Zamislimo samo ovo: do napada Al-Kaide na Svjetski trgovinski centar u New Yorku, najvažniji politički događaj u cijelom svijetu, ono što je nekoliko godina bila udarna vijest televizije i tiska, bio je rat u bivšoj Jugoslaviji. Svi europski, američki, indijski i australski, gdje god da ih je bilo, gledatelji CNN-a znali su imena svake šuše u ratu u Bosni i što je tko od njih toga dana rekao.
Istog momenta kad je drugi avion terorista Al-Kaide udario u Svjetski trgovinski centar i postalo jasno da se radi o napadu, Balkan je bio potpuno deklasiran, ali i cijela Europa izgubila je na geopolitičkoj važnosti, što je trend koji se nastavio i danas. Amerikancima je Pakistan, u geopolitici, gdje se skrivao Osama Bin Laden, postao važniji od, primjerice, Njemačke. Danas su im također prioriteti svugdje drugdje, ali svakako ne u Europi, koja im je naporna i neka vrsta smetala. Gotovo je nemoguće zamisliti da su prije napada Al-Kaide Amerika i Europa bili najbliži mogući partneri.
Prema tome, sve što se događalo u Europskoj uniji i oko nje od 2001. godine nadalje, to znači proširenje, unutrašnje jačanje Unije raznim elementima od zajedničke valute do Schengena, zatim kriza 2008, godine, val groznih terorističkih napada ISIS-a, pa Brexit, kriza Covida, pa napad Rusije na Ukrajinu i posljedice toga, događalo se više-manje postrani od pogleda glavnog povijesnog aktera, Sjedinjenih Država i njihova glavnog interesa. Taj interes bio je najprije definiran kao “rat protiv terora”, a danas je evoluirao u politiku “America First”.
Čl. 5. Povelje NATO-a
Mnogi od nas točno znaju gdje su bili za vrijeme direktnog televizijskog prijenosa udara na WTO, ali oko nas su generacije koje se toga uopće ne sjećaju, mladi koji su sazreli i počeli raditi u razdoblju od prvog Trumpova mandata, od 2017., preko Bidenova, do danas. Tri američka predsjednička ciklusa formirala su današnji pogled na svijet, vrijednosti koje jedni zastupaju, a drugi se bune, što je živi dokaz da su Sjedinjene Države ne samo politički, nego i kulturološki, vrijednosno, i dalje središnje za naše razumijevanje svijeta.
Svi mi drugi postavljamo se prema njima. Svijet je još uvijek, da tako kažemo, u mnogim aspektima amerikocentričan, kao da su SAD i dalje Sunce oko koje se vrte planeti. Vidjet ćemo hoće li tako biti i za deset godina. Presudna za velike promjene bila je američka reakcija na napad, i to međunarodna, u smislu ratova u Afganistanu i Iraku, zatim geopolitička, u smislu reorijentacije prioriteta i. na kraju, kulturalna, promjena društva unutar Amerike.
Kratka rekapitulacija: Al-Kaida je otela četiri američka aviona, dva su se zabila u Blizance (2753 poginulih u tornjevima i oko njih, putnici u avionu, posada i pet terorista), treći u zapadnu fasadu Pentagona (184 poginulih ukupno, od čega 125 u zgradi). Četvrti se trebao zabiti u Kapitol, ali su putnici i posada to spriječili, svladali teroriste i uspjeli da se avion,umjesto u Kapitol, zabije u livadu. Poginulo ih je 66, od čega četiri člana Al-Kaide.
Odmah drugi dan, mi briselski dopisnici napunili smo press prostor NATO-a i javili što smo čuli, to jest da je svih tadašnjih 19 članova NATO-a potvrdilo da prihvaćaju i potvrđuju član 5. Povelje kojim se podrazumijeva da se, ako je jedna članica napadnuta, cijeli Savez smatra pod napadom. To je bio prvi test vrijednosti i snage čl. 5 za NATO, potegao ga je tadašnji glavni tajnik, lord Robinson, nije se znalo kakav će biti odgovor, ali je nakon petosatnih konzultacija u svim glavnim gradovima bila potvrđena solidarnost s Amerikom.
Bushova doktrina
U trenutku dok su se događali znalo se da je terorističke napade izvela Al-Kaida. Doslovno dok su trajali napadi, na CNN-u je to u intervjuu rekao iskusni diplomat Richard Holbrooke, koji tada, pod predsjednikom Bushom, nije više imao službenu funkciju, a tek poslije je postao Obamin savjetnik za Afganistan. No, tada je izjavio ovako: “Osama bin Laden, gdje god da jesi, doći ćemo po tebe.” To se, kako znamo, dogodilo 2011. godine, kad je bin Laden ubijen u skloništu u Pakistanu.
