Politički, povijesno složena i nestabilna velika regija Sahela, a prostire se južno od Sahare, između sjeverne i podsaharske Afrike, već sada je na izbjegličkim rutama prema Europi. Računa se da će će uslijed klimatskih promjena i siromaštva biti emitivno područje velikih migracija prema Europi.
Sahel je neprestana tiha briga kad je riječ o sigurnosti Europe i o odnosima s Afrike, a svakih toliko nervoza u Europi se pojača. Na primjer, sad se komentira kako je teroristička, salafiznom radikalizirana skupina JNIM najbrže rastuća teroristička organizacija na svijetu, i da ima mogućnosti djelovanja kroz radikalizaciju izbjeglica ili radikalizaciju dijaspore iz Sahela.
Što čini Sahel?
Od sloma Islamske države, Europa je mirna od terorističkih napada koje se nadahnjuju ekstremnim islamizmom, ali u ovoj situaciji rata u Ukrajini, nepoznavanja budućnosti u vezi s Rusijom i Amerikom – samo nam još to treba. Konkretno, organizacija JNIM ujedinjena s Al Qaidom, može nanijeti štete.
U regiji Sahela, kako izvještavaju “think-tankovi” koji se time bave, sve je prisutnije vjerski inspirirano nasilje, širenje džihadističkih mreža, što generira još veću političku nestabilnost i teškoće u radu humanitarnih organizacija. Sahel je postao žarište militantnog islamizma u Africi, pri čemu najviše pate Burkina Faso, Mali i Niger.
U Burkini Faso, na primjer, organizacija JNIM, jedna od najopasnijih terorističkih grupacija prema Indeksu globalnog terorizma (https://www.economicsandpeace.org/wp-content/uploads/2024/02/GTI-2024-web-290224.pdf#page=4), zatvara škole, provodi nasilje nad djevojčicama i ženama, uspostavlja ad hoc kontrolne točke gdje “skuplja poreze”, odnosno pljačka, kidnapira civile i traži otkupnine itd. Usprkos tome, utjecaj im raste. JNIM nije niti izdaleka jedina salafistička i teroristička organizacija. Ima ih nekoliko koje se bore za prevlast, ali, navodno, stanovništvo ih više voli od sahelskog ISIS-a.
Prema Afričkom centru za strateške studije, JNIM i sahelski ISIS financiraju se kontrolom rudnika zlata, a manjim dijelom otmicama i ucjenama stranaca koji zalutaju u regiju, humanitarnih radnika, tamošnjih bogataša, pljačkama velikih stada stoke koje prodaju južnije, u Senegal te pranjem novca. Od rudnika zlata JNIM uprihodi oko 30 milijuna eura godišnje, što im je dosta za aktivnosti (https://www.pbs.org/newshour/world/tens-of-billions-of-dollars-in-gold-flows-illegally-out-of-africa-each-year-a-new-report-says?)
JNIM je proširio djelovanje na cijeli Sahel. Prema ekspertima za to područje, kombiniraju oružane prijetnje i napade s nekom vrstom diplomacije i tako jačaju utjecaj. Zagovaraju džihad na način na koji ga je provodila Al Qaida.
Evo kratke slike prilika: iako je geografski veći, pod Sahelom kolokvijalno razumijemo Mali, Burkinu Faso, Čad i Niger. Ono što mislimo kad kažemo država, tamo gotovo ne postoji izvan glavnih gradova u kojima su česti vojni udari. Tako, u zadnjih nekoliko godina udari su bili u Maliju 2020., 2021, u Burkini Faso dva puta 2022. i u Nigeru 2023. Izvan glavnih gradova vladaju milicije i klanovi.
Donedavno, Francuzi su, kao rezidijum ranije kolonijalne uprave, imali autoritet na cijelom tom potezu do Roga Afrike, ali zadnjih godina rečeno im je da se ne vraćaju. Jedan od faktora koji je doveo do faktičkog protjerivanja Francuza su ruski plaćenici koji su bili u znatnim brojevima poslani u Sahel u cilju osiguravanja pristupa strateškim točkama i nekim prirodnim resursima za koje je Rusija bila zainteresirana. Wagner i Francuzi bili su i u oružanim sukobima, tako glase neki izvještaji, no to je toliko daleko i duboko u prostorima zapadne Afrike da se o tome ne govori.
U svakom slučaju, Francuzi ne mogu biti negdje ako ih lokalna vlast ne želi, a primjerice Mali ih ne želi. Cijeli taj predio, a pogotovo Mali, i to pod utjecajem Putinove vanjske politike, a kroz prisutnost ruskih paravojnih milicija, sada redefinira svoju vanjsku politiku i saveznike. Dakle, izgledi Europe da bude neki faktor u Zapadnoj Africi sada su manji nego prije nekoliko godina.
Najuređeniji dio Sahela su izbjeglički logori na teritoriju Malija i Čada, u kojima su se sklonili civili bježeći od siromaštva i nasilja. No što je trebalo biti privremeno, postalo je trajno. U šezdesetak godina koliko postoje kampovi proživjeli su svoje živote, uredili ih, rodili i školovali djecu.
