Današnji svijet više ne počiva na optimizmu globalnog sela, već na pragmatizmu ekonomske tvrđave. Ulazimo u prostor novih paradigmi u kojima profit gubi primat pred nacionalnom sigurnošću, a efikasnost uzmiče pred otpornošću. Temeljni potres koji iz temelja mijenja lice svjetskoga gospodarstva očituje se u fenomenima koje danas stručna literatura naziva “friend-shoringom” i “near-shoringom”.
To nisu tek puki tehnički termini, već ideološki zaokreti koji signaliziraju kraj doba naivnosti. Zapadne korporacije, nekoć opčinjene beskrajnim rezervoarima jeftine radne snage na Dalekom istoku, sada grozničavo redefiniraju svoje karte prioriteta. Umjesto traženja najniže cijene po svaku cijenu, fokus se seli na zemlje koje su politički saveznici i geografski susjedi.
Strateška redistribucija
Nakon ciklusa šokova – pandemije, rata u Ukrajini, energetskog cjenovnog udara i produbljivanja raskola između SAD a i Kine – razvijene zapadne ekonomije ubrzale su premještanje lanaca dobave prema politički “pouzdanijim” partnerima. Istodobno je Europa, suočena s vlastitom energetskom ranjivošću i ovisnošću o ruskom plinu, krenula u skupu, ali strateški nužnu tranziciju prema većoj energetskoj suverenosti kroz ulaganja u LNG terminale, obnovljive izvore energije i revitalizaciju nuklearnih kapaciteta.
Takva preraspodjela proizvodnje i izvora energije ne uklanja rizike, već ih transformira s dominantno cjenovnih na političke, tehnološke i sigurnosne pa globalni kapital sve intenzivnije traži zaštitu i diversifikaciju kroz kombinaciju rizičnije i izrazito sigurne imovine. Isti ulagači koji profitiraju na rastu tehnoloških dionica i paralelno gomilaju fizičko zlato i fondove vezane uz plemenite metale sada su svjesni da se potencijalni šokovi u lancima dobave, energiji ili geopolitici više ne mogu isključiti kao “crni labud”, nego su dio nove normalnosti.
Globalna financijska tržišta ulaze u 2026. u rijetko viđenoj kombinaciji euforije na burzama i panične potrage za sigurnim utočištima, pri čemu zlato gotovo iz tjedna u tjedan ruši povijesne rekorde. U takvom okruženju mijenja se način na koji se raspodjeljuje rizik između dioničkih tržišta i plemenitih metala.
Zlato ponovno sjaji starim sjajem, ne kao spekulativna imovina, već kao krajnji čuvar vrijednosti u svijetu u kojem se papirnate valute mogu naći pod udarom političke nestabilnosti. Prvi put u povijesti cijena zlata premašila je 26. siječnja razinu od 5000 dolara po unci, čime je nastavljen trend njezina rasta. Prošlu godinu zlato je završilo s cijenom udobno iznad 4000 dolara po unci i godišnjim rastom kakav nije viđen još od kraja sedamdesetih. Ukupni godišnji skok cijene iznosio je oko 65 posto.
Središnje banke diljem svijeta, u strahu od zamrzavanja deviznih rezervi, akumuliraju zlato rekordnim tempom, svjesne da je ono jedina imovina koja nema “rizik izdavatelja”. U anketi koju je lani proveo WGC, gotovo 95 posto anketiranih središnjih banaka očekuje daljnji rast globalnih zlatnih rezervi najmanje do lipnja ove godine. Jedan od autora izvješća takvu dinamiku opisuje rečenicom koja je ovih mjeseci često citirana u tržišnim komentarima: “Ovo više nije epizodni hedging, nego strateška redistribucija monetarne moći u korist zlata.”
Velike investicijske kuće dodatno potiču potražnju svojim prognozama; neki analitičari već vide prostor da se do kraja godine dosegnu i razine osjetno iznad sadašnjih rekorda, uz uvjet da geopolitika ostane napeta, a realne kamatne stope relativno niske. “U posljednje tri godine cijena zlata narasla je za više od 180 posto. Riječ je o najboljoj izvedbi i najsnažnijem uzlaznom ciklusu za zlato u njegovoj povijesti. Većina investicijskih banaka na Wall Streetu očekuje da će se taj rast nastaviti”, kaže Davor Žic, direktor marketinga i razvoja u Auro Domusu.
