoj se brišu granice između civilnog i vojnog. Tvrtka je 2023. pokrenula “Starshield” – verziju mreže namijenjenu američkim vladinim i obrambenim korisnicima. U praksi, isti sateliti mogu prenositi Netflix i koordinirati raketni sustav. To stvara novu vrstu privatne moći: korporaciju čija infrastruktura postaje kritični nacionalni resurs, ali bez mehanizma demokratskog nadzora. Ako su nekad države imale privatne izvođače, danas – paradoksalno – privatnici imaju države za klijente.
Drugi američki gigant, Blue Origin, kreće se sporije i tiše, ali s ambicijom da preuzme drugu dimenziju svemira – onu infrastrukturnu. Jeff Bezos ne gradi konstelaciju, nego nosive stupove svemirske ekonomije: raketu New Glenn, planove za komercijalnu svemirsku stanicu Orbital Reef i dugoročno – industrijsku prisutnost u orbiti. Dok SpaceX želi povezati svijet internetom, Blue Origin želi izgraditi mjesto gdje će se svemirska industrija naseliti. To nije bez političkih implikacija. Blue Origin računa na partnerstva s NASA-om, Europskom svemirskom agencijom i privatnim investitorima, pozicionirajući se kao “graditelj infrastrukture” budućeg orbitalnog društva. Njegov svemirski pristup nije agresivno komercijalan, nego strateški – stvaranje trajne logističke mreže. Bezos često ponavlja da je cilj “premjestiti tešku industriju izvan Zemlje”, oslobađajući planet od zagađenja. Ipak, ispod te idealističke retorike leži vrlo stvarna borba za tržište opskrbe, stanica i lansirnih kapaciteta. U toj borbi Blue Origin više nije suparnik Musku nego partner državama koje ne žele ovisiti o jednoj korporaciji.
Na drugom kraju svijeta, Kina razvija vlastiti ekosustav svemirske moći koji kombinira državni dirigizam i privatnu agilnost. Pod okriljem državne agencije China SatNet pokrenut je projekt Guowang, planirana mreža s više od 13 tisuća satelita, zamišljena kao pandan Starlinku. Paralelno, komercijalne tvrtke poput GalaxySpacea razvijaju manje, brže konstelacije – Qianfan i Hongyun – u modelu koji Peking naziva “civil-military fusion”: svaka komercijalna tehnologija mora biti potencijalno upotrebljiva i za obrambene svrhe. Za razliku od američkih korporacija koje se formalno odvajaju od države, kineske su kompanije ugrađene u državnu strategiju. Svaka nova raketa i svaka mreža dio su širih planova digitalnog suvereniteta – kontrola nad protokom podataka, navigacijom i nadzorom. U tom smislu kineski model nije kopija Starlinka, nego njegova geopolitička protuteža. Umjesto tržišnog natjecanja, cilj je stvoriti paralelni informacijski svemir, onaj u kojem Kina neće ovisiti o zapadnim mrežama, a u kriznim trenucima može potpuno isključiti vlastiti informacijski sloj od globalne infrastrukture. Ta tri aktera zajedno čine okosnicu nove orbitalne arhitekture. SpaceX je već sada gotovo monopolist u niskoj orbiti, Blue Origin je pred vratima teške industrijalizacije svemira, a Kina stvara paralelni sustav u kojem država ostaje glavni regulator. Ono što ih povezuje nije ideologija, nego kontrola nad visinom – nad fizičkim slojem planete koji postaje prostor digitalne dominacije.
Nikada u povijesti tehnologija nije napredovala ovako brzo uz tako malo javnog nadzora. Dok države raspravljaju o klimatskim summitima i granicama, privatni sateliti već crtaju nove granice iznad njih. U tišini, bez ceremonija i zastava, stvara se privatna infrastruktura moći koja ne pripada nikome, ali od koje svi ovise. Upravo to čini ovu novu svemirsku utrku drukčijom od one iz 20. stoljeća. Nije to utrka tko će prvi doći na Mjesec, nego tko će prvi posjedovati orbite. Umjesto propagandnih letova, današnji svemir obilježavaju poslovni planovi, ugovori i API-jevi, a iza svakog lansiranja skriva se pitanje koje državna diplomacija još nije naučila postavljati: Što znači kad nebom više ne upravljaju države, nego tvrtke?
