Oduševljenje kojim poneki hrvatski medij prenosi rusofilske tekstove, stavove i promidžbu može se usporediti jedino s nekdašnjom identifikacijom staljinista ovog podneblja s kobnim Kobinim imenom, likom i djelom: staljinizam nije bio samo mindset, niti operativni sistem kojim se procesuirao svijet, već je ta parapishologija, umjetna duševnost, tvorila identitet kojeg se staljinisti nisu mogli odreći, jer morali bi se odreći samih sebe. A to bi značilo gubitak glave, ovako ili onako: ludilo ili smrt.
Pa iako nismo još dotjerali da tih konzekvenci, mislim da nismo daleko: zajapureno ciktanje u povodu govora Jeffreya Sachsa u Europskom parlamentu – održanog u sklopu događaja pod nazivom “Geopolitika mira”, koji je organizirao bivši pomoćnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda i aktualni europarlamentarac njemačkog BSW-a Michael von der Schulenburg – potpuno je neshvatljivo unatoč tradicijama Orjune i supripadnim klandestinim afilijacijama u socijalističkom intermezzu Drugog svjetskog i Domovinskog rata.
Profesor Sachs, poznat u ovim krajevima iz vremena Ante Markovića, danas, kažu mi, na plaći Gazproma, kazao je dakle sljedeće… Ponajprije, govorio je o svom iskustvu s istočnom Europom i Rusijom, kako bi legitimirao svoju poziciju i osnažio argumentaciju: Sachs ima 36 godina iskustva u savjetovanju vlada i čelnika u istočnoj Europi, bivšem Sovjetskom Savezu, i Rusiji, te tvrdi da je promatrao događaje iz prve ruke, uključujući ulogu Sjedinjenih Država u sukobima i ratovima u Europi, Bliskom istoku i Africi.
Američka unipolarnost Sachsova je prva tema: ističe da su Sjedinjene Države nakon raspada Sovjetskog Saveza smatrale da sada “vladaju svijetom” i da nisu brinule za stajališta drugih zemalja. SAD je, prema njegovom mišljenju, provodio politiku u kojoj je zanemarivao međunarodne norme i interese drugih nacija. Sachs potom tvrdi da je proširenje NATO-a prema istoku, koje je počelo 1990-ih, bilo ključni dio američke strategije unipolarnosti. On ističe da su postojali dogovori s Gorbačovom koji su obećavali da NATO neće širiti na istok, što je kasnije prekršeno.
Rusija i Crno more Sachu su očito zanimljivi još od Palmerstona: strategija SAD-a u vezi s Rusijom je, prema Sachsovom mišljenju, osmišljena da okruži Rusiju, posebice kroz širenje NATO-a na Ukrajinu i Gruziju, što je za Rusiju predstavljalo prijetnju. Ovo je, prema njemu, povezana s američkim nastojanjem da onemogući Rusiju u pristupu istočnom Sredozemlju.
Miješanje SAD-a u unutarnje poslove Ukrajine slijedi odmah potom: Sachs tvrdi da su Sjedinjene Države financirale i podržale prosvjede na Majdanu 2014. godine, koji su doveli do svrgavanja proruskog predsjednika Janukoviča. Prema njemu, to je bio primjer “promjene režima” koja se obično provodi kroz politički pritisak i manipulaciju. Sachs navodi da je američka politika često otežavala rješenja, poput neprovođenja sporazuma iz Minska, koji su trebali riješiti krizu u istočnoj Ukrajini. On tvrdi da su SAD i Ukrajina odbile ispuniti svoje obveze prema tim sporazumima.
Sukob je stoga bio neizbježan nakon NATO-ova povoda: Sachs vjeruje da je glavni cilj rata u Ukrajini bio spriječiti širenje NATO-a prema Rusiji. On ističe da je Putin želio prisiliti Ukrajinu na neutralnost, a ne osvojiti cijelu zemlju, što je suprotno zapadnoj propagandi koja prikazuje Rusiju kao agresora.
Konačno, Sachs kritizira američki pristup u međunarodnim pregovorima, tvrdeći da američki stratezi često ne razgovaraju s drugom stranom, već donose odluke temeljeći se na “teoriji igara” koja ignorira stvarne interese i sigurnosne zabrinutosti drugih nacija. Sachs, dakle, smatra da je politika SAD-a prema Rusiji, proširenje NATO-a i miješanje u unutarnje poslove drugih zemalja dovelo do trenutačnih globalnih napetosti i sukoba, kao i da SAD-u nedostaje stvarna diplomacija i volje za pregovorima, što je samo pogoršalo situaciju.
Gost kod Solovjova
Nekoliko dana potom i par tisuća kilometara zapadnije, skupina ekonomista, uključujući mnoge Ukrajince, zaprepaštena govorom profesora Sachsa i izjavama o ruskom ratu protiv Ukrajine bila je, kažu, prisiljena napisati otvoreno pismo “kako bismo se pozabavili nekim povijesnim pogrešnim prikazima i logičkim zabludama” u Sachsovoj argumentaciji. Naročito su ih na taj čin nagnala učestala Sachsova pojavljivanja u talk showovima jednog od glavnih ruskih propagandista, Vladimira Solovjova, koji je, “osim što je pozivao na brisanje ukrajinskih gradova s lica zemlje, pozivao i na nuklearne napade na zemlje NATO-a”.
