Nova, konkretnija, makar neslužbena runda razgovora o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu, što je to uopće, što Ukrajinci smatraju da bi bilo dovoljno sigurnosno jamstvo, računa li se na pomoć Amerike, što Europa može i namjerava vis a vis rata u Ukrajini, odvila se neposredno nakon provokacije dronovima nad Poljskom, koja je zbunila i tu visoko obrambeno osviještenu zemlju i NATO.
Kakve to veze ima s Hrvatskom? Ima – prolongirana nestabilnost u Ukrajini povećava rizik za cijelu Europsku uniju, snažno mijenja odnose unutar nje i rađa nesigurnost u snagu i ulogu NATO-a. Sve što se debatira oko sigurnosnih jamstava za Ukrajinu, zapravo se, drugim riječima, neizravno, odnosi na to koliko povjerenja možemo imati u NATO. Na kraju ispada da je odnos prema ishodu rata u Ukrajini test vjerodostojnosti NATO-a i ujedno naznačuje preslagivanja unutar briselskog bloka zemalja.
Danska najviše pomaže
Plaforma dvodnevne konferencije održane u Kijevu “Kako završiti rat” je YES – Jaltska europska strategija. Forum je to koji je prije 20 godina osnovao ukrajinski oligarh Viktor Pinčuk. Razgovori tamo nikog ne obvezuju, odvijaju se izvan EU-a, ali to je mjesto na kojem se okupe važni i utjecajni donositelji političkih odluka, vidljivi javnosti i oni iza scene, govore otvoreno i uživo i između sebe bistre pozicije. Kad se vrate u svoje zemlje, reagiraju kroz domaće i europske institucije. Što želimo znati o ratu Rusije i Ukrajine, kako koja zemlja stvarno diše te u kojem smjeru se formira europski stav, tu se sazna.
Uglavnom su govornici bili diplomati i dužnosnici iz baltičkih zemalja, Švedske, Danske (Danska, inače, u odnosu na svoj BND, procentualno najviše od europskih zemalja pomaže Ukrajini, prema podacima Kiel instituta), zatim Finske i Poljske, Ukrajinci i Amerikanci, među kojima general Keith Kellogg, Trumpov čovjek za Ukrajinu.
Moderatori su bili najutjecajniji mogući, od Neila Fergussona i Fareeda Zakarije do zvijezde s Foxa. U publici su također sjedili Amerikanci (republikanci i demokrati te vojna lica poput generala Petraeus), bivši šefovi vlada, primjerice, ali ne samo Boris Johnson, nego i Francuz Gabriel Atal, Carl Bildt, Sanna Marin i drugi. Svi su se javili kratko u diskusji i pozvali da obećanja koje EU daje Ukrajini trebaju biti stvarna i vjerodostojna, zbog same Europe. Dakako, svi prisutni debrifiraju svoje sunarodnjake kad se vrate doma. U publici su bili također i direktori najutjecajnijih “think-tankova”, kao Kiel instituta, ili sličnih skupova, kao Minhenske sigurnosne konferencije.
Prvi dojam nakon odslušanih sesija je da je ove godine mnogo više europskih aktera svjesno da je Rusija ozbiljna prijetnja europskoj sigurnosti, odnosno da će Moskva upotrijebiti silu kad god joj zatreba za realizaciju određenoga političkog cilja. Također, da se od tamo vodi složen i ozbiljan hibridni, propagandni rat protiv Europe u kojem Rusija ima uspjeha, kao i da se samosvijest Rusije povećala sada kad iza nje stoje Kina, a možda, ako se ne okrene, i Indija. Konkretno, iako je Rusija već umorna i ekononomija joj posrće, Kina uvijek može uskočiti Rusiji ne samo modernom vojnom tehnologijom koju bi poželjeli iskušati, nego i običnim zalihama municije kad Rusiji pofali i kad bi inače bila prisiljena na pauzu.