U svijetu koji se još navikava na privatne rakete, najveća promjena zapravo se ne vidi golim okom. Ona se događa u slojevima neba između 300 i 1200 kilometara visine, gdje orbite više ne pripadaju državama, nego operaterima. Tu, u prostoru koji je nekad bio sinonim za nacionalni ponos, danas se prepliću interesi vojski, telekoma, tehnoloških konglomerata i pojedinaca čiji Twitter profili imaju veću političku težinu od ambasadora.
Privatna infrastruktura – javna ovisnost
Posljedice te transformacije osjećaju se već sada, u trenucima kada tehnologija postaje instrument politike. Kad je ruska invazija na Ukrajinu prekinula tradicionalne komunikacijske kanale, ukrajinska vojska i civilne službe oslonile su se na Starlink – sustav koji nije bio ni javni, ni saveznički, ni vojni. Bio je to komercijalni proizvod, koji je u stvarnom vremenu postao ključna infrastruktura države u ratu. Njegova snaga bila je nevjerojatna, ali i njegova krhkost: samo jedna odluka – odluka direktora kompanije – mogla je promijeniti tijek borbi. Kad je Elon Musk ograničio pristup mreži u određenim područjima, praktički je kontrolirao vektor vojne operacije. Takva moć ne postoji ni u jednom službenom ustroju međunarodnih odnosa.
Ovisnost o privatnim sustavima ne prestaje u Ukrajini. Od američke mornarice koja koristi komercijalne satelitske snimke za nadzor kineskih brodova, do tajvanskih ministarstava koja koriste privatne mreže kako bi osigurala redundanciju u slučaju cybernapada – svijet se neprimjetno prebacio u stanje u kojem države više ne posjeduju vlastitu infrastrukturu sigurnosti. Sve više funkcija koje su nekad bile isključivo vojne sada su “outsourcane”. Komunikacija, navigacija, nadzor, čak i elementarni sustavi ranog upozorenja, prelaze u ruke korporacija koje ih održavaju po tržišnim cijenama. To bi možda bilo prihvatljivo kad bi odnosi između država i korporacija bili simetrični. – ali nisu. SpaceX, Amazon ili kineski SatNet raspolažu kapitalom, znanjem i proizvodnim kapacitetima koji nadilaze one većine nacionalnih svemirskih agencija. NASA više ne gradi rakete; ona ih kupuje. Europska unija nema vlastitu konstelaciju širokopojasnih satelita – zato plaća pristup. Kina, koja formalno sve radi unutar državnog aparata, zapravo stvara isti problem pod drugim imenom: javne institucije ovise o industriji koju je teško nadzirati jer je tehnički složena, a politički moćna.
Privatna infrastruktura postala je nova verzija strateške sirovine. Kao što su nekad zemlje ovisile o nafti ili rijetkim metalima, danas ovise o podatkovnim kanalima i orbitalnim slojevima. Kad bi netko, u trenutku sukoba, prekinuo ili poremetio komunikaciju koju vodi privatna mreža, učinak bi bio paralelan sabotaži elektroenergetskog sustava. I upravo zato, svemir postaje prostor rizika koji više nije znanstvena fantastika nego politička svakodnevica. Ni regulatori ne prate taj tempo. Međunarodni ugovori poput “Outer Space Treaty” iz 1967. predviđali su svemir kao zajedničko dobro, ali nikada nisu uzeli u obzir mogućnost da će glavni operatori biti privatne kompanije. Zakonska odgovornost za incidente u orbiti formalno leži na državama koje “registriraju” satelit, ali u praksi to znači da bi, primjerice, Sjedinjene Države snosile odgovornost za nešto što je tehnički i operativno potpuno u rukama SpaceX-a. Sustav u kojem su privatni interesi globalni, a odgovornost nacionalna, ne može dugoročno izdržati.