Prva američka konkretna akcija uslijedila je 26 dana nakon napada, bombardiranjem talibanskih i Al-Kaidinih uporišta u Afganistanu. Naravno, u Americi je uslijedio vrijeme analize i reorganizacije svih aspekata države koji su trebali spriječiti buduće takve napade, što se poslije nazvalo Bushova doktrina. Pod jednu kapu stavljene su 22 obavještajne agencije i objedinjena je razmjena obavještajnih podataka, FBI-ja i CIA-e, što prije nije bila praksa. Primjerice, agencija ICE, koja je nedavno šokirala svjetsku javnost maltretiranjem građana po ulicama američkih gradova u lovu na ilegalne imigrante, osnovana je 2003. godine i u sklopu reorganizacije državnih službi nakon terorističkih napada potpala je pod okrilje tada novog Ministarstva domovinske sigurnosti. Dakle, već tada pitanje imigracije bilo je redefinirano od činovničkog, običnog administrativnog u pitanje nacionalne sigurnosti i borbe protiv terorizma i zapravo je ono što doživljavamo kao sliku terora nad građanima, posljedica razmišljanja i odluka nakon terorističkog napada.
Uglavnom, talibanski režim predao se već u prosincu, osnovana je prijelazna vlada, ali stalne borbe su se nastavile, do 2001. godine kad je SAD napustio Afganistan. Dakle, u samom početku, nakon napada, Europa je, politički kao EU, a obrambeno kroz NATO, stajala uz Ameriku kroz članak 5. Povelje. No, kad je dvije godine poslije početka rata u Afganistanu, Amerika nastojala osigurati podršku EU-a za rat u Iraku, (makar ne kroz NATO i članak 5, nego diplomatski i politički), više nije bilo jednoglasne podrške. U Europi nitko živ nije razumio zašto Amerika treba napasti Irak, nitko nije vjerovao da Irak ima oružje masovnog uništenja, a posljedice inzistiranja dijela političke klase, pa i dijela medija, da imaju pravo na taj rat i da to oružje postoji, imalo je vrlo negativne posljedice koje se danas vide kroz veliki manjak povjerenja običnog čovjeka prema institucijama, otpora prema elitama, ali i širenja teorija zavjera.
U Bruxellesu, na summitu EU-a, Britanija, Španjolska, Italija, ali i Poljska i druge istočnoeuropske zemlje koje su tek ušle u EU, stale su uz Ameriku jer su je osjećale kao neprikosnovenog lidera. Odbile su Francuska i Njemačka, stara Europa. Francuski predsjednik Chirac eksplodirao je na press konferenciji na nove članice koje su pokazale vlastitu volju, a nisu slijedile Pariz i Berlin. “Bolje bi vam bilo da sjedite i šutite!” Ali, nisu i to je bio unutar EU-a prvi veliki, ozbiljni, stvarni rascjep između “stare” i “nove” Europe.
Sve do nedavno, do Trumpova drugog mandata i njegova otvorenog iskazivanja simpatije prema Putinu i antipatije prema Europskoj uniji, istočna Europa, “nova Europa” u ozbiljnim pitanjima više je vjerovala Americi, nego Bruxellesu ili Parizu ili Berlinu. Taj proces trajao je više od 20 godina, a počelo je svrstavanjem oko Iraka.
To se vidjelo u gotovo svakom aspektu, ali najvažnije u pitanjima suradnje u obrani jer su istočnoeuropske zemlje radije stvarale bilateralne saveze s Amerikom, čak više nego da to ostvare kroz NATO. Doslovno je Poljacima i Baltima trebalo vremena da osvijeste Trumpove poteze i danas moraju igrati na više nivoa: na jednom ulažu koliko mogu u jačanje NATO-a, retorički podilaze Americi, gledaju s kim u zapadnom dijelu EU-a mogu sklopiti saveze, nalaze saveznike među Skandinavcima, ne vjeruju više Trumpu.
Kad su zemlje istočne Europe ulazile u EU, posvuda su bile isticane “vrijednosti” od ljudskih prava do političkih prava, solidarnost i savezništvo. Američka “meka” moć, njezin magnetizam, od shvaćanja demokracije i jednakosti, šanse za napredak, zadovoljstva individue, vedrog prosvijećenog hegemona koji je saveznicima na pomoć pa sve do velikog utjecaja pop kulture, sve je to nestalo. Drugim riječima, iako je Amerika uništila Al-Kaidu, a poslije i ISIS, i dobila rat u Iraku, ti teroristički napadi pokazali su da je bila ranjivija nego je itko mogao pretpostaviti.