I sad, ovo je bitno – ako će se Rusija uz kinesku pomoć, a možda i indijsku, oporavljati brže nego što će, primjerice, Europa u idućih pet godina izgrađivati svoje obrambene kapacitete, to će izložiti cijelu EU. Ekonomsko-politički pritisci na Europu pojačali bi se, i hvatali bismo zrak stiješnjeni između američkih i kineskih ambicija. Budući da su se te sile poredale uz Rusiju, a na Ameriku se ne može računati, osim tu i tamo sporadično, ispada da su Ukrajina i Europa same. Ta se slika sada jasnije vidi pa su diskusije o sigurnosnim jamstvima bile mnogo konkretnije nego prije i mnogo otvorenije.
Stubb u središtu pozornosti
U centru pozornosti bilo je izlaganje finskog predsjednika Stubba jer on šeta između europskih šefova država i vlada, s jedne, te Donalda Trumpa, s druge strane, prenosi, i pažljivo prema europskoj javnosti i Amerikancima artikulira želje i poruke. On je potvrdio da je vojna razrada plana za sigurnosna jamstva Ukrajini u završnoj fazi, uključujući zapovjedne centre, podjelu poslova i definiciju ciljeva. Dodao je da Trump razmišlja o sekundarnim sankcijama ili carinama čiji bi cilj bio sprječavanje trgovine ruskom naftom i plinom jer ta trgovina financira rusku vojnu mašineriju. U tome bi američka podrška bila iznimno važna, zapravo bitna, za većinu posla što bi odradila Europa.
Stubb je odbacio bilo kakav “vojni pritisak” na Putina jer bi to značilo da bi se previše otvoreno upustilo u rusko-ukrajinski rat, a NATO to ne želi. No, odgovor Europe (i valjda Amerike) treba biti takav, da se ruska agresija zaustavi i da Putin promijeni ključan dio svojih strateških planova i ratnih ciljeva. Sigurnosna jamstva trebala bi nastupiti, rekao je Alexander Stubb, nakon što se dogovori primirje u trajanju od 90 dana na sadašnjoj crti bojišnice. Nakon toga počelo bi se pregovarati o okvirnom mirovnom sporazumu i tek onda bi se uvele sigurnosna jamstva za Ukrajinu.
Cijelo vrijeme nastavila bi se pomoć Ukrajini, a u pregovore bi Ukrajina trebala ući za zahtjevom za očuvanje svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Uglavnom, prema Stubbu, sigurnosna jamstva ne bi bila mrtvo slovo na papiru, nego vjerodostojna i takva da se mogu primijeniti. Cijelo vrijeme nastavila bi se i pomoć ukrajinskoj vojsci, a Ukrajini bi se stvarno otvorilo članstvo u Europskoj uniji i možda NATO-u. Od zemalja članica EU-a očekuje se konkretna pomoć. Toliko Alexander Stubb, i to je ujedno najviše što se uopće saznalo o sigurnosnim jamstvima.
Kako to vide Ukrajinci?
Šef kabineta ukrajinskog predsjednika, Igor Žovkva, iznio je kako predsjednik Zelenski i njegov stožer smatraju što bi trebala biti sigurnosna jamstva… Prvo i najvažnije sigurnosno jamstvo i za Ukrajinu i za Europu je jaka ukrajinska vojska, rekao je. Jaka ukrajinska vojska znači da, kad se jednom uspostavi, mir neće biti ugrožen kad god to Rusija poželi. U ovom trenutku, naglasio je, vojna komponenta važnija je nego ikada prije, pa i više nego prije nekoliko mjeseci.
Drugi element sigurnosnih jamstva bila bi stvarna vojna i politička prisutnost (boots and flags, čizme i zastave, tako se izrazio) europskih zemalja u Ukrajini. “Od 35 zemalja koalicije voljnih, 26 nam je iznijelo kako konkretno, na terenu, mogu pridonijeti sigurnosnim jamstvima… Nisu sve zemlje spremne poslati svoje vojnike, no one mogu kod nas zabosti svoju zastavu, tj. pomoći opremom, oružjem ili financijski. Mnogo je oblika suradnje i stalo nam je da takvih zemalja bude što više… Mnogi će, ipak, poslati i ljudstvo, a naše ministarstvo obrane usko surađuje s njihovim ministarstvima obrane. Ne mogu za sada otkriti koje su to zemlje.”
