Smrt pape Franje 21. travnja 2025., na Uskrsni ponedjeljak, označila je kraj jednog od najznačajnijih pontifikata u modernoj povijesti Katoličke crkve. Jorge Mario Bergoglio, rođen 1936. u Buenos Airesu, postao je 2013. prvim papom iz Latinske Amerike, prvim isusovcem i prvim ne-Europljaninom na Petrovom prijestolju u više od tisuću godina. Odabirom imena Franjo, po svetom Franji Asiškom, najavio je viziju Crkve usmjerene na siromaštvo, jednostavnost i brigu za stvoreno.
Bergogliovih dvanaest godina pontifikata (2013.–2025.) obilježile su duboke reforme, teološka obnova i hrabri pastoralni pristup, ali i značajni izazovi – od unutarnjih otpora unutar Crkve do globalnih društvenih i ekoloških kriza. Taj tekst istražuje ključne dimenzije njegova nasljeđa, analizirajući njegov doprinos kroz prizmu milosrđa, sinodalnosti i periferija.
Ponizni početak i nova vizija
Franjo je od prvog dana pontifikata signalizirao promjenu paradigme. Umjesto raskošnih papinskih odaja, odabrao je skroman stan u Domu svete Marte. Njegova prva gesta kao pape – naklon pred mnoštvom na Trgu sv. Petra uz molbu za blagoslov naroda – odražavala je njegovu želju da bude biskup Rima, blizak svom narodu.
“Želim Crkvu koja je siromašna i za siromahe”, izjavio je na svojoj prvoj tiskovnoj konferenciji, definirajući ton svog služenja.
Njegova isusovačka formacija i iskustvo pastoralnog rada u siromašnim četvrtima Buenos Airesa oblikovali su njegov pristup. Inspiriran evanđeoskom jednostavnošću, Franjo je odbacivao formalnosti i hijerarhijsku distancu, često se obraćajući vjernicima izravno i spontano. Njegova odluka da vozi skroman automobil, nosi jednostavnu odjeću i osobno kontaktira obične ljude – od zatvorenika do izbjeglica – učinila ga je “narodnim papom”. Njegov pontifikat oblikovale su četiri enciklike i nekoliko apostolskih pobudnica, među kojima se ističu Evangelii Gaudium i Amoris Laetitia zbog pastoralnog i programskog utjecaja.
Milosrđe kao srž pontifikata
Milosrđe je bilo središnja kategorija Franjina pontifikata. “Milosrđe je Božja osobna iskaznica”, često je ponavljao, pozivajući Crkvu da bude prostor ozdravljenja, a ne osude. Njegova prva enciklika, Lumen Fidei (2013.), dovršena na temelju nacrta Benedikta XVI., istraživala je vjeru kao osobni susret s Božjom ljubavi. Laudato si’ (2015.), znameniti dokument, pozvala je na ekološko obraćenje, povezujući uništavanje okoliša s društvenom nepravdom.
Fratelli Tutti (2020.) promicala je univerzalno bratstvo i društveno prijateljstvo, pozivajući čovječanstvo da prevlada podjele i konzumerizam. Dilexit Nos (2024.) razmatrala je Presveto Srce Isusovo, naglašavajući Božje milosrdno srce kao izvor duhovne obnove. Apostolska pobudnica Evangelii Gaudium (2013.) iznijela je njegovu viziju misionarske Crkve koja naviješta radost evanđelja, dok je Amoris Laetitia (2016.) izazvala rasprave svojim pastoralnim pristupom obiteljskim pitanjima, stavljajući naglasak na savjest i milosrđe nad strogim normama.
Franjina izjava “Tko sam ja da sudim?”, izrečena 2013. u kontekstu homoseksualnosti, postala je simbol njegova inkluzivnog pristupa. Iako je Crkva zadržala tradicionalni nauk, Franjo je inzistirao na poštivanju dostojanstva svake osobe. Dokument Fiducia Supplicans (2023.), koji dopušta blagoslov istospolnih parova uz očuvanje crkvenog nauka o braku, svjedoči o njegovoj pastoralnoj osjetljivosti i pokušaju pomirenja napetosti između doktrine i prakse.