Bank of America povisila je svoju kratkoročnu ciljanu prognozu cijene zlata na 6000 dolara po unci do proljeća 2026., što je najagresivnija prognoza cijene zlata među svim velikim financijskim institucijama. “Povijest nije vodič za budućnost, ali prosječan rast cijene zlata tijekom četiri prethodna bikovska tržišta iznosio je oko 300 posto u razdoblju od 43 mjeseca, što bi impliciralo cijenu zlata od 6.000 dolara po unci do proljeća”, komentirao je analitičar Bank of America Michael Hartnett.
’Post peak USD’ okruženje
Uz zlato, američki dolar i dalje drži svoju poziciju sidra, unatoč brojnim proricanjima o dedolarizaciji. No, dolar je prošlog tjedna doživio najsnažniji tjedni pad još od lipnja 2025., brišući većinu dobitaka s početka godine i gurajući indeks američke valute na višemjesečne najniže razine.
Premija za kratkoročne opcije koje profitiraju od slabije američke valute porasla je na najvišu razinu otkako je Bloomberg počeo prikupljati podatke 2011. Investitori su pesimistični u pogledu dugoročnih izgleda dolara barem od svibnja 2026. “Nepredvidiva američka politika nedvosmisleno je negativna za dolar”, smatra Jesper Fjarstedt, viši analitičar u Danske Bank A/S. “Događaji tijekom proteklog tjedna potaknuli su tržišta da ugrade obnovljenu premiju za politički rizik.”
Na deviznim je tržištima istodobno ojačao euro pa se ovaj tjedan jedan dolar mijenjao za oko 0,85 eura, što dodatno učvršćuje dojam da je dolar ušao u fazu postupnog slabljenja nakon višegodišnjeg razdoblja dominacije. Velike investicijske kuće i banke u svojim ovogodišnjim strategijama sve otvorenije govore o “post peak USD” okruženju, u kojem kombinacija nižih kamatnih stopa Feda, političkih neizvjesnosti i rastuće zabrinutosti zbog američkih fiskalnih i vanjskotrgovinskih neravnoteža gura kapital prema euru, jenu i drugim ključnim svjetskim valutama.
Posebno je indikativno da su plemeniti metali u posljednje dvije godine uspjeli nadmašiti mnoge rizične klase imovine po rizikom prilagođenom prinosu. Srebro je, primjerice, na godišnjoj razini ostvarilo gotovo nevjerojatne postotne dobitke, dijelom i zbog svoje dvostruke uloge – industrijske sirovine za energetsku tranziciju i “mlađeg brata” zlata u očima ulagača koji traže polugu na isti temeljni narativ.
Burze povijesno visoko
Za institucionalne ulagače “friend shoring” i energetska suverenost pretvaraju se u vrlo konkretnu priču. Logistika, brodarstvo, industrija čipova, energetika i obrambena industrija postaju ključna tematska polja na kojima se gradi prinos jer upravo se u tim sektorima materijaliziraju političke odluke o diversifikaciji, preusmjeravanju lanaca dobave i jačanju obrambenih kapaciteta. Portfelji se tako pune dionicama kompanija koje grade nove terminale, tvornice baterija i postrojenja za obnovljive izvore, a usto imaju kapacitet da posluju profitabilno i u uvjetima pooštrenih regulatornih i okolišnih standarda.
Na početku 2026. ključni burzovni indeksi kreću se vrlo blizu svojih povijesnih rekorda. Američki Dow Jones oscilira oko 49.500 bodova, dok se širi indeks S&P 500 drži oko psihološki važne granice od sedam tisuća bodova, što označava treću uzastopnu godinu solidnih dobitaka. Tehnološki Nasdaq ostaje iznad 23.500 bodova, još uvijek vođen snažnim ciklusom ulaganja u umjetnu inteligenciju i poluvodiče, ali i rastom prihoda velikih tehnoloških konglomerata koji su se nametnuli kao infrastruktura digitalne ekonomije. Ni Europa ne zaostaje: londonski FTSE pomaknuo se prema razinama nešto iznad deset tisuća bodova, poduprt slabijom funtom i boljim sentimentom prema rudarskom i energetskom sektoru, dok se frankfurtski DAX približio zoni oko 25.300 bodova, odražavajući snagu njemačkih izvozno orijentiranih industrija.
