Od raspada Sovjetskog Saveza 1991., Rusija se ponovno nastoji pozicionirati kao svjetska sila. Svjesna da više ne može imati imperij kakav je SSSR imao u istočnoj Europi, Rusija se nastojala nametnuti bivšim sovjetskim republikama kao država koja će ih formalnim i neformalnim načinima okupljati oko sebe. S obzirom na njihovu zemljopisnu povezanost i zajedničku povijest iz carskih i sovjetskih vremena, to se činilo izvedivim projektom. Takva je politika imala obilježja stvaranja međunarodnog društva, koncepta koji dolazi iz Engleske škole međunarodnih odnosa i označava sustav koji čine države sa zajedničkim interesima, vrijednostima i normama koje međusobno surađuju radi ostvarivanja zajedničkih koristi. U takvim sustavima neka država može biti dominantna i to je trebala postati Rusija.

ZND – mrtvo slovo na papiru

SSSR se nije raspao u krvi i zavadi među svojim konstitutivnim republikama kao Jugoslavija. Rezultati referenduma održanog u ožujku 1991. u devet od 15 republika pokazali su da je većina stanovništva glasala za njegov opstanak. Čak su se i vlasti u nekim republikama pribojavale neovisnosti jer nisu znale hoće li njihova federalna jedinica opstati kao samostalna država. One su umjesto toga htjele više autonomije te su zajedno s Gorbačovom planirale preustroj SSSR-a u Savez Sovjetskih Suverenih Republika. Taj je plan propao nakon pokušaja puča protiv Gorbačova u kolovozu 1991. i gotovo sve su republike nakon toga proglasile svoju neovisnost.

Ako se Jugoslavija 1991. nije uspjela transformirati u konfederaciju, SSSR je na prvi pogled uspio u tome. U prosincu je nastala nova regionalna organizacija – Zajednica neovisnih država (ZND) – koja je okupljala 11 od 15 sovjetskih republika. Jedine tri republike koje više ništa nisu htjele imati s tim bile su tri baltičke države koje su pola stoljeća sovjetske vlasti proglasile okupacijom te privremeno Gruzija u kojoj je tad bjesnio sukob među političkim elitama.

Činilo se da je sa ZND-om očuvana određena razina suradnje na postsovjetskom prostoru te da Rusija i dalje drži na okupu većinu bivših sovjetskih republika. To se ubrzo pokazalo netočnim zbog niza teškoća kroz koje su prolazile. Rusija je sama proživljavala duboke unutarnje probleme koje su njezinu vanjsku politiku činile neučinkovitom, a trostruka tranzicija – politička, gospodarska i državna – bila je tegobna i u većini njih posve neuspješna. Nedostatak unutarnjih i vanjskih čimbenika koji je pospješuju ubrzo je rezultirao uspostavom personalnih diktatura koje su počele voditi različitu vanjsku politiku. Već u prvoj polovici 1990-ih rubalj je prestao biti zajednička valuta, a odustalo se i od zajedničkih oružanih snaga. Iako i danas postoji, ZND je umjesto zajednice država koju vežu zajednički interesi, norme i vrijednosti postao gotovo mrtvo slovo na papiru. Rusija stoga nije imala na raspolaganju regionalnu organizaciju s kojom će učinkovito kontrolirati svoje “blisko inozemstvo”.

Ruski predsjednik Jeljcin otišao je s vlasti zadnji dan 1999. i novi je predsjednik postao dotadašnji premijer Putin. On je odmah nakon dolaska u Kremlj nastojao ojačati svoju državu u međunarodnim odnosima. U svojoj novoj vanjskoj politici, Putinova Rusija trebala je pronaći način kako da ponovno postane velika svjetska sila i da ostvari svoje ciljeve u bliskom inozemstvu, a da to ne udalji postsovjetske države od nje i ugrozi njezin položaj u međunarodnim odnosima. Primjena tvrde moći, tj. vojne sile, nije dolazila u obzir. Osim što je u posthladnoratovskom razdoblju stavljen naglasak na korištenje ekonomskih sredstava umjesto oružja, ruska vojna moć se 1990-ih rapidno smanjila i nije bila dovoljna za učinkovite vojne operacije.