U takvom pejzažu nastaje paradoks: javnost koja o svemiru zna više nego ikad prije, zapravo nema pojma tko njime upravlja. Sateliti koji osiguravaju internet u afričkim selima istovremeno prate pomorske rute i nadgledaju atmosferske promjene. Povezanost svijeta raste, ali se politička transparentnost smanjuje. Možemo kliknuti, naručiti, streamati i analizirati – ali u trenutku kad se ta infrastruktura isključi, državne institucije postaju nemoćne. Sve to vodi prema novom tipu globalne ovisnosti, čiji su obrisi tek sada postali vidljivi. Umjesto kolonijalnih sirovina, nova ovisnost temelji se na privatnim orbitalnim resursima – mrežama, terminalima, protokolima. Ne trebaju granice ni
zastave da bi uspostavile moć; dovoljna je orbitalna putanja i pristup frekvencijama. U svemiru kojim upravljaju privatnici, moć se ne mjeri teritorijem, nego vidljivošću i pristupom. Tko kontrolira signal, kontrolira stvarnost.
Svemir je nekoć bio metafora reda – hladna, matematička sfera u kojoj sve ima svoju putanju. Danas je upravo suprotno: niska Zemljina orbita postala je najgušće prometno područje u povijesti čovječanstva, svojevrsna digitalna autocesta bez semafora i zakona. Na visinama između 300 i 1000 kilometara oko planeta trenutačno kruži više od 20 tisuća aktivnih satelita i gotovo 200 tisuća komada otpada koji se gibaju brzinom od 27 tisuća kilometara na sat. Većina ih pripada privatnim operaterima, koji međusobno nemaju formalni mehanizam koordinacije.
Tko upravlja nebom?
Postoji iluzija da netko “upravlja” orbitom – neka globalna agencija, neko nebesko ministarstvo prometa. No, takvo tijelo ne postoji. U stvarnosti, međunarodni okvir svodi se na nekoliko zastarjelih dokumenata i niz improviziranih dogovora između nacionalnih agencija. Ugovor o svemiru iz 1967. bio je veličanstven u svojoj moralnoj ambiciji, ali potpuno nijem o tehničkoj realnosti današnjeg svemira. U njemu nema ni riječi o komercijalnim operatorima, o tržištu orbitalnih pozicija, niti o pitanjima vlasništva nad podatkovnim tokovima. Sve države potpisnice obvezale su se da će “istraživati svemir u interesu cijelog čovječanstva”, ali nitko nije objasnio što se događa kada jedan poduzetnik uđe u orbitu s flotom od deset tisuća satelita i odluči prodavati pristup tom “zajedničkom dobru”.
Regulacija orbitiranja danas funkcionira kao anarhija visokih tehnologija. Američka Federalna komisija za komunikacije (FCC) izdaje licence za lansiranja koja imaju globalne posljedice, dok druge države jedva uspijevaju voditi registar svojih satelita. Europska unija pokušava uspostaviti okvir putem programa “IRIS²”, koji bi kombinirao sigurnosne i komercijalne interese, ali i taj projekt je više defanzivan nego strateški. Kina, s druge strane, jednostavno djeluje – lansira, umrežava, raspoređuje – često bez javne objave orbita ili koordinata. U takvom vakuumu, svaka zemlja i svaka korporacija postaju vlastita kontrola zračnog prostora. Orbitalna gustoća sada je i fizički problem. Sateliti se kreću u slojevima koji su toliko zasićeni da i najmanja pogreška može izazvati Kesslerov sindrom – lančanu reakciju sudara koja bi pretvorila orbitu u oblak šrapnela. SpaceX već sada mora automatski manevrirati stotine puta mjesečno kako bi izbjegao sudare – a čak ni to nije sustav, nego algoritamski refleks. Nema međunarodnog centra koji bi nadzirao te pokrete, nema zajedničke kontrole prometa, nema sudskog okvira za odgovornost ako se dogodi katastrofa. Ako dva privatna satelita kolidiraju, pitanje “krivnje” postaje neodgovorivo: čija je orbita, čiji je prostor, čiji je otpad?