Ekonomisti ističu nekoliko ključnih obrazaca u njegovim stavovima koje smatraju problematičnima i koji, kako navode, dovode do iskrivljene slike o ratnom konfliktu, njegovim uzrocima i posljedicama.
Jedan od ključnih argumenata koji se spominje u pismu odnosi se na iznošenje tvrdnji koje ukazuju na to da su Sjedinjene Američke Države (SAD) i proširenje NATO-a izazvali rat u Ukrajini. Sachs ističe da su ratovi u Gruziji 2010. i Ukrajini od 2014. godine rezultat pokušaja SAD-a da proširi NATO na ove zemlje.
Ekonomisti se protive ovom stavu, napominjući da su prosvjedi u Ukrajini 2013. godine, poznati kao Euromajdan, zapravo počeli zbog odluke tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča da ne potpiše Sporazum o pridruživanju EU, unatoč širokoj podršci u ukrajinskom parlamentu i među stanovništvom. Navode da su brutalni odgovori Janukovičeve vlasti na prosvjede, uključujući nasilje prema studentima, samo pojačali nezadovoljstvo i doveli do masovnih prosvjeda protiv vladavine, korupcije i ljudskih prava.
Proširenje NATO-a kao provokacija Rusije
U pismu se također osporava česta tvrdnja da je proširenje NATO-a prema istoku izazvalo rusku agresiju. Ekonomisti podsjećaju na povijest sovjetske agresije, uključujući napade na Poljsku, baltičke zemlje, Rumunjsku, Mađarsku i Čehoslovačku. Naglašavaju kako ni jedna od tih zemalja nije napala Rusiju, već su bile napadnute od strane Sovjetskog Saveza, zbog čega su se odlučile pridružiti NATO-u radi vlastite sigurnosti. Također, ističu da Ukrajina, koja je 2013. godine imala vojni proračun od svega 2,9 milijardi dolara, želi sigurnost od ruske agresije, koja je imala vojni proračun od 68 milijardi dolara.
Poricanje suvereniteta Ukrajine
Osim toga, autor spomenutog članka tvrdi da je Krim “de facto ruski”, što ekonomisti smatraju ozbiljnim kršenjem međunarodnog prava. Podsjećaju da je Rusija anektirala Krim 2014. godine, čime je prekršila međunarodne ugovore i povrede ugovora poput Budimpeštanskog memoranduma, prema kojem je obećala poštovati ukrajinske granice, uključujući Krim. Ekonomisti ističu da bi priznanje ruskog prava na Krim značilo dopuštanje da nuklearna sila zauzima teritorij drugih zemalja po svom nahođenju, što bi ugrozilo međunarodni poredak i sigurnost.
O ruskim ‘mirovnim planovima’
Također, profesor Sachs je iznio prijedlog da bi Ukrajina trebala postati neutralna zemlja koja nije član NATO-a, te da bi Krim trebao ostati pod ruskom kontrolom. Ekonomisti tvrde da je to prijedlog koji se podudara s politikom Kremlja i koji ne uzima u obzir činjenicu da Rusija već godinama pokazuje agresivne namjere prema Ukrajini, uključujući brutalnu vojnu agresiju. Oni smatraju da bilo kakav dogovor o Krimu i Donbasu s Rusijom nije samo neprihvatljiv, nego i opasan, jer bi to bio pokušaj legalizacije ruskog teritorijalnog širenja i davanje legitimnosti agresiji.
Ukrajina kao ‘podijeljena zemlja’
U svom članku Sachs također tvrdi da je Ukrajina duboko podijeljena između prozapadnih nacionalista i etničkih Rusa, što ekonomisti smatraju netočnim. Navode da je u Ukrajini, prema popisu iz 2001. godine, ukrajinski narod većina u svim regijama, osim na Krimu. Osvrću se i na povijest etničkih promjena koje je Rusija provodila na Krimu kroz genocid i prisilne deportacije, te napominju da današnji etnički sastav Krima nije rezultat prirodnih promjena, već rezultat silovite politike Ruskog imperija.
Ekonomisti također podsjećaju da recentna istraživanja pokazuju kako Ukrajinci, bez obzira na jezičnu ili regionalnu pripadnost, masovno odbijaju bilo kakve teritorijalne ustupke Rusiji. Prema anketama, čak 85 posto Ukrajinaca identificira sebe prije svega kao građane Ukrajine, što ukazuje na duboku unutarnju homogenost i zajedništvo, suprotno tvrdnjama o dubokoj podijeljenosti.
Na kraju, ekonomisti pozivaju autora da preispita svoje stavove i da prestane s iznošenjem netočnih i iskrivljenih prikaza stvarnog stanja u Ukrajini. Tvrde da Ukrajina nije geopolitički pion, niti podijeljena nacija, te da Ukrajina ima pravo odlučiti o svojoj budućnosti, bez uplitanja vanjskih interesa. Također, naglašavaju da je ruska agresija na Ukrajinu neopravdana i da nema opravdanja za napad na suverenu zemlju.
Nije mi, da i ja zaključim, toliko neobična hrvatska proruska euforija i ekstenzivno donošenje transkripta govora profesora Sachsa u Europskom parlamentu, koliko mi je neobično prešućivanje reakcije samih Ukrajinaca, ekonomista i inih intelektualaca, te njihovih kolega znanstvenika. No, zato smo se mi time pozabavili.