Prvi izbjeglički logori nastali su nakon prvih građanskih ratova početkom 1960-ih, kad su zemlje odbacile kolonijalizam i stjecale nezavisnost, ali usred građanskih ratova. Desetak godina poslije, 1970-ih, velik broj izbeglica iz Darfura, odnosno zapadnog Sudana, emigrirao je u susjedni Čad i Niger smjestivši se u kampovima.
Radikalizacija kampova
Izbjeglice su se snašle. Kampovi su zadobili svoje strukture, koje oponašaju državne institucije, a izbjeglice su tamo zadovoljni jer su sigurni. Postojao je neki red i poredak, bili su siti jer je stizala redovna međunarodna pomoć i međunarodne humanitarne organizacije bile su stalno na terenu.
Jedini stvarni ideološki utjecaj na kampove u Hladnome ratu imao je Sovjetski Savez, koji je bio zainteresiran za političku, sigurnosnu i ideološku prevlast u Africi. Sovjetski Savez je organizirao i škole za djecu i edukacije za odrasle, a paralelno i vojne obuke, radionice za političke lidere i aktiviste usmjerene na borbu protiv kolonijalizma. Vlast su držali klanovi koji su prihvatili sovjetsku ideologiju i kroz to zadržavali moć.
Nakon pada Berlinskog zida prestala je logistička i direktna pomoć iz Moskve, a cijeli Sahel pogledao je da vidi što može pružiti Zapad. No, sve što je dolazilo sa Zapada imalo je, i to jest realno tako, stigmu kolonijalizma. Također, Europa je imala svoje prioritete u prvom redu proširenje novim članicama i Afrika je bila potpuno zanemarena. Sada to veliko okretanje leđa Africi dolazi na naplatu. Zemlje Afrike počele su tražiti nove partnere, a na prazno mjesto su uskočili uglavnom Kinezi.
Što se tiče kampova, počeli su se puniti novim izbjeglicama i rasti od 2010. godine naovamo. Tada je pala i kvaliteta života u kampovima, rasla je marginalizacija, beznadnost, siromaštvo, a to je podloga za opasnost od vjerske radikalizacije. Kampovi, tvrđave sekularizma, nisu mogle izdržati.
Prvi znakovi radikalizacije odvili su se nakon 1980., nakon povratka mudžahedina iz Afganistana, tj. dobrovoljaca, veterana koji su se borili protiv Sovjetskog Saveza. No, sredina je amortizirala taj val. Opasna, a puzajuća radikalizacija odvila se poslije, oko 2000-tih. Saudijska Arabija financirala je salafističke imame koji su se razmilili po Africi i Bliskom istoku, a također i u Europi, najviše u Belgiji i Francuskoj. No, Sahel je bio specijalno ciljan za kapilarnu radikalizaciju. Ljevičarske elite bile su i razjedinjene, a neki mlađi – uočivši da onoga u što su vjerovali – socijalizam, internacionalizam, svijetla budućnost – više nema, počeli su smisao tražiti u vjerskom radikalizmu.
Alžir bliži Moskvi
Što se tiče Europe ili onog što smo nazivali “Zapad”, u logorima je bio prisutan svih tih desetljeća kroz međunarodne humanitarne organizacije. Svejedno, nakon što je propao Sovjetski Savez i bivša politička struktura u kampovima slabila, i otvorio se prostor za radikalizaciju. Svejedno, ne možemo reći da su kampovi radikalizirani jer ima znatnog otpora. Točnije je reći da se tamo vodi borba za dušu tih stanovnika.
Al Qaida je u regiji Sahela počela s udarima već početkom 2000-ih. Mali i Niger od tada su premrežene Al Qaidom i sličnim radikalnim formacijama.
Bivši sovjetski utjecaj danas je prisutan tek u dijelovima političkih elita, koje bi željele zadržati sekularni, a po ideologiji socijalistički aspekt strukture kampova. Ti političari često dolaze i u Bruxelles i traže u Europskom parlamentu podršku kod europskih Socijalista. No, kakvu pomoć im se može pružiti? Kako da se od njih napravi saveznike?
Dvije zemlje koje ne pripadaju Sahelu, nego su zapravo Magreb, Maroko i Alžir, imaju velik utjecaj i politički, ekonomski i strateški interes za Sahel. Pogotovo kad se podsjetimo koji se interesi tamo sudaraju – i kineski, i turski, i ruski, i europski.
No, Maroko i Alžir su međusobno suprostavljeni, s time da je Europska unija više povezana s Marokom, a čini se da dijelovi sekularnih elita iz kampova imaju više povjerenja u Alžir, koji promovira vrijednosti koje nalikuju onima iz doba Nesvrstanih. A to su neintervencionizam, antikolonijalizam, samostalnost. Alžir je bliži Moskvi, ali opet, ne kao vazal.
Prozapadni Maroko već sada čini veliku uslugu Europi, ako ćemo tako gledati, time što promovira umjerenu religioznost, filtriria radikalni salafistički utjecaj. I Francuska i Belgija žele dobrodošlicu imamima školovanima u Maroku, a tresu se od onih iz Saudijske Arabije. Maroko, također, jako ulaže u sahelsko gospodarstvo, na primjer u banke, u infrastrukturu, u stipendije za školovanje. Maroko, koji je davno izrazio volju da postane dio Europske unije, želi postati lider tog dijela Afrike.