Taj kaos nije samo fizički, nego i sustavni. U orbiti više ne vrijedi klasična podjela na civilno i vojno. Sateliti za internetsku povezanost istodobno mogu služiti za nadzor terena, geolokaciju trupa, čak i za presretanje komunikacija. Kad se takvi sustavi preklapaju – američki Starlink, europski Galileo, kineski Beidou, ruski GLONASS – nastaje sloj tehnološkog sukoba koji je trajno aktivan, ali rijetko otvoren. To je hladni rat u realnom vremenu, nevidljiv golim okom, ali presudan za ekonomiju i sigurnost.
Neki stručnjaci, poput astropolitičara Timothyja Stafforda i Bleddyna Bowea, upozoravaju da ulazimo u fazu “orbitalnog feudalizma”: prostor oko Zemlje razlomljen je na sfere utjecaja privatnih i državnih aktera, u kojima vrijede vlastita pravila i standardi. SpaceX upravlja američkom infrastrukturom komunikacije, Kina drži svoj informacijski blok, Europa pokušava definirati “suverenu orbitu”, a ostatak svijeta ovisi o najpovoljnijem ponuđaču. Nebo više nije neutralno – ono je prošireni teritorij moći. Paradoks je u tome što čovječanstvo nikada nije imalo bolju tehnologiju za nadzor prostora, a nikada nije imalo manju kontrolu nad onim što se u njemu događa. Umjesto globalne administracije, imamo skup privatnih centara kontrole; umjesto transparentnosti, mreže koje upravljaju same sobom. Orbita se pretvara u novi oblik političkog vakuuma, nešto poput digitalnog oceana 19. stoljeća – otvorenog, bogatog, ali bez pravila i bez kapetana.
U toj orbiti bez upravljača, granice više nisu stvar geografije, nego domena pristupa. Tko ima podatke, ima suverenitet; tko ima raketu, ima glas; tko ima algoritam, ima budućnost. Sve ostalo, uključujući međunarodno pravo, lebdi poput otpada – beživotno, zastarjelo, i opasno.
Nakon više od pola stoljeća mira u svemiru, Zemlja ponovno diše u ritmu blokovske logike – samo što su sada blokovi nevidljivi, a frontovi se mjere u megahercima i kilometrima visine. Svemir je postao novo poprište strateškog nadmetanja, produžetak geopolitike u prostoru koji ne poznaje granice. Ono što su u 19. stoljeću bili Berlin, Suez ili Afganistan, danas su orbitalne visine između 400 i 1000 kilometara: mjesta na kojima se testira moć bez formalnog rata.
Novi hladni rat na visini
Sjedinjene Države i Kina danas ne vode samo utrku za tehnološku nadmoć, nego i za orbitalni suverenitet – tko će kontrolirati komunikacijske mreže, navigacijske sustave, promatranje Zemlje i buduće rute između planeta. Američka strategija, formalno zapisana u dokumentima Space Policy Directive i u strukturi nove grane oružanih snaga – U.S. Space Force – temelji se na ideji da svemir mora ostati “slobodan za uporabu”, ali “pod nadzorom”. U prijevodu: slobodan za saveznike, kontroliran za protivnike. Svemir je, po toj logici, produžetak američke sigurnosne arhitekture, baš kao što su nekoć bile pomorske rute.
Kina, s druge strane, svemir tretira kao vertikalni sloj svoje teritorijalne sigurnosti. U kineskoj vojnoj doktrini orbita nije javno dobro, nego “strategijsko visinsko područje” – područje koje omogućuje nadzor, komunikaciju i napad. Od 2007. godine, kada je Kina testirala oružje za uništavanje satelita, njezina orbitalna politika kombinira civilni razvoj s vojnom pripravnošću. Svaki novi satelit, bilo da služi za internet, meteorologiju ili navigaciju, ima i potencijalnu obrambenu funkciju. Sustav Beidou, pandan američkom GPS-u, već je ključan alat kineskih oružanih snaga, ali i sredstvo širenja utjecaja: više od 160 država u Africi, Aziji i Latinskoj Americi koristi Beidou kao primarni navigacijski standard. Tako se stvara digitalna podjela svijeta po orbiti. Države koje koriste Starlink, GPS i zapadne komercijalne mreže ulaze u informacijski ekosustav pod američkim utjecajem; one koje koriste kineske sustave postaju dio paralelne infrastrukture. U tom smislu, svemir nije “zajedničko dobro čovječanstva”, nego novo poprište informacijskog suvereniteta. Tko kontrolira navigaciju i komunikaciju, kontrolira ekonomiju, trgovinu i obranu. U eri kad su podaci jednako važni kao i nafta, orbita je novo polje energetike – energetski sloj informacija.