Oružane snage nove Rusije ne samo da su bile smanjene u odnosu na Sovjetsku armiju, nego su bile i loše vođene. Prvi i šokantan primjer toga bio je Prvi čečenski rat koji se vodio 1994-1996. i bio je katastrofalan kako za Čečene, tako i za rusku vojsku. Kremlj je jedini način da se izvuče iz njega vidio u potpisivanju mirovnog sporazuma s kojim je Čečenija stekla toliku autonomiju da je postala država u državi, barem dok u jesen 1999. Putin nije pokrenuo Drugi čečenski rat. Ako je primjena tvrde moći tako loše prošla na ruskom teritoriju, još je bilo manje šanse za njezin uspjeh izvan ruskih granica. Kremlj je stoga pokušao u bliskom inozemstvu primjenjivati meku moć i geoekonomske strategije kako bi u tome uspio.

Promjena pristupa

Neuspjeh ZND-a nije odvratio Putina od regionalnih organizacija i drugih načina regionalne suradnje, no sada ih je trebalo osnivati i organizirati drugačije nego ranije. U tom procesu pojavili su se problemi koji su mogli utjecati na njihov uspjeh. Prvi je bio koje će sve države pristati sudjelovati u njima jer nisu sve bile blagonaklone prema ruskim vanjskopolitičkim željama. Potencijalne članice trebale su pronaći svoj interes za članstvo jer ih se nije moglo prisiliti na to, a kamoli prisiliti ih na to da aktivno sudjeluju u radu tih organizacija. Drugim riječima, bilo je potrebno pronaći centripetalne čimbenike koji će ih čvrsto integrirati. One države koje nisu htjele sudjelovati u tome, trebalo je na neke druge načine kontrolirati kako ne bi vodile vanjsku politiku suprotnu željama Kremlja. S obzirom na to da se Rusija okrenula mekoj moći i geoekonomiji kao načinima vođenja svoje vanjske politike, najočitija korist koji su zainteresirane države mogle imati bili su gospodarska suradnja, ruske investicije i zajednička obrana.

Do danas su se isprofilirale dvije organizacije: Euroazijska ekonomska unija (EEU), svojevrsni ekonomski pandan EU-u koji okuplja Armeniju, Bjelarus, Kazahstan, Kirgistan i Rusiju, te Organizacija Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (OUZS), svojevrsni pandan NATO-u koju osim tih pet država čini još i Tadžikistan. Drugi problem bio je kako spriječiti vanjske zemlje i organizacije da uđu u blisko inozemstvo i tako poremete ruske planove. Ako se prvi problem tiče poticanja centripetalnih tendencija, ovaj drugi tiče se sprečavanja centrifugalnih tendencija koje bi mogle oslabiti rusku moć u bliskom inozemstvu. Ta opasnost nije zemljopisno jednako raspoređena jer ponajprije ovisi o tome tko se nalazi neposredno izvan njega.

Blisko inozemstvo čine tri odvojene regije: postsovjetska Istočna Europa, Kavkaz i Srednja Azija. Kao što je poznato, najveći strah Kremlj ima od Zapada, koji je u fizičkom kontaktu s postsovjetskom Istočnom Europom te donekle u blizini Kavkaza. Zbog njegove meke moći dio tih država mogao bi ispasti iz organizacija pod ruskim vodstvom i uskočiti u zapadne. Kremlj stoga te dvije regije želi držati dalje od Zapada bez obzira jesu li sve njihove države članice EEU-a i OUZS-a ili ne. Osim što graniče s NATO-om, EU je pokrenuo inicijative poput Istočnog partnerstva preko kojih surađuje sa šest država u te dvije regije i među njima su i Armenija i Bjelarus, članice EEU-a i OUZS-a.

Rusija može lako prisiliti Bjelarus da se drži dalje od Zapada jer njegov diktator Lukašenko ni sam to ne želi. Armenija je, pak, u jesen 2013. namjeravala potpisati sporazum o pridruživanju s EU-om, ali nakon kremaljskog uvjeravanja ili prisiljavanja da odustane od toga, ona je pristupila EEU-u. Do aneksije Krima i pobune u Donbasu 2014. najgore je u svom “neposluhu” prošla Gruzija koja je 2008. bila prva koja osjetila kremaljsku tvrdu moć jer nije vodila vanjsku politiku u skladu s njegovim interesima. Iako je bila članica ZND-a, ona se namjeravala približiti i NATO-u što je Rusija spriječila vojnim napadom na nju pod izlikom zaštite humanitarnih prava u odmetnutoj regiji Južna Osetija. Kremlj je nakon toga priznao Abhaziju i Južnu Osetiju kao neovisne države te je Gruzija ostala izvan NATO-a.

