Hrvatsko društvo već desetljećima živi u sjeni povijesnog antagonizma između “crvenih” i “crnih”, između partizana i ustaša, koji je oblikovan kroz ratove, ideološke sukobe i medijsku interpretaciju prošlosti. Taj navodni prasukob postao je dominantna leća kroz koju se promatra politička i društvena realnost, kao da je svaki današnji društveni konflikt utemeljen u nepomirljivim ideologijama dvaju taborâ prošlost. No, stvarnost je znatno kompleksnija: bipolarna podjela hrvatskog društva prije svega je politička i medijska konstrukcija, fantazma koja perpetuira moć establišmenta i usmjerava društvenu pozornost prema imaginarnoj unutarnjoj prijetnji, umjesto da se bavi suštinskim pitanjima demokratskog života.
Povijesni kontekst
Trebalo bi jednom pokazati da sukob crvenih i crnih, iako duboko ukorijenjen u kolektivnoj memoriji, ne odražava stvarne društvene antagonizme, već reproducira prošle konflikte kao alibi za suvremenu političku farsu. Kroz analizu povijesnih događaja, uloge jugoslavenskih komunista i antifašizma te suvremenih medijskih i političkih narativa, bit će jasno da bipolarizacija služi poglavito održavanju hegemonije i sprječavanju razvoja stvarnoga građanskog subjektiviteta. Samo intrigantnim povezivanjem povijesti i suvremenog diskursa možemo dekonstruirati ovaj mit koji nas, godinama, drži u stanju političke akutne anksioznosti.
Da bismo razumjeli današnji narativ o bipolarizaciji – crveni vs. crni, partizani vs. ustaše – nužno je prvo sagledati povijesni okvir Drugog svjetskog rata i antifašističke borbe. U travnju 1941. godine, nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila Osovine, na području današnje Hrvatske uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, marionetska tvorevina koja je vrlo brzo postala simbolom represije i nasilja nad Srbima, Židovima, Romima i političkim neistomišljenicima. Ta je tvorevina kroz svoje kratko postojanje prakticirala teror koji ne može biti reduciran na puku administrativnu funkciju – bio je to sustavni pokušaj homogenizacije društva uz korištenje represije kao strategije dominacije. Jednako tako, neposredna prošlost NDH, stradanja Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, nikako ne mogu biti alibi retorziji koja je uslijedila.
U tom ozračju nasilja, represije i okupacije pojavio se organizirani otpor – antifašistički i oslobodilački pokret koji se vrlo brzo konsolidirao u partizanski otpor. 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica kraj Siska osnovan je Prvi sisački narodnooslobodilački partizanski odred. Taj trenutak označio je početak strukturirane mobilizacije velikog broja ljudi iz raznih etničkih i društvenih skupina koji su se borili za oslobođenje od fašizma i okupacije.
Antifašistički pokret bio je heterogen i multietnički – uključivao je Hrvate, Srbe, Muslimane i druge – te je djelovao protiv ideologija i praksi koje su prijetile egzistenciji i slobodi naroda na ovim prostorima. Taj je pokret, iako povezan s ideološkim vodstvom Komunističke partije, imao stvarnu sociopolitičku i egzistencijalnu dimenziju: bio je to otpor sustavnom nasilju, a ne samo ideološki projekt.
Međutim, važno je razlikovati antifašizam kao stvarnu vojnu i moralnu borbu protiv okupacije od njegovih kasnijih ideoloških interpretacija. U poslijeratnoj jugoslavenskoj i hrvatskoj javnoj sferi antifašizam je često institucionaliziran kao komponenta državnog identiteta, simbol koji se koristi u političkim diskursima kako bi se osnažila legitimacija vlasti ili diskvalificirala opozicija. To je stvorilo složen odnos prema antifašizmu: s jedne strane, poštovanje borbe protiv fašizma kao legitimnog etičkog načela, a s druge strane svijest da je ta borba, u svojoj političkoj institucionalizaciji, bila uklopljena u jednopartijski sustav koji je poslijeratna vlast instaurirao i koji je gušio alternativne političke prakse. Upravo ta dvojnost – stvarnog otpora i ideološke integracije u novi poredak – imala je ključnu ulogu u kasnijoj ideološkoj fantazmi o bipolarizaciji: umjesto sagledavanja konflikta u njegovim stvarnim povijesnim i društvenim uzrocima, on se reducira na binarne narative koji služe političkoj instrumentalizaciji.