Za Ukrajince, treći element je Član 5 Povelje NATO-a. Jasno, Ukrajina nije članica, ali baš zato ih zanima ima li načina da se Član 5 primijeni na Ukrajinu. “Zanima nas kako bismo definirali pravila ratnog djelovanja, što bismo mogli staviti na papir pa da taj dokument ima pravnu težinu, da bude obvezujući.”
Inače, Ukrajina je napravila mrežu bilateralih ugovora sa zemljama koje su dale sigurnosna jamstva, ali ti ugovori, koje je spomenuo Zelenskijev izaslanik na panelu, nemaju dovoljnu težinu. Ukrajinci žele sa svakom od tih zemalja sjesti za stol i proći, točku po točku, definiranja međusobnih obveza, a onda bi htjeli raficirati takve bilateralne dogovore u parlamentima dviju zemalja. Ukrajina u ovom trenutku ima 20 takvih bilateralnih ugovora. Mnoge zemlje, prijatelji Ukrajine, ipak nisu spremne da takvi ugovori postanu pravno obvezujući. Uz to, iako se tako u javnosti razumijeva, ni Član 5 Povelje NATO-a ipak nije posve jasan oko vojne intervencije saveznika.
Treći element koji Ukrajinci vide u konstrukciji sigurnosnih jamstava bilo bi članstvo u Europskoj uniji. Kao i mnoge zemlje kandidati, i Ukrajinci inzistiraju da im EU “da datum” pristupanja. “Mi se sa svoje strane ozbiljno pripremamo, prilagođavamo državu kao da smo u pregovorima, slijedimo sve korake. Kad Ukrajina postane članica EU-a, bit će to nama znak naše jasne pobjede”, rekao je na panelu bliski suradnik predsjednika Zelenskog.
Daleko su jamstva
Kad je riječ o sigurnosnim garancijama, rekao je da su nedavno u Parizu raspravljali s Donaldom Trumpom, o sekundarnim sankcijama ili carinama – što god je efikasnije – prema Rusiji. Konačno, Ukrajinci očekuju i da se zamrznuta sredstava Rusije alociraju za obnovu Ukrajine. “Sad razmišljamo i o koaliciji zemalja koje bi bile posebno zainteresirane za obnovu Ukrajine. Nekada davno postojao je Marshallov plan, ali mi sada imamo nešto posve drugo u glavi za obnovu Ukrajine”, rekao je.
Poljski ministar vanjskih poslova i potpredsjednik Vlade, Radoslaw Sikorski, spustio je loptu na zemlju. Reagirao je vrlo izravno, rekavši da su sigurnosna jamstva još jako daleko, a da je prioritet teži i bliži: “Ono što sada treba Ukrajini je jačanje njezine vojske, a sve drugo o čemu su tu govori, jamstva, pa i europske trupe u Ukrajini, sve se to odnosi na razdoblje poslije prestanka sukoba. To je jačanje Ukrajine nakon što nastupi mir. Ali, Putin ne želi mir. To znači da Putinu tek treba stvoriti situaciju u kojoj će poželjeti mir, a do te situacije dolazi se jačanjem ukrajinske vojske. Mi smo u toj fazi, na toj stepenici. Ne možemo se praviti da smo je prešli kad nismo. Treba stvoriti sredstva da se Ukrajinci mogu braniti. To je sada jedini i najvažniji zadatak. Putin će promijeniti svoju politiku ako vidi da smo sada, mi, Europljani, spremni uložiti u ukrajinsku obranu.”
Sikorski je pojasnio: “Kad tako govorimo o sigurnosnim jamstvima, izgleda kao da se spremamo da se u Ukrajini borimo s Rusijom, a to nije točno. Ne vidim mnogo dobrovoljaca. Zato, koncentrirajmo se na najvažnije, na pomoć Ukrajini da se vojno obrani od Rusije.”