No, taj hladni rat nema jasne fronte ni vojne parade. On se vodi u regulatornim dokumentima, patentnim prijavama, frekvencijskim spektrima. U njemu ne vrijedi logika odvraćanja, nego logika ovisnosti. Američke i kineske tvrtke međusobno su upetljane kroz opskrbne lance, investicijske fondove i tržišta rijetkih metala. Čak i dok Pentagon razvija planove za “otpornost svemirske arhitekture” u slučaju napada, većina njegovih raketa koristi dijelove proizvedene u tvornicama koje ovise o azijskim lancima opskrbe. Europa u svemu tome pokušava pronaći prostor između blokova. Projekti poput Galilea i IRIS² pokušaj su stvaranja orbitalne autonomije, digitalne verzije energetske neovisnosti. No, europska svemirska strategija pati od iste bolesti kao i njezina obrambena politika: spora, birokratska i ovisna o američkoj infrastrukturi. Dok Bruxelles raspravlja o regulaciji, privatne kompanije već lansiraju konstelacije koje nadilaze sve nacionalne kapacitete. Europa bi mogla postati prva žrtva nove svemirske bipolarnosti – previše demokratska da bi bila autoritarna, a previše fragmentirana da bi bila samostalna. U toj geopolitičkoj konfiguraciji pojavljuju se i novi izazivači. Indija, nakon povijesnog slijetanja sonde Chandrayaan-3 na Mjesečev južni pol, postavlja temelje vlastitog svemirskog programa koji kombinira civilne i vojne kapacitete. Japan, Južna Koreja i Ujedinjeni Arapski Emirati grade regionalne partnerstva za promatranje Zemlje i navigaciju. Ipak, svi oni djeluju unutar orbite koju već definiraju dva gravitacijska centra – Washington i Peking.
Ono što razlikuje ovaj hladni rat od onog prošlog nije prijetnja nuklearnog uništenja, nego nevidljiva asimetrija kontrole. Umjesto ravnoteže straha, imamo neravnotežu ovisnosti. Umjesto zidova i granica, imamo mreže i algoritme. Rat u orbiti možda nikada neće početi otvorenim sukobom, ali već traje u obliku digitalnih isključenja, blokada pristupa i kontrole podataka. To je rat koji se vodi tiho, ali bez prestanka – rat nad glavama, između oblaka i vakuuma, u kojemu je pobjednik onaj tko ne mora ispaliti nijedan metak – jer već posjeduje signal.
Orbitalna ekonomija
Svemir više nije domena istraživača i astronauta, nego tržište u punom smislu riječi. Ono što se nekada smatralo znanstvenom fantastikom – masivne konstelacije satelita, privatne svemirske stanice, orbitalni transport i globalni širokopojasni internet – danas je multimilijardni sektor u kojem milijarderi i državne agencije igraju iste igre kao i na Wall Streetu. Vrijednost jednog satelita ne mjeri se samo troškom izrade, nego njegovom sposobnošću stvaranja prihoda, prikupljanja podataka i pružanja strateške prednosti.