Crkva koja izlazi: Periferije u središtu
Franjo je Crkvu pozvao da “izlazi” na periferije – geografske, društvene i egzistencijalne. “Bog nije daleko, on je na periferijama”, govorio je, potičući Crkvu da bude prisutna tamo gdje su ljudi najranjiviji. Njegovi posjeti mjestima poput Lampeduse (2013.), Lezbosa (2016.) i izbjegličkih kampova u Bangladešu (2017.) privukli su globalnu pažnju na migrantsku krizu. “Ne možemo graditi zidove dok ljudi umiru na moru”, upozoravao je, kritizirajući politike zatvaranja granica.
Njegova briga za siromašne, zatvorenike, bolesne i zaboravljene bila je konkretna. Utemeljio je Svjetski dan siromašnih (2017.) i redovito posjećivao bolnice, zatvore i skloništa. U svojoj posljednjoj uskrsnoj poruci 2025., dan prije smrti, osudio je “nevjerojatnu žeđ za smrću i ubijanjem” u sukobima od Ukrajine do Gaze, pozivajući na mir i solidarnost. Ova usmjerenost na periferije nije bila samo humanitarna, već duboko teološka: za Franju, periferije su mjesto gdje se susreće Krist.
Reforma Crkve: Institucije i duh
Franjo je naslijedio Crkvu suočenu s financijskim skandalima, krizom povjerenja zbog zlostavljanja i unutarnjim podjelama. Njegove reforme bile su dvostruke: institucionalne i duhovne. “Reforma nije promjena radi promjene, već povratak evanđelju”, rekao je 2019. Pokrenuo je preustroj Rimske kurije kroz apostolsku konstituciju Praedicate Evangelium (2022.), smanjujući centralizaciju i promičući ulogu laika i žena. Utemeljio je nova tijela, poput Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, i uveo stroge mjere financijske transparentnosti, uključujući reviziju Vatikanske banke.
Duhovna obnova bila je jednako važna. Franjo je pozivao Crkvu na “obraćenje srca”, inzistirajući da evangelizacija počinje od unutarnje promjene. “Ne možemo evangelizirati druge ako prvo ne evangeliziramo sebe”, upozoravao je. Njegov naglasak na sinodalnosti – zajedničkom hodu Božjeg naroda – postao je ključni instrument ove obnove.
Sinodalnost: Crkva koja sluša
Sinoda o sinodalnosti (2021.–2024.), poznata i kao Sinoda o sinodi, bila je Franjin najambiciozniji projekt. “Sinodalnost nije parlament, već hod Duha koji nas uči slušati”, izjavio je na njenom otvaranju. Proces je uključio milijune vjernika diljem svijeta, od lokalnih zajednica do biskupskih konferencija, s ciljem stvaranja Crkve koja sluša “do boli”, kako je rekao kardinal Michael Czerny. Sinoda je bila priznanje da Crkva nije dovoljno slušala – ni laike, ni žene, ni marginalizirane skupine. Iako su rezultati sinode izazvali polarizirane reakcije, ona je postavila temelje za participativniji model crkvenog upravljanja.
Posebno izazovan bio je njemački Sinodalni hod, koji je tražio radikalne promjene: veću ulogu žena, mogućnost ređenja i prihvaćanje LGBTQ+ osoba. Franjo je kritizirao njegov “elitistički” pristup, ali nije zatvorio vrata dijalogu. Njegova sposobnost balansiranja između pastoralne otvorenosti i doktrinarne vjernosti definirala je ovaj proces.
Ekološka vizija: Laudato si
Enciklika Laudato si’ (2015.) bila je prekretnica u crkvenom učenju o ekologiji. “Naš zajednički dom pati, a najviše pate siromašni”, upozorio je Franjo, povezujući ekološku krizu s društvenom nepravdom. Dokument je pozvao na “ekološko obraćenje”, kritizirajući konzumerizam i neodgovornu eksploataciju planeta. Franjo je ovim tekstom učinio Katoličku crkvu vodećim glasom u globalnoj borbi protiv klimatskih promjena, inspirirajući aktiviste, političare i vjerske vođe.