Njegova intervencija izazvala je odobravanje. Komentar ministra Sikorskog odvio se i pod dojmom provokacije ruskim dronovima dva dana prije ovog panela, a koji su poljska i NATO obrana uspjele djelomično, ali ne u potpunosti odbiti. Kad se usporedi sa svojedobno teškim iranskim bombardiranjem Izraela, kad je Iron Drone pokupio svaku raketu, u poljskom incidentu obuzima nas polunelagoda. Komentari europskih lidera bili su oštri, ali činjenica je da je zračna obrana na istočnom krilu NATO-a bila donekle propusna. Bilo je bolje nego kad je pogreškom poslan ukrajinski dron pao na Zagreb, ali nedovoljno dobro. U Americi, Trump je odšutio ovu epizodu. S ove strane pak, na panelima, osim ako se izravno nije ticalo Amerike, Trumpovo ime nije stalno iskakalo u razgovoru – kao da je europska strana gotovo rezignirala oko Amerike.
I s obrambene i s političke strane može se zaključiti da Europi još nije dosta lekcija koje bi je prisilile da stvarno prijeđe na djela. Hoće, ali još nije došla voda do grla. Ipak, ovaj put u raspravama,bilo je mnogo više dubokog poznavanja konteksta i šansi – i mnogo više pragmatičnosti. Prošle godine svi su još bili šokirani, iskazivali nevjericu, obećavali, a ove godine raspravlja se konkretno. Novo u odnosu na prošle slične konferencije i sastanke, ali i na generalni ambijent je da je svima jasno da Ukrajina ima nešto važno za ponuditi Europi. To je sigurnost, što Ukrajinu pozicionira – pogotovo otkad nam je Amerika gotovo potpuno okrenula leđa – u ravnopravan položaj u pregovorima. To je golema kvalitativna razlika u odnosu na zemlje u našoj regiji koje čekaju na proširenje, koje nemaju mnogo toga donijeti u miraz. Također i u odnosu prema Hrvatskoj jer se kod nas nije branila Europa, a u ukrajinskom ratu zbilja se o tome radi.
Za Fince nema dileme
Na panelu svi su odbacili nedavne komentare iz Moskve u kojima je Putin signalizirao da ne slaže s davanjem sigurnosnih jamstava Ukrajini i da bi prisustvo NATO-ovih trupa na ukrajinskom ozemlju smatrao neprijateljskim činom prema sebi. Budući da su oni napali Ukrajinu, rekao je američki demokratski senator Jimmy Panetta, ne mogu davati veto na sigurnosna jamstva.
Finski ministar obrane Hanno Pevker, rekao je da svi znamo da će “Ukrajina prije ili kasnije, ali vjerojatnije prije nego kasnije” postati članica EU-a. “Nije stvar sigurnosnih jamstava za Ukrajinu, nego za Europu, a naše sigurnosno jamstvo je – Ukrajina, njezina vojska. Kad osvijestimo tu činjenicu, moramo ciljati na to da Ukrajina dobije ovaj rat. Naime, Ukrajina sada ima milijun pripadnika jako dobre, iskusne vojske. I sad – želimo li tu vojsku od jednog milijuna na svojoj strani, ili na ruskoj strani? Tih sto deset brigada, koliko sada Ukrajina ima, je li bolje da su one dio Europe i njezine obrane ili pod kontrolom Rusije? Čim se ukrajinska vojska ustroji prema standardima NATO-a, trebamo ih odmah primiti. Za to smo da što prije to obavimo i formirali razne koalicije.” Finski ministar dodao je da za njegovu zemlju nema dileme da finske trupe trebaju biti prisutne u Ukrajini.
Na jednom drugom panelu ove konferencije estonski šef vojne obavještajene službe Kaupo Rosin potvrdio je da će i vojnici njegove zemlje sudjelovati u čuvanju mira u Rusiji, a da Estonija odvaja 0,3 posto svog BND-a za obranu Ukrajine. Kad bi svaka zemlja članica toliko odvajala, Ukrajina bi godišnje imala na raspolaganju 110 – 120 milijardi dolara godišnje za obranu.
Vidjet ćemo odjeke ovih razgovora na budućim sastancima Vijeća (zemalja članica) u Bruxellesu, a bio bi zanimljivo za javnost i koliko su naši političari i saborski zastupnici duboko u ovoj tematici.