SpaceX i Starlink primjer su tržišnog eksperimenta koji se odvija u realnom vremenu. Svaki satelit postaje profitni centar: globalni internet, vojne usluge, komercijalni klijenti i čak ekskluzivni ugovori za vlade. Procjene tržišne vrijednosti Starlinka dosežu stotine milijardi dolara, a sama infrastruktura omogućuje američkoj državi indirektan utjecaj u regijama koje tradicionalno nisu pod njezinim nadzorom. Amazonov Project Kuiper i Blue Origin grade alternativne tokove kapitala, ne samo kroz pružanje usluga, nego kroz stvaranje cijelog ekosustava opskrbe i logistike u orbiti. Kineski pristup kombinira ekonomski rast s političkom strategijom. Programi Guowang i Qianfan financirani su državnim sredstvima, ali njihova komercijalna primjena u Aziji, Africi i Latinskoj Americi stvara paralelne tokove kapitala i tehnološke ovisnosti. Kina ne samo da prodaje pristup internetu ili podatke o navigaciji; ona prodaje suvremeni oblik suvereniteta, uvodeći strane države u infrastrukturu koju sama kontrolira.
Tržište neba stvara i nove oblike rizika. Velike konstelacije povećavaju gustoću u niskoj orbiti, a time i opasnost od sudara i orbitalnog otpada. Kesslerov sindrom, lančana reakcija sudara satelita, više nije teorijska prijetnja, nego stvarna opasnost koja može uništiti desetljeća ulaganja u nekoliko sekundi. Svaki novi satelit postavlja pitanje: tko snosi odgovornost ako postane fragment smrtonosnog otpada? Trenutačna regulacija temelji se na zastarjelim međunarodnim ugovorima i nacionalnim licencama, često neskladnim s tempom privatnog lansiranja. Ekološki i ekonomski izazovi isprepliću se. Svaka nova konstelacija donosi potencijalne kolizije, ali i golem kapitalni povrat. Privatni akteri procjenjuju rizik i profit kroz algoritme, dok globalne posljedice ostaju kolektivni problem. Zemlje koje ne posjeduju vlastite satelite ovise o mrežama koje kontroliraju druge države ili korporacije, a ekološke posljedice niske orbite utječu na sve, bez obzira na nacionalne granice.
Ukratko, tržište neba oblikuje novu asimetriju moći: one koji kontroliraju infrastrukturu i one koji je samo koriste. Dok se milijarde ulažu u lansiranja, satelite i terminale, cijeli svijet postaje klijent privatnih operatora, a politička i ekološka kontrola prepuštena je onima koji najbolje upravljaju nevidljivim slojem iznad naših glava. U orbiti se rađa ekonomija bez država, ali s posljedicama koje pogađaju svaku državu – od sigurnosti do okoliša, od komunikacije do digitalnog suvereniteta.
Pravni vakuum i regulacije
Dok privatne kompanije lansiraju tisuće satelita i oblikuju globalnu infrastrukturu, međunarodno pravo ostaje zastario i fragmentiran okvir. “Ugovor o svemiru” iz 1967. godine predviđao je svemir kao zajedničko dobro čovječanstva, zabranjujući nacionalno prisvajanje planeta ili objekata u orbiti, ali nije predvidio situaciju u kojoj privatni akteri postaju ključni upravitelji orbitalne infrastrukture. Formalno, odgovornost za njihove aktivnosti ostaje na državama koje registriraju satelite, ali u praksi to znači da bi država snosila posljedice za pogreške koje su izravno pod kontrolom korporacija.
Pravni vakuum otežava i upravljanje orbitalnim prometom. Nema međunarodne agencije koja bi mogla nadzirati raspored, preventivno rješavati konflikte ili sankcionirati nesreće. Sporazumi poput Outer Space Treaty i Registration Convention nastali su u eri kada su letovi u svemir bili rijetki i pod državnom kontrolom. Danas, kada samo Starlink planira desetke tisuća satelita, pravni instrumenti su nedovoljni, a mehanizmi odgovornosti gotovo nepostojeći. Neki pokušaji regulacije pojavljuju se u obliku nacionalnih licenca i bilateralnih dogovora. FCC u SAD-u, ESA i Europska unija razvijaju smjernice za frekvencijske spektre, kolizijske procedure i trajnost satelita. Međutim, ti instrumenti nisu univerzalni i ne obuhvaćaju globalni ekosustav: kineske i ruske megakonstelacije djeluju praktički neovisno o zapadnim regulacijama. Rezultat je fragmentirani pravni svemir u kojem privatni i nacionalni interesi često ulaze u konflikt.