Dekonstrukcija podjele
U suvremenoj političkoj i kulturnoj dinamici Hrvatske, narativ o bipolarizaciji – “crveni protiv crnih”, partizani protiv ustaša – često se tretira kao prirodna, suštinska dihotomija. Taj prasukob ima tendenciju postati temeljni antagonizam kroz koji se reducira cijela politička realnost. No, jednom kad se makne retroritam retorike, jasno je da je ova bipolarna matrica ideološka fantazma – narativna konstrukcija koja više strukturira naše strahove nego reflektira realne društvene antagonizme. Partizani i ustaše danas funkcioniraju kao mentalne projekcije kojima se nadomješta nepostojanje realnih antagonizama u društvu koje sve manje počiva na programskim razlikama, a sve više na simboličkoj perpetuiranoj prošlosti.
Današnji diskurs u Hrvatskoj često pojednostavljuje političku podjelu kroz prizmu prošlih sukoba, što rezultira binarnom matricom koja određuje identitetne obrasce i odnose moći. Takva redukcija ignorira složenost same povijesti, kao i kompleksnost dinamike suvremenog političkog života, u kojem se realni sukobi ne temelje na katastrofalnim poglavljima iz prošlosti, nego na aktualnim pitanjima – od socijalne pravde, preko obrazovanja, ekonomskih reformi, do pitanja vladavine prava.
U javnom i političkom diskursu pojmovi poput socijalizma ili komunizma danas se često koriste kao etikete vrijednosnog karaktera, ne kao koncepti koji bi artikulirali suvremene političke programe ili interese. Time se povijesna debata deformira u trajnu identitetsku bitku, pri čemu se prošlost ponavlja kao farsa, a ne kao predmet ozbiljne refleksije.
Ovakav narativ ne proizlazi iz stvarne borbe dvaju jasno definiranih stranaka ili ideoloških taborâ, nego iz projekcije prošlih konflikata na današnje političke izazove. Uloga povijesti u tom procesu nije deskriptivna – ona ne služi razumijevanju prošlosti – nego performativna: stvara i oživljava podjele, legitimira interese i održava društvo u stanju stalne napetosti i fragmentacije. To je fundamentalna funkcija bipolarne fantazme. Povijesni antagonizmi, poput onog iz Drugog svjetskog rata, transformirani su u suvremeni ideološki alat. U zemlji gdje programske razlike političkih stranaka često nemaju bitnu supstanciju, povijesna vizija služi kao pozornica za ritualizirano održavanje polarizacije, a ne kao sredstvo za razumijevanje kompleksnosti društva.
Takvo stereotipno razmišljanje ne odražava realne društvene odnose, nego perpetuira identitetne podjele koje se obnavljaju kroz ritualizirane političke prakse, medijski posredovane narative i institucionalizirane interpretacije prošlosti, gdje prošlost ne služi kritičkom razumijevanju, nego simboličkom održavanju statusa quo. U konačnici, binarni antagonizam crvenih i crnih nije prirodna društvena datost, nego ideološki alat – narativni okvir koji se održava kao fantazma kako bi se nadomjestilo nepostojanje realnih antagonizama i opravdao kontinuitet moći političkih elita, umjesto otvaranja prostora za građanski pluralizam i demokratski diskurs.
Građanin i građanstvo
U središte svakog demokratskog poretka ugrađena je ideja građanstva – pojam koji ne označava samo formalnu pravnu kategoriju, nego puno članstvo u političkoj zajednici, s pravima i dužnostima, sa sposobnošću da sudjeluje u odlučivanju o vlastitim uvjetima života. Građanstvo znači aktivno sudjelovanje u političkom i društvenom životu, kritičko promišljanje i odgovorno djelovanje.
No, empirijska realnost u Hrvatskoj upućuje na to da je ovaj građanski identitet fragmentiran ili djelomično razvijen. Formalno pravo državljanstva ne slijedi automatsko uključivanje u javnu sferu ili refleksivno sudjelovanje u demokratskim procesima, a građanski identitet često se više poistovjećuje s nacionalnim ili etničkim identitetima nego sa zajedničkim političkim vrijednostima. To znači da građanin često postaje pasivni nositelj formalnih prava, bez stvarne svijesti o svojim mogućnostima i dužnostima u demokratskom poretku.
U Hrvatskoj je građanski identitet često sekundaran u odnosu na pripadnosti koje proizlaze iz povijesnih, etničkih ili kulturnih narativa, što rezultira time da Hrvatska – premda formalno demokratska država – još uvijek ne uspijeva razviti snažnu normativnu kategoriju građanstva, koja bi ujedinila društvo oko zajedničkih vrijednosti i pluralnih političkih interesa. U praksi, taj identitet ostaje fragmentiran i često zamijenjen pripadnostima koje ne potiču kritičko sudjelovanje, nego reafirmaciju prošlih identiteta.