Izazovi i kritike
Franjin pontifikat nije bio bez prepreka. Financijski skandali, poput onih povezanih s Vatikanom, zahtijevali su godine čišćenja. Kriza zlostavljanja bila je osobito bolna. Iako je Franjo uveo stroge mjere, poput ukidanja papinske tajne u slučajevima zlostavljanja (2019.) i susreta s žrtvama, kritičari su smatrali da njegov početni odgovor nije bio dovoljno odlučan. “Sramimo se svojih grijeha i molimo oproštenje”, rekao je 2018., priznajući institucionalne propuste.
Konzervativni otpor unutar Crkve bio je značajan. Dokument Amoris Laetitia izazvao je optužbe za doktrinarnu nejasnoću, a četiri kardinala javno su izrazila dubia (sumnje) o njegovoj ortodoksnosti. Neki su ga čak optuživali za herezu. Franjo je odgovarao smireno: “Evanđelje nije ideologija, već susret s osobom Isusa Krista.” Njegova spontanost, iako omiljena među vjernicima, dovodila je do nesporazuma, posebice u medijima, gdje su njegove izjave često izvlačene iz konteksta.
Globalni utjecaj i dijalog
Franjo je bio papa svjetske pozornice. Njegovi posjeti zemljama poput Kube, Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenih Arapskih Emirata (gdje je 2019. potpisao povijesni dokument o bratstvu s velikim imamom Al-Azhara) promicali su međureligijski dijalog. Kritizirao je globalni kapitalizam zbog stvaranja nejednakosti, osuđivao trgovinu oružjem i pozivao na ukidanje smrtne kazne. “Svijet koji zaboravlja siromašne gubi svoju dušu”, upozoravao je.
Njegovo zdravlje, pogoršano kroničnim plućnim problemima, postalo je sve krhkije u posljednjim godinama. Hospitalizacija u veljači 2025. zbog obostrane upale pluća označila je početak kraja. Unatoč fizičkoj slabosti, nastavio je govoriti o miru i pravdi do posljednjih dana.
Franjo i Crkva u Hrvatskoj
Odnos pape Franje prema Hrvatima i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj bio je obilježen toplinom, ali i određenom suzdržanošću u pitanjima opterećenima povijesnim naslijeđem. Njegov pristup beatifikaciji kardinala Alojzija Stepinca pokazao je pastoralnu osjetljivost i težnju prema pomirenju: umjesto automatskog nastavka procesa, Franjo je 2016. imenovao mješovitu komisiju sa Srpskom pravoslavnom crkvom, istaknuvši potrebu za dijalogom i istinom. Taj potez izazvao je raznolike reakcije u hrvatskoj javnosti, ali i pokazao Papinu želju da Crkva ne postane zarobljenik nacionalnih narativa, nego most među narodima.
Premda nije službeno posjetio Hrvatsku, Franjo je više puta pokazao bliskost s hrvatskim narodom – od osobnih susreta s hodočasnicima i hrvatskim biskupima, do izraza suosjećanja nakon potresa i poplava. Njegova blizina osobito je dolazila do izražaja u riječima podrške i poticaja Crkvi da bude glas siromašnih, graditeljica mira i promicateljica kulture susreta u regiji opterećenoj prošlošću.
Naslijeđe pape Franje
Papa Franjo ostavio je Crkvu koja je, prema njegovim riječima, “poljska bolnica” – mjesto gdje se liječe rane, sluša narod i služi najpotrebitijima. Njegova vizija sinodalnosti promijenila je način na koji Crkva razmišlja o sebi, stavljajući laike i periferije u središte. Reforma kurije, ekološka svijest i naglasak na milosrđe postavili su temelje za buduće generacije. “Ne bojte se biti ranjivi, jer u ranama susrećemo Krista”, rekao je u svojoj posljednjoj uskrsnoj poruci.
Unatoč otporu, Franjin pontifikat bio je most između tradicije i suvremenosti. Njegova skromnost, pastoralna toplina i hrabrost da prizna slabosti Crkve, učinili su ga papom koji je dirnuo srca milijuna. Dok kardinali započinju proces izbora njegova nasljednika, svijet se oprašta od čovjeka koji je živio evanđelje milosrđa i služenja. Počivao u miru Božjem.