Najednom nije više bilo samorazumljivog osjećaja potpune sigurnosti i samosvijesti unutar jake Amerike, one koja je najbolje bila prezentirana u klasičnim američkim filmovima od prije Drugog svjetskog rata pa do sredine 1960-ih i koja je bila ta glavna poruka meke moći mnogo generacija nakon što su ti filmovi prestali biti popularni.
Političke polarizacije
Dvadeset i pet godina poslije, na snazi je ova Trumpova varijanta Amerike. Jedan od razloga bio je da je neprijatelj protiv kojeg su se borili bio nejasan, a ne jasno definiran, kao što je bio Japan za Drugog svjetskog rata i napada na Pearl Harbour, kad se moglo jasno uprijeti prstom i jasno pokazati svoju snagu. Teroristi su bili i teritorijalno nejasno definirani, oko terorizma bilo je nešto fluidno, identitetski nejasno. Napuštena je bila hladnoratovska doktrina odvraćanja i zastrašivanja te ograničavanja, držanja pod kontrolom određenog sukoba.
Prema tzv. Bushovoj doktrini, krenulo se u tzv preventive ratove koji su trebali spriječiti da uopće dođe do eskalacije. No, kad danas pogledamo prema Bliskom istoku, vidimo da su akcije u Iraku i Siriji dovele do radikalizacije i dijelom imaju utjecaja i na tragediju u Gazi. A pri tome, ISIS je prvenstveno ciljao na Europu, kao američkog saveznika. Ne samo to, nego upravo su ti ratovi pokrenuli val migracija prema Europi, koji stara društva očigledno nisu mogla apsorbirati, što je izazvalo val političkih opcija koji mogu biti fatalni za opstanak Europske unije i unazaditi izglede malih i ranjivih ekonomija.
Prije te doktrine znalo se da obrambeni rat počinje kad se zemlja brani od napada, a preventivni se bazira na procjenama ili, možda čak i raspoloženjima, uvjerenjima. U Americi i u Europi, paralelno, odvijala su se, nakon napada na Blizance, dva odvojena procesa, ali europski je bio pod velikim utjecajem američkog. Globalno, Amerikanci su polako napuštali međunarodne institucije nastale nakon Drugog svjetskog rata, s tim da u posljednje vrijeme poseban prezir pokazuju prema Ujedinjenim narodima na jednoj, i Europskoj uniji, na drugoj strani. To pridonosi daljnjem cijepanju i političkim polarizacijama.
Neposredno nakon terorističkih napada, svi smo mislili da je između svijeta koji je bio prije ili svijeta poslije oštar rez. Danas uglavnom prevladava mišljenje da su tendencije koje su dovele do današnje slike svijeta postojale i prije terorističkih napada, a da su taj napad i neposredna američka reakcija bila samo akcelerator.
Dosta toga postojalo je i prije. Najveće su promjene bile vezane uz geopolitička kretanja i završetak Hladnog rata, među kojima je i sudbina NATO-a. Također, rast Kine bio je neminovan, no kako se svih 20-ak godina Amerika bavila drugim temama, taj proces se ubrzao. Kad se Amerika osvrnula oko sebe, Kina se već ukotvila u dobavnim lancima širom svijeta i usto postala neka vrst lidera Globalnog juga.
Jedna od vrlo bitnih posljedica reakcije na terorističke napade u samoj Americi je tzv. sekuritizacija. Sekuritizacija je termin iz teorije međunarodnih odnosa kojim se označava da je nešto što je bilo uobičajeno i jedva uočljivo, odjednom redefinirana kao velika prijetnja, ugroza koja zahtijeva hitne, izvanredne mjere i kojom se opravdava preskakanje pravila i procedura.
Sekuritizacija je opis i današnje situacije u kojoj mnoge, makar ne i sve države, a to je prije bilo ideološki neprihvatljivo, duboko zadiru u privatnost svojih građana. Uz države, i još više, život građanina promatraju i analiziraju i velike korporacije. To danas prihvaćamo kao neminovno, a jedini valjda koji tome mogu izbjeći su čudaci koji žive u divljini, i nitko drugi.
Dvadeset i pet godina poslije promatramo kako su odluke koje su donesene promijenile način na koji živimo. Moć koju projicira neka zemlja odnosi se isključivo na to koliko oružja se ima, kakvo je i o kome ovisi. Primjerice, francuska nuklearna obrana je autonomna, britanska je vezana uz Ameriku. Također, prije su usta bila puna vrijednosti, demokracije, vizija i ideala, danas je pravo jačega. To sigurno nije posljedica rušenja tornjeva, ali da je nešto pošlo ukrivo, ne može se osporiti.