Takvo stanje društva otežava razvoj demokracije koja bi bila sposobna artikulirati probleme i rješenja suvremenog doba – jer dominira narativ koji potiče identitetske tenzije, a ne građansku participaciju i razmjenu mišljenja. Građanin u Hrvatskoj često ostaje apstraktan ideal – prepoznat kao formalno pravo, ali ne i kao živa društvena snaga sposobna suoblikovati javni život.
Hrvatsko društvo, unatoč političkim transformacijama i članstvu u Europskoj uniji, i dalje je zarobljeno u narativima koji se duboko oslanjaju na prošlost. Bipolarizacija kroz polaritet crvenih i crnih, partizana i ustaša, nije odraz stvarnog društvenog antagonizma, nego ideološka fantazma koja strukturira način na koji gledamo političku i društvenu realnost. Umjesto da se demokratski procesi razvijaju kroz pluralnost i argumentiranu raspravu, oni se reduciraju na binarne identitetske sukobe koji se prenose iz prošlosti i instrumentaliziraju za političke svrhe.
Povijest – koliko god dramatična i bolna bila – ne smije biti sredstvo za blokiranje demokratskog razvoja. Zločini prošlosti trebaju se prihvatiti kroz princip individualne odgovornosti, ali ne kao kolektivna etiketa koja definira svakoga tko danas živi. Umjesto toga, moramo priznati složenost povijesnih procesa i razlikovati stvarne ideološke sukobe od njihove instrumentalizacije.
Građanski subjekt – aktivni, refleksivni sudionik demokracije – ostao je fragmentiran ili odsutan jer se identitet često veže uz kolektivne narative prošlosti, umjesto da se artikulira oko zajedničkih vrijednosti demokracije, jednakosti, participacije i pluralizma. U društvu gdje je građanski identitet oslabljen ili zamijenjen identitetskim pripadnostima, demokracija nije puna demokracija – ona ostaje površni okvir bez stvarnog sadržaja.
Put prema demokratski zreloj zajednici
Ako Hrvatska želi izaći iz začaranog kruga povijesne bipolarizacije i njegovih fantazmi, mora graditi institucije i demokratsku kulturu koja potiče građanski identitet, pluralnu javnu raspravu i odgovornu participaciju. To znači:
1. Građanski odgoj i obrazovanje: U školama treba sustavno uvoditi građanski odgoj i obrazovanje kao temelj demokratskog djelovanja – da građani ne budu samo formalni birači, nego refleksivni sudionici javnog života. Povijesni razvoj ove ideje u Hrvatskoj pokazuje da postoji interes i potreba za kvalitetnim i sustavnim uključivanjem ovih sadržaja u obrazovni proces, ali i da još uvijek nedostaje jasna politička volja i institucionalna podrška za takvu reformu
2. Aktivacija civilnog društva: Civilno društvo mora biti mjesto gdje se građanski identitet razvija kroz praksu – ne kao puki fakultativni entitet, nego kao snažna društvena snaga koja može zagovarati transparentnost, socijalnu pravdu i participativne prakse u lokalnim zajednicama. To se već dogodilo u nekim inicijativama koje ciljaju poticanje aktivnog građanstva, zajedništva i analize javnih politika.
3. Medijska pismenost i odgovorno informiranje: U doba masovnih informacija i polarnog retoričkog pritiska građani moraju biti osposobljeni za kritičko razumijevanje i interpretaciju javnih sadržaja, kako bi mogli razlikovati propagandu od argumentirane rasprave i djelovati kao informirani sudionici demokratskog procesa.
4. Transparentnost i institucionalna participacija: Osiguranje transparentnog pristupa informacijama i mogućnost aktivnog uključivanja građana u praćenje rada vlasti nužni su za povjerenje i participaciju – to su ključni preduvjeti demokratskog suživota.
5. Prostor za pluralnu raspravu: Demokracija ne zahtijeva da se svi slažu, nego da se znaju pristojno neslagati, prihvatiti različita mišljenja i konstrukcije koje nadilaze binarnu polarizaciju prošlosti.
Bipolarna matrica “crvenih i crnih” ne mora biti trajna odrednica hrvatskog političkog života. Ako se društvo usmjeri na osnaživanje građanske svijesti, pluralizma i demokratske participacije, moguće je graditi zajednicu u kojoj ljudi ne vide jedni druge kao nepomirljive suprotnosti, nego kao građane s različitim, ali legitimnim pogledima.
To ne negira prošlost – već je stavlja u funkciju zrele demokracije koja se bavi sadašnjošću i budućnošću, umjesto da ostaje zarobljena u simboličkoj fantazmi prošlih sukoba.