Paneuropski STOXX 600 u isto vrijeme bilježi vlastite vrhunce jer investitori ponovno otkrivaju cikličke sektore, od industrije i automobilske proizvodnje do energetike i financija, koji profitiraju od novog investicijskog ciklusa u infrastrukturu, obranu i tranziciju. Struktura rasta pokazuje da ulagači više ne kupuju “sve što nosi etiketu rasta”, nego selektivno nagrađuju kompanije s jakim bilancama, stabilnim novčanim tokovima i jasnom sposobnošću prijenosa viših troškova na krajnje kupce. U prednosti su poduzeća koja su izravno izložena investicijama u “friend shoring” – primjerice, proizvođači čipova i opreme za poluvodičku industriju – te ona koja sudjeluju u energetskim i infrastrukturnim projektima, bilo kroz gradnju LNG terminala, bilo kroz proizvodnju opreme za obnovljive izvore energije.
U tom novom okruženju kriptovalute više nemaju monopol na ulogu “digitalne alternative” tradicionalnim valutama niti “zlata 2.0”. Nakon burnih regulacijskih rasprava i pojačanog nadzora nad kriptomjenjačnicama, dio kapitala vraća se prema klasičnim instrumentima zaštite, ponajprije zlatu i plemenitim metalima.
Tri moguća smjera 2026.
Krajem siječnja 2026. analitičari globalnih investicijskih kuća ocrtali su tri osnovna scenarija koji će u nastavku godine određivati ravnotežu između dionica i zlata. U najpoželjnijem, scenariju “mekog prizemljenja”, globalni rast blago usporava, inflacija ostaje pod kontrolom, a središnje banke odlučuju se za postupno i oprezno snižavanje kamatnih stopa. U takvom nastavku priče dionička tržišta, posebice tehnološki i ciklički sektori, imaju prostora za daljnji rast, dok bi zlato zadržalo visoke razine, ali uz manju volatilnost.
Drugi scenarij podrazumijeva povratak inflacijskih pritisaka, bilo kroz novi šok u lancima dobave, eskalaciju geopolitičkog sukoba ili novi energetski poremećaj, što bi prisililo središnje banke da dulje zadrže restriktivniju monetarnu politiku. U tom slučaju plemeniti metali, prije svega, zlato i srebro, vjerojatno bi nastavili snažan uzlazni trend, dok bi dioničke burze ušle u fazu korekcije s potencijalno najjačim udarom na visoko vrednovane dionice rasta.
Treći, vrlo realan scenarij je nastavak geopolitičke napetosti bez ulaska svjetskoga gospodarstva u recesiju, što bi stvorilo “tržište selekcije”: kapital bi se slijevao u kompanije koje izravno profitiraju od friend shoring projekata i energetske tranzicije, dok bi zlato ostalo glavna zaštita od političkog i valutnog rizika.
No, najdublja promjena događa se u sferi suvereniteta. Koncept energetske i tehnološke neovisnosti više nije tek tema predizbornih govora, već goli uvjet opstanka. Zapadna gospodarstva shvatila su da ovisnost o tuđim resursima i tuđim čipovima znači ranjivost koja se u kriznim trenucima pretvara u ucjenu. Danas se vodi tihi, ali nemilosrdni rat za poluvodiče jer onaj tko kontrolira silicij, kontrolira mozak umjetne inteligencije i srce modernog naoružanja.
Masovna ulaganja u domaće tvornice čipova u Sjedinjenim Državama i Europi pokušaj su ispravljanja povijesne pogreške outsourcinga ključne tehnologije. Slično je i s energijom; povratak nuklearnoj energiji, investicije u vlastite izvore plina i grozničava potraga za kritičnim mineralima na vlastitom tlu signaliziraju stvaranje energetski samodostatnih blokova.