Kremlju manja izvanjska centrifugalna opasnost prijeti što se ide dalje prema istoku. Južno od Kavkaza su Iran i Turska, a istočno od Srednje Azije je Kina. Dok s Iranom ostvaruje dobre, a od početka rata u Ukrajini i bliske odnose, Rusija ima puno kompliciraniji odnos s Turskom. To se ne tiče samo njihovih izravnih kontakata, nego i sukoba u trećim zemljama u kojima Moskva i Ankara imaju različite interese, poput Libije i Sirije. Najveći problem za njihove odnose ipak je Kavkaz u kojima obje imaju sigurnosne i gospodarske interese, a Turska i etničke. Moskva od raspada SSSR-a nastoji spriječiti tursku vojnu prisutnost u toj regiji i dosad je u tome uspijevala. Turska tamo nema svoje vojne baze, dok je Rusija ima u Armeniji, svojoj saveznici u okviru OUZS-a.

Od kraja 2020. ruske mirovne snage nalaze se i u dijelu Nagorno-Karabaha koji je još ostao pod armenskom kontrolom nakon Drugog nagorno-karabaškog rata. Na najave da bi i Turska mogla tamo poslati svoje snage jer je Nagorno-Karabah regija u sastavu njezinog saveznika Azerbajdžana, Rusija se tome izričito suprotstavila. Ankara nije na tome inzistirala, ali u slučaju da napokon postigne konačni sporazum s Armenijom o normalizaciji odnosa, njezin utjecaj na Kavkazu će dodatno ojačati, a ruski bi mogao oslabiti. Armenija je članica regionalnih organizacija koje vodi Rusija upravo zbog straha od svoja dva susjeda, ali ako uskoro postigne i konačno rješenje s Azerbajdžanom oko Nagorno-Karabaha, imat će manje razloga da se oslanja na Rusiju. Konačno, dodatni adut Ankare je njezina spremnost da održava odnose s Rusijom i ne uvodi joj sankcije nakon početka rata u Ukrajini što dodatno utječe na Kremlj da vodi računa o turskim interesima na Kavkazu.

Koga čeka ‘ukrajinska sudbina’?

Rusija nema takvo suparništvo s Kinom oko Srednje Azije, ali to ne znači da je sretna zbog jačanja kineskog utjecaja. Ta golema regija s oko četiri milijuna četvornih kilometara i preko 70 milijuna stanovnika zanimljiva je objema silama zbog sigurnosnih i gospodarskih razloga. Neki od sigurnosnih razloga važnih za Rusiju tiču se islamizma, zaštite etničkih Rusa koji žive tamo i sprječavanja ulaska trećih sila u tu regiju. Rusija je, primjerice, 1992. stala na stranu tadžikistanskih komunističkih vlasti kad je u toj zemlji izbio građanski rat jer su najjača snaga na protivničkoj strani bili islamisti. Kremlj se bojao da bi se islamistički pokreti od tamo mogli preliti i na njezine regije naseljene muslimanskim stanovništvom i zbog toga mu je bilo stalo do toga da ostvaruje određeni utjecaj u srednjoazijskim državama kako bi to spriječio. Tamo žive i milijuni Rusa, najviše u Kazahstanu u kojem dio njih ima separatističke težnje.

U gospodarskom, pak, pogledu ta je regija još u SSSR-u bila važna zbog proizvodnje pamuka, a još više zbog prirodnih resursa među kojima su najznačajniji bili nafta i plin. S obzirom na to da su srednjoazijske države naslijedile naftovode i plinovode iz sovjetskog razdoblja koji su isključivo prelazili preko ruskog teritorija, one su i nakon stjecanja neovisnosti ostale ovisne o Moskvi kod izvoza energenata na svjetska tržišta. Primjer toga je Turkmenistan koji ima jedne od najvećih zaliha plina na svijetu, ali Rusija je za turkmenski plin plaćala malu cijenu i višestruko zarađivala preprodavajući ga drugima. Ta je zemlja zbog toga nastojala izgraditi plinovode prema svojim susjedima, pa se krajem 1990-ih čak bavila i idejom da izgradi plinovod preko Afganistana kako bi dosegla golemo tržište Pakistana.