Budućnost regulacije zahtijeva novu paradigmu. Pitanja poput prava na orbitalnu poziciju, minimalnog razmaka između satelita, odgovornosti za sudare i otpada te kontrole dualne uporabe civilnih sustava u vojne svrhe, moraju biti riješena kroz multilateralne mehanizme. Jednostavno proširenje postojećih ugovora neće biti dovoljno; potrebne su nove institucije, moguće kombinacije javno-privatnog nadzora i tehnički standardi koje sve strane prihvaćaju. U pravnom smislu, orbita je danas “terra incognita” privatnog i državnog utjecaja. Dok se bogati i tehnološki moćni igrači natječu u lansiranju, a države pokušavaju pratiti tempo, međunarodna pravna arhitektura kasni decenijama. Bez hitnih reformi pravni vakuum može dovesti do ozbiljnih političkih i sigurnosnih posljedica: od orbitalnih nesreća, gubitka strateške infrastrukture, do situacija u kojima jedna korporacija ili država kontrolira globalni tok informacija bez ikakve mogućnosti nadzora.
Svemir više nije apstraktna domena istraživanja; on je strategijska, ekonomska i pravna arena u kojoj pravila ne prate stvarnost. Bez novih okvira, privatna moć će nastaviti rasti, a međunarodna zajednica, unatoč dobrim namjerama, može ostati pasivni promatrač neba koje više ne pripada nikome, ali odlučuje o svima. Svemir više nije daleki horizont istraživanja; on je postao produžetak naše svakodnevice, politike i ekonomije. Niska Zemljina orbita, nekad simbol znanstvenog idealizma i nacionalnog prestiža, sada je preuzeta od privatnih i državno-podržanih korporacija koje kontroliraju tokove informacija, navigaciju i vojnu infrastrukturu. SpaceX, Blue Origin i kineski Guowang nisu samo tehnološki inovatori; oni su novi suvereni akteri, koji stvaraju pravila i definiraju granice moći bez formalnog mandata, a države postaju njihovi klijenti ili promatrači. Ova nova dinamika mijenja temeljne aspekte globalne sigurnosti. Ovisnost o privatnoj infrastrukturi u ključnim sektorima, od komunikacije do obrane, stvara asimetriju moći koja nije ekvivalenta ni hladnoratovskim blokovima ni klasičnim kolonijalnim odnosima. U orbiti se ne vodi rat oružjem, nego kontrolom signala, algoritama i pristupom podacima. Tko posjeduje te resurse, posjeduje moć koja seže daleko izvan Zemljine površine.
Nebo koje više ne pripada nikome
Ekonomija orbite pokazuje istovremeno ogromne mogućnosti i ogromne rizike. Masovne konstelacije donose milijarde dolara prihoda i omogućuju globalnu povezanost, ali istovremeno povećavaju opasnost od sudara, stvaraju orbitalni otpad i postavljaju pitanje odgovornosti u pravnom vakuumu. Svemir, umjesto da bude zajedničko dobro, postaje tržište u kojem profit, strategija i tehnologija nadmašuju međunarodne norme. Regulacija i pravni okvir kasne, a međunarodna zajednica još nije definirala kako se nositi s tim novim suverenitetima. Bez hitne reforme, privatna i polu-državna moć u orbiti može prerasti u strukturu odlučivanja koja nadilazi tradicionalne države, a posljedice toga osjetit će svi, od vojski i vlada do običnih građana.
Tiha svemirska utrka je već u tijeku, ali ne vodi se na površini planeta. Ona se vodi u orbitalnom sloju, nevidljivom i nezamislivo brzom, gdje sateliti, mreže i podaci postaju nova valuta moći. Ako čovječanstvo želi sačuvati barem minimum demokratske kontrole nad tim prostorom, mora djelovati sada: postaviti pravila, izgraditi mehanizme nadzora i definirati odgovornost prije nego što nebom zavladaju oni koji ga smatraju svojom privatnom domenom. Svijet na Zemlji može biti u miru, ali ratovi budućnosti možda već počinju iznad naših glava.