U svijetu sve veće fragmentacije globalnih lanaca dobava, korporacije su svjesne da kratkoročni trošak nije jedini faktor – geopolitička sigurnost, kontinuitet opskrbe i zaštita od sankcija postaju prioriteti koji nadjačavaju uštede na radnoj snazi. “Friend-shoring”, premještanje proizvodnje prema politički pouzdanim partnerima, strateška je investicija u otpornost, gdje se viši operativni troškovi (za 10 do 20 posto) mogu prenijeti na krajnje cijene ili kompenzirati većom pouzdanošću i bržim vremenom isporuke.
Meksiko se nameće kao novi “hub” za SAD zamjenjujući kinesku proizvodnju u sektorima elektronike, automobila i potrošačke robe. Nakon USMCA sporazuma, strane investicije u Meksiku skočili su za 30 posto u 2025., s tvrtkama poput Tesla, Foxconn i GM-a koje grade gigatvornicu i postrojenja blizu granice, čime se vrijeme dostave skraćuje na dane umjesto mjeseci iz Kine, a rizik od carina i sankcija pada na nulu.
U Aziji Vijetnam i Indija primjenjuju strategiju “Kina + 1”, gdje kompanije poput Applea, Samsunga i Nvidije diversificiraju opskrbu izvan Kine. Vijetnam je u 2025. privukao 25 milijardi dolara stranih investicija, postavši centar za pametne telefone i tekstil, s troškovima rada 40 posto nižim od Kine, ali s rastućom infrastrukturom i političkom stabilnošću.
Indija pak s vladinom inicijativom “Make in India” ugošćuje Foxconnove i TSMC-ove tvornice čipova, gdje vlada nudi subvencije do 50 posto za strateške investicije, čime se rizik koncentrirane kineske ovisnosti raspoređuje na više lokacija. Tako je TSMC (Taiwan Semiconductor Manufacturing Company), najveći svjetski proizvođač poluvodiča, sagradio tvornice u Gujaratu i drugdje u Indiji kao dio diversifikacije izvan Tajvana i Kine.
Srednja i Istočna Europa (SEE) igra ključnu ulogu kao “near-shoring” odredište za njemačku i francusku industriju nudeći blizinu tržišta, niske troškove i integraciju u europske lance dobave. Poljska je postala “njemačka radionica” s investicijama Volkswagena, Mercedesa i LG Energyja u baterije i automobile, privlačeći 15 milijardi eura izravnih stranih investicija u 2025. uz troškove rada 60 posto niže od Njemačke i brzu dostavu. Rumunjska slično privlači Stellantis i Renault, s fokusom na automobile i elektroniku, gdje Dacia i Continental grade tvornice blizu granice.
Slavonija – tehnološki hub
Hrvatska se, zahvaljujući strateškoj lokaciji, članstvu u europodručju i dovršenoj integraciji u ključne koridore, tijekom 2025. profilirala kao predvodnica “near-shoringa” u regiji. Najznačajniji iskorak dogodio se u Osijeku, gdje je američki Jabil otvorio svoj Centar izvrsnosti za proizvodnju, zaposlivši više od 1500 ljudi na projektima za globalnu medicinsku i automobilsku industriju.
Taj je projekt postao magnet za daljnja ulaganja, poput njemačkog Arisa, pretvarajući Slavoniju u tehnološki hub koji nudi izravnu poveznicu s tržištima Srednje Europe. Istodobno, dovršetak Rimac kampusa u Svetoj Nedelji cementirao je ulogu Hrvatske u lancu dobave za električna vozila, privlačeći kapital investicijskih divova poput Porschea i BMW-a za razvoj baterijskih sustava.
Uz modernizaciju industrijskih kapaciteta u sektoru građevinskih materijala, poput Knaufove investicije od 120 milijuna eura u Novom Marofu te snažno širenje logističke mreže oko Rijeke i Zagreba, Hrvatska je u 2025. dokazala da više nije samo turistička destinacija, već ključna karika u europskoj potrazi za otpornošću lanaca opskrbe. Tako Hrvatska nije samo periferno “near-shoring” odredište, nego dio strateškog koridora za njemačku energetsku tranziciju i francuski plan reindustrijalizacije, s potencijalom za dodatnih jednu do dvije milijarde eura stranih izravnih investicija godišnje.
Nova normalnost, u kojoj “friend-shoring”, energetska suverenost i zlato postaju glavne investicijske teme, zahtijeva od ulagača precizniju analizu rizika i spremnost na neočekivane prilike koje stvaraju globalni pomaci.