Pravi izlaz za Turkmenistan i druge srednjoazijske države nastao je tek u ovom stoljeću kad je Kina zbog sve većih vlastitih energetskih potreba počela graditi plinovode i naftovode prema toj regiji. Kina je u tim investicijama imala i sigurnosni interes jer je dominantan uvoz njezine nafte dolazio s Bliskog istoka. Budući da bi ga u eventualnom sukobu s SAD-om američka ratna mornarica mogla blokirati, Peking je nastojao pronaći nove izvore ugljikovodika u svojoj okolici, a to su ponajprije bile Rusija i Srednja Azija. Ta je regija važna Kini i zbog inicijative “Pojas i put” jer preko nje može ostvariti kopnenu vezu sa Zapadom zaobilazeći Rusiju. To znači i nove infrastrukturne investicije čime će se te zemlje još bolje povezati s Kinom i sa susjednim zemljama.

Iako mu je time postala konkurent u Srednjoj Aziji, Kremlj je nastojao što bolje iskoristiti tu situaciju te od Kine stvoriti novog političkog i gospodarskog partnera, naročito nakon što je 2014. zaoštrio svoje odnose sa Zapadom. Rusija je godinama bila težak pregovarač s Pekingom oko cijene plina te je popustila tek nakon uvođenja zapadnih sankcija zbog aneksije Krima u proljeće te godine. Već u svibnju su Rusija i Kina potpisale sporazum o plinskoj trgovini vrijedan 400 milijardi dolara na rok od 30 godina i u njega je bio uključen i projekt izgradnje plinovoda Snaga Sibira koji je pušten u rad krajem 2019.

Kakva bi onda bila reakcija Kremlja da srednjoazijske i kavkaske države pokažu onakvu neposlušnost prema njemu kakvu su pokazale Ukrajina i Gruzija i kako bi na to reagirale države koje se nalaze neposredno iza ruskog bliskog inozemstva? Iako su Gruzija i Turska održavali dobre odnose u trenutku ruskog napada 2008., oni ipak nisu bili na takvoj razini da bi Ankara zbog njih ušla u sukob s Moskvom. Nasuprot tome, Azerbajdžan je turski saveznik i Azeri su Turcima etnički blizak narod te je malo vjerojatno da bi Rusija bila spremna na bilo kakav veliki sukob s njim jer bi ga to još više povezalo s Turskom. Rusija tako nije htjela pomoći Armeniji ni pobunjenim Armencima kada je izbio Drugi nagorno-karabaški rat 2020. pravdajući svoju odluku time da OUZS štiti samo teritorij Armenije, ali ne i Armence izvan nje. Umjesto toga nametnula se kao posrednik u mirovnim pregovorima kako bi ih još više vezala za sebe.

U Srednjoj Aziji potencijalno najveća opasnost od sukoba s Rusijom prijeti Kazahstanu zbog izravne granice s Rusijom i oko tri milijuna Rusa koji žive tamo, ali Rusija ima slične razloge da ne intervenira protiv njega ni ijedne druge zemlje u regiji zbog svojih odnosa s Kinom. S jedne strane, Kremlj nastoji surađivati s Pekingom zbog gospodarske koristi i ublažavanja međunarodne izolacije, a s druge strane, kineska snaga i želja srednjoazijskih država da surađuju s Kinom nešto su što Kremlj ne može ignorirati ni spriječiti. Iz toga proizlazi da pored svih ostalih razloga koji su utjecali na Putinovu odluku da napadne Ukrajinu, Rusija se lakše odvažila na vojni napad protiv te zemlje jer je smatrala da nema što izgubiti u svojim odnosima s NATO-om i EU-om kao što to može s Turskom i Kinom ako započne veliki sukob u regijama s kojima one graniče.

Više od tri desetljeća nakon raspada SSSR-a Rusija umjesto sovjetskog imperija i dalje nastoji izgraditi svoje manje ambiciozno “međunarodno društvo”. No bez pravih saveznika, sa suparničkim ili konkurentskim državama na granicama svojeg bliskog inozemstva i upitnom zainteresiranošću postsovjetskih država da se čvrsto vežu uz nju, integritet regionalnih organizacija pod ruskim vodstvom i perspektiva da će se one širiti i jačati upitni su. A s obzirom na to da ni u “vlastitom dvorištu” ne uspijeva izgraditi dominaciju, Rusija ne uspijeva ni zauzeti onakav položaj svjetske velesile kakav Putin priželjkuje već više od 20 godina.

*Autor je izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu