U trenutku kada se međunarodni poredak sve očitije lomi između autoritarnih i demokratskih blokova, izjava američkog ministra obrane Petea Hegsetha na Shangri-La sigurnosnom dijalogu u Singapuru označila je jasnu i strateški značajnu prekretnicu u politici SAD-a prema Tajvanu. Američki dužnosnici godinama su nastojali balansirati između čvrste podrške Tajvanu i umirivanja saveznika tvrdnjama da invazija nije neposredna, ni vjerojatna u bliskom vremenskom horizontu. Takav pristup bio je sastavni dio strategije upravljanja eskalacijom i očuvanja stabilnosti u regiji.
No, poruka Petea Hegsetha, izrečena u kontekstu drugog Trumpova mandata, dramatično je izmijenila ton. “Prijetnja Tajvanu je neposredna”, poručio je, jasno implicirajući da američka administracija sada ozbiljno razmatra scenarij oružane kineske agresije unutar operativnog planiranja u kratkoročnom okviru. Time je signaliziran ne samo zaokret u procjeni kineskih namjera, nego i politički iskorak iz strategije dvosmislenosti (strategic ambiguity) koja je desetljećima oblikovala odnose Washingtona s Pekingom i Taipeijem.
Američka politika prema Tajvanu počivala je od 1979. na principu “jedne Kine”, ali i Zakonu o odnosima s Tajvanom (Taiwan Relations Act), koji obvezuje SAD da Tajvanu omogući sredstva za samoobranu. Taj je model izgrađen na temelju “strateške dvosmislenosti” – sustavno nejasnom odgovoru na pitanje bi li SAD vojno reagirao u slučaju invazije. Cilj te doktrine bio je dvostruk: odvraćanje Kine od napada, ali i odvraćanje Tajvana od unilateralnog proglašenja neovisnosti.
No, Hegsethova izjava, i širi narativ Trumpove administracije, tihi su, ali odlučan raskid s tim pristupom. SAD sve češće koristi terminologiju strateške jasnoće (strategic clarity), što implicira da bi vojna reakcija na kinesku agresiju bila ne samo moguća, nego i vjerojatna. Tome u prilog govore i intenziviran vojni angažmani SAD-a u regiji, nove obrambene inicijative s Japanom, Filipinima i Australijom te povećana prisutnost američkih mornaričkih snaga u Tajvanskom tjesnacu.
Imperativ unifikacije
Za pekinšku vlast Tajvan nije tek separatistički entitet, već simbolička i povijesna rana čije je “zacjeljenje” ključni stup ideološke i političke legitimacije Kineske komunističke partije (KKP). Predsjednik Xi Jinping već je nekoliko puta najavio da “reunifikacija” s Tajvanom mora biti ostvarena – ako je potrebno, i uporabom sile. Pitanje Tajvana interpretira se unutar šireg okvira kineskog uspona i povratka “nacionalne veličine”.
Unutarnje slabosti kineskoga gospodarskog modela, uključujući usporavanje rasta, kolaps tržišta nekretnina i rastuću nezaposlenost mladih, mogli bi dodatno potaknuti kineski politički vrh na eksternalizaciju društvenih napetosti kroz nacionalističku mobilizaciju oko Tajvana. Kombinacija unutarnje nesigurnosti i snažnog povijesnog narativa čini prostor za racionalnu kalkulaciju vojne avanture sve fluidnijim.
S vojno-tehnološke perspektive Tajvan je znatno slabiji od Kine. Ipak, posljednjih godina ulaže znatne napore u razvoj asimetričnih obrambenih kapaciteta: mobilnih protubrodskih sustava, protuzračnih raketa, kibernetičke obrane te razvoja tzv. jež strategije (porcupine strategy) koja ima za cilj maksimalno otežati, ako ne i onemogućiti kineski desant.
S druge strane, Tajvan posjeduje jednu neprocjenjivu stratešku vrijednost: tehnološku. TSMC, tajvanski gigant u proizvodnji naprednih poluvodiča, de facto kontrolira globalnu opskrbu čipovima u tehnološkom vrhu (5 nm i 3 nm). Svaki vojni napad na Tajvan imao bi katastrofalne posljedice na globalne tehnološke i obrambene lance opskrbe, uključujući industrije u SAD-u, EU i Kini.
U slučaju otvorene agresije ishod vojnog sukoba ovisio bi ne samo o početnim vojnim kapacitetima, nego i o razini kohezije i volje saveznika. Japan, koji geografski dominira pristupom Istočnom kineskom moru, od 2022. redefinira svoju obrambenu politiku, povećava vojni budžet i razvija sposobnosti za “protunapadne udare”. Filipini, pod predsjednikom Marcosom Jr., otvorenije surađuju s američkom vojskom, dopuštajući razmještaj snaga blizu Tajvanskog tjesnaca. Australija, unutar trilateralnog saveza AUKUS, ulaže u nuklearne podmornice i duboko se integrira u američku vojnu mrežu.
S druge strane, Kina se oslanja na vlastiti A2/AD sustav, dugodometne projektile (DF-17, DF-21D), hipersonično naoružanje i satelitsku dominaciju. U hipotetskom sukobu, prva faza uključivala bi zračnu i pomorsku blokadu, intenzivne kibernetičke napade i propagandne operacije. Moguća invazija otoka, iako tehnički izvediva, nosila bi visoke rizike – osobito ako bi SAD intervenirao s nosačima, podmornicama i stratešnim bombardiranjem kineskih pozicija.
Trumpova administracija u drugom mandatu suočava se s velikim izazovom – kako balansirati agresivnu retoriku i uvjeriti saveznike u konzistentnost američke predanosti? Tijekom prvog mandata Trump je često dovodio u pitanje vrijednost kolektivne sigurnosti, ali istodobno je pojačao pritisak na Kinu trgovinskim i tehnološkim sredstvima.
U aktualnoj doktrini dominira stav da SAD mora povratiti strateški primat u Indo-Pacifiku, suzbijajući širenje kineskog utjecaja ne samo silom, već i ekonomskim “decouplingom” i tehnološkim restrikcijama. Hegsethova izjava može se tako čitati kao sastavni dio šire strategije odvraćanja, ali i pokušaj obnove povjerenja među azijskim saveznicima, koji su sve više zabrinuti zbog mogućeg američkog izostanka u slučaju krize.
Pragmatizam ili…?
Upozorenje o “neposrednoj prijetnji” Tajvanu nosi višeslojnu poruku: kineskoj eliti signalizira odlučnost, saveznicima nudi uvjeravanje, a domaćoj javnosti demonstrira proaktivnu vanjsku politiku. No, ostaje otvoreno pitanje – je li riječ o operativnoj procjeni stvarne opasnosti ili o strateškoj koreografiji osmišljene eskalacije?
U svakom slučaju, azijsko-pacifička regija ulazi u fazu transformacije – gdje vojna priprema, diplomatska koordinacija i tehnološka autonomija postaju temelji opstanka liberalnog poretka. Tajvan, iako malen teritorijem, postaje barometar budućnosti međunarodnog prava, sile i ravnoteže. Kineska invazija na Tajvan ne bi bila samo regionalni sukob – ona bi bila geopolitički seizmički udar s posljedicama koje bi duboko promijenile globalni poredak.
